Dijelim frustraciju kemičara Pavla Močilca; u pojedinim životnim razdobljima blizak bi mi bio, da ne kažem i svojstven, njegov način reagiranja, ali mislim da u svojoj reakciji na istup novoizabranog rektora Damira Borasa on nikako nije u pravu. Naime, nije Boras, a još je manje Biblija odgovorna za ono u što se Hrvatska pretvorila, za progone neistomišljenika, za prijetnje protjerivanjem, bacanjem u jame, zatvaranjem u logore, za “učena” objašnjenja kako je u Talmudu svo zlo ovoga svijeta i kako Židovi odvajkada rade na hrvatskom uništenju, za kampanju koja se desnim i crkvenim medijima, te na takozvanoj javnoj televiziji, vodi protiv Srba, homoseksualaca, ateista, ljudi s memorijom i drugomislećih; ni Boras, ni Biblija općenito nisu odgovorni što je Hrvatska danas zemlja u koju je Pavlu Močilcu bolje ne vraćati se, jer bi u najboljemu slučaju uz pasivnu asistenciju policije i pljesak svojih akademskih kolega mogao biti zaliven kantom govana.

Boras nije odgovoran jer u takvim kampanjama, barem zasad, nije sudjelovao, a još i pripada jednoj jedva vidljivoj, ali jasno diferenciranoj i u Hrvatskoj tradicionalno progonjenoj i omalovažavanoj manjini. Biblija ne može biti odgovorna, jer Biblija nije ustav ni zakon, nego je metaforički tekst koji je u temelju naše vrlo široko shvaćene civilizacije, a smisao metafore, kao što smo naučili, zavisi od onoga koji metaforu tumači.

Što je Damir Boras godine 2014. mislio kada je govorio o povratku biblijskim vrijednostima, mi to ne možemo znati. Biblijske vrijednosti su vrlo raznovrsne, često proturječne i zagonetne, i zna to svatko tko je ikada čitao tu knjigu. Ali ono što je važno znati jest da je Biblija već barem dvije tisuće godina otvorena pred nama i pred našim dalekim i nepismenim precima, i da nas je u najvećoj mjeri formirala. Kada kažem mi, ja zapravo do kraja ni ne znam na koga sve pritom mislim: na Židove (s malim i s velikim početnim slovom), potom na kršćane i na kraju na muslimane. I naravno, na sve one koji su se od njihovih institucija otkinuli, koji su izgubili vjeru u Boga, na njihove agnostike i borbene ateiste. Mislim i na one druge, koji nisu potekli iz židovstva, kršćanstva ili islama, ali komuniciraju s Biblijom i njezinim naslijeđima i nasljediteljima.

Ova knjiga jednako pripada vjerujućima i nevjerujućima, onima koji ližu oltare i onima koji miniraju crkve. Kao i svaka druga knjiga, Biblija pripada onima koji je čitaju. Ona je, međutim, posebna, jer utječe i na one koji je nikada neće otvoriti. Biblija je opasna, ponekad ubilačka knjiga, kad je uzimaju u zaštitu i s njome na grudima bojuju oni koji je nisu čitali, kao i oni koji u svojoj glavi nemaju ključ za metaforu. Za razliku od Ustava, zakona i telefonskog imenika, Biblija se ne smije čitati bukvalno.

Zašto nam je Biblija važna i zašto nema previše smisla čitati je danas kao niz doslovnih uputa? Od najranijih čitanja, ljudi su na njezin tekst odgovarali vlastitim interpretacijama. Najprije su to činili vjerujući, a zatim i nevjerujući. Te interpretacije u početku su se ticale ceremonijala vjere i čovjekove duše, ali su vrlo brzo – nemoguće je ustanoviti kada – iz toga počela nastajati umjetnička djela, artefakti naše civilizacije. Manje je važno to što su kod kršćana, ali i pojedinih odvjetaka islama, oslikavani i vizualizirani sadržaji svetih knjiga, važnije je ono što se događalo s biblijskom legendom, s pričom. Iz nje je nastajala naša naracija, najprije kroz afirmaciju biblijskih legendi, potom kroz njihovu negaciju i kroz sumnju, a na kraju posve prirodno, kao nastavak i nadopisivanje jedne beskrajne priče. I što je veoma važno: Biblija je kao vrelo metaforičnog govora i danas rodno mjesto najvećeg broja naših metafora.

Po Bibliji smo, kažem, ovakvi kakvi jesmo. I notorno je to što govorim, ali mi se čini da ponekad i notorne stvari valja ponavljati. Danas je to važno da Bibliju ne bismo prepuštali onima koji na nju nemaju ništa veće pravo od nas. I da ne bismo bili tako kratkovidni, pa da Bibliju krivimo za nešto za što je odgovorna jedino Crkva, i to ona većinska, takozvana Crkva u Hrvata. Bibliju ne bih ostavljao Damiru Stojiću, koji tvrdi da silovana žena ne može zanijeti, ni Vladi Košiću, koji u Dariju Kordiću prepoznaje Isusa Krista (a što su mu onda pobijeni ljudi u Ahmićima? Žrtve Kristova pravednoga gnjeva?).

Damir Boras je, ponovimo to da se bolje čuje, pripadnik manjine. Njegova, Starokatolička crkva nastala je nakon Prvoga vatikanskog sabora, održanog prije skoro stotinu i pedeset godina, zbog odbijanja dogme o nezabludivosti rimskoga biskupa, dogme o nepogrešivosti pape. U međuvremenu razlika se produbljivala, starokatolici su prihvatili zaređivanje žena, ukinuli post i ispovijed, samoubojicama pružili pravo na crkveni pogreb, te na prilično radikalan način individualizirali svoju vjeru i – da tako kažemo – opteretili savjest pojedinca. Osamili su se pred Bogom. Hrvatska starokatolička crkva osnovana je 1923. U vrijeme ustaških vlasti, starokatolici su progonjeni, a nadbiskup Stepinac grmio je protiv njih da su “trulež na našem narodnom organizmu”. Jasenovac je i za njih, kao i za Židove, Srbe, komuniste i masone bio preporučeno mjesto.

Ali vratimo se blaženome ocu nadbiskupu i truleži na narodnom organizmu. Vratimo se metaforičnom govoru i njegovom podrijetlu, a zatim i potrebi razumijevanja Biblije i njezinih metafora. Ova metafora, recimo, ne pripada biblijskome govoru, ali je tridesetih i četrdesetih godina, u dobu općega “čišćenja”, bila vrlo učestala u političkome, ideološkom i novinskom govoru. Alfred Rosenberg, nacionalsocijalistički ideolog, koji je u knjizi “Mit dvadesetog stoljeća” 1930. učvršćivao rasne teorije na osnovu kojih će biti proveden Holokaust, u Židovima je vidio trulež na njemačkome tijelu. Je li i on tu metaforu od nekoga preuzeo? Možda jest, možda i nije. A je li blaženi otac nadbiskup citirao Rosenberga, govoreći o starokatolicima? Vjerojatno nije. Stepinac je na čas bio nadahnut duhom vremena, pa je izgovorio ono što su govorili mnogi. Ali zar nije pomalo i cinično danas optužiti Damira Borasa, tu “trulež na našem narodnom organizmu” da se, spominjanjem biblijskih vrijednosti, dodvorava Crkvi u Hrvata i produbljuje netoleranciju?

Na kraju, često možemo pročitati da se Stari zavjet svodi na kažnjavanje kamenovanjem. Osim što je to svođenje krivo, pošto još mnogo toga u Starom zavjetu piše, nije li upravo kamenovanje hrvatska svakodnevica. Kamenovani su putem HTV-a i svih drugih elektronskih medija i tiskovima, naprimjer Ivo Sanader i Nadan Vidošević. Kamenovan je Šerbedžija, koji 1992. svoj film nije snimao u Vukovaru. A pomalo je već kamenovan i Damir Boras. Pritom, svatko tko o tome govori i sam se izlaže kamenovanju. Tko je bez grijeha nek baci kamen prvi. Tako li je nekako u drugom dijelu Biblije rečeno? Dovoljno je biti anoniman, ili se pozivati na autoritet veći od sebe, recimo na Boga, Narod, Crkvu, i već si bez grijeha, već zamahuješ s kamenom u ruci. U Bibliji, međutim, drukčije piše.

Izvor: jergovic