U odličnoj seriji koju je HBO snimio prema “Genijalnoj prijateljici” Elene Ferrante otac s balkona na prvome katu na pločnik baca Lilu, svoju kćer adolescenticu. Scena je vrlo brutalna, najbrutalnija u ovoj epskoj priči o odrastanju djevojaka i društvene zajednice, a gledatelju se nudi nekoliko obrazloženja za taj bezumni očev čin. Prvo: sve se događa na divljem, duboko patrijarhalnom i katolički pobožnom talijanskim jugu, za koji je nezamislivo kćerino suprotstavljanje ocu – Lilin je grijeh što je htjela ići u školu – toliko nezamislivo da će je on baciti s balkona. Drugo: riječ je o iskonski siromašnoj i zapuštenoj obitelji, kojoj je nezamisliv i zastrašujući svaki pokušaj da se prosvjećivanjem preskoči prag unaprijed zadane sudbine. Treće: otac je, kao i svi očevi Juga i napuljskih predgrađa, vrlo agresivan, ali je pritom i malo sumanut, te bi se njegovom sumanutošću mogao obrazložiti i čin nasilja prema kćeri. Četvrto: kako nitko nije naročito iznenađen, premda su svi u susjedstvu zgroženi, čini se da za same aktere bacanje kćeri s balkona unutar zajednice i nije neki pretjerano ekscentričan postupak. Peto: funkcija očeve incidentne reakcije unutar priče je da naglasi konstantno Lilino incidentno djelovanje, koje se očituje kroz njezinu pamet i talent, kroz žudnju za znanjem.
Na Pagu se, u hrvatskoj stvarnosti, zbilo nešto što bi bilo neuvjerljivo u romanu, filmu ili televizijskoj seriji. Znači, dogodilo se nešto što ne može biti ispričano. U prvim vijestima, koje su se jednolične i istovjetne poput kuge širile portalima, radijskim i televizijskim eterom, a zatim i novinskim stranicama, osim informacije da je otac pobacao četvero svoje djece s tarace na prvome katu, stajalo je da je riječ o obitelji koja se na otok doselila iz “unutrašnjosti Hrvatske”. Riječ je o karakterističnoj ogradi, koja će i sljedećih dana pratiti informativnu kampanju i omogućavati najprije otočanima, a zatim i ostalim žiteljima Hrvatske da se slobodno zgražaju i da svojim zgražanjem pokazuju kako s nasilnim ocem, a potom ni s majkom, zapravo nemaju ništa. Suprotno logici pripovijesti, televizijske, književne ili svakodnevne životne, kada je cilj shvatiti i ono što je neshvatljivo, jer se jedino tako može živjeti i razumijevati svijet, ovdje je cilj ne shvatiti ništa, e da se slučajno ne bi dijelilo odgovornost za zločin.
Danima poslije ostajao je otvoren očev Facebook profil. Na naslovnoj fotografiji sretna obitelj, mater i sve četvero djece, lijepe, uredne i nasmijane. Najmlađi dječak slavi prvi rođendan, pred njim je torta s plišanim medom načinjenim od šlaga. Nikad, ni na jednom Facebook profilu, nije bilo toliko rođendanskih torti kao kod ovoga čovjeka. Slavilo se i djeca su vazda bila postrojena za slavlje, a torte su bile razne, svaki put drukčije, personalizirane, u skladu s naravima i uzrastom slavljenika. Na slikama bez torti vidimo oca, nikada majku, kako na krilu drži uvijek po jedno od svoje djece. Osim obitelji na ovom profilu skoro da ničeg drugog i nema. Prigodno sjećanje na postradalog pjevača narodnih pjesama, zafrkancija s omiljenim nacionalnim meteorologom, najslavniji zagrebački umirovljenik koji gripu liječi vježbanjem…
I to je to. Ničega ekstremnog, ničega neobičnog, nikakve slutnje da bi taj jednostavni čovjek mogao bacati djecu s tarace. Koliko vidimo, ta su mu djeca sve što ima, sve na što je istinski fokusiran.
Mržnja izbija iz komentara ispod njegovih objava, ispisanih u satima i danima nakon očeva zlodjela. Ljudi su ga tražili po Facebooku da bi ispisivali poruke mržnje i time zadovoljavali neke svoje unutrašnje potrebe. To čine i ispod tekstova objavljenih na portalima, u čijim, pak, naslovima stoji da je otac manijak, monstrum itd. Takve su riječi mamac za publiku, koja zatim pristupa linču.
Linčovanje oca koji je svoje četvero djece bacao s tarace prvoga kata, a onda i majke koja je sve to pasivno pratila, ljudima se čini pravedničkim i ispravnim. Linč ih potvrđuje kao duboko moralne, ispravne i emocionalno uredne pripadnike iste takve, duboko moralne, ispravne i emocionalno uravnotežene zajednice. Linč najgoreg među nama je, međutim, isto što i linč pravednika, linč nedužnog djeteta.
Međutim, kriv je još netko. Ne može biti da je kriv samo otac. I eventualno majka. Eto, recimo, kriv je centar za socijalni rad, kriva je ravnateljica. Kada se god u Hrvatskoj dogodi obiteljski zločin, okrive se socijalni radnici, iz čega bi se dalo zaključiti da su socijalni radnici neki vrlo moćni, sjajno plaćeni muškarci i žene, s policijskim i pravosudnim ovlastima, koje je zajednica ovlastila da ureduju obiteljskim redom i skladom. Centri za socijalni rad imaju svoju tajnu policiju, koja prati, prisluškuje i špijunira nasilne i nebrižne očeve i matere, i naravno da je onda problem ukoliko socijalni radnici zakasne s intervencijom. Stoga bi i njih, kao i oca četvero paških curica i dječaka, trebalo linčovati. Naravno, ukoliko imaju Facebook.
Događaji ovakve vrste sjajno odgovaraju hrvatskim medijima, onakvima kakvi oni danas jesu. Teško je proizvoditi skandale, pogotovo u prilikama neformalne pravosudne i političke cenzure, kada se moraju izbjegavati skandali u kojima sudjeluju vladajući političari, Crkva i financijska elita, tako da je otac koji baca djecu nebeska mana i za HRT i za sve druge hrtiće. Oni će, skupa s novinama i portalima, stvarati platformu za linč paškoga oca i zadarskih socijalnih radnika, ali u ovom slučaju neće biti pretjerano odgovorni za sve ono što će se dalje zbivati. Ili neće biti ništa odgovorniji od ukupne društvene zajednice i njezinih elita.
U Hrvatskoj se, kao ni na talijanskome jugu, u predgrađima Napulja s kraja pedesetih i početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, više ne pravi razlika između razmnožavanja i roditeljstva. Djeca se rađaju, kao i kunići što se kote, kao posljedica nagona za razmnožavanje, a roditeljstvo je u ljudskom, pa i u životinjskom smislu, nešto mnogo kompleksnije, što, uostalom, nije nužno ni povezano s nagonom za razmnožavanjem ili s fiziološkom sposobnošću da se oplodi ili da se bude oplođena. Roditeljstvo je društveni, kulturni i civilizacijski akt, u koji se država miješa zakonima, a Crkva svjetonazorom – paški je otac u zadnje vrijeme dvaput dnevno pohodio misu, što, naravno, ne znači da je u crkvi motiviran za ono što je učinio, ali znači da je Crkva u odnosu na njegov čin odgovornija od zadarskih socijalnih službi – roditeljstvo je čin jedne žene ili jednog muškarca, čin dvoje ljudi, kao i čin dvije žene i dva muškarca, ali i čin za koji je uvijek, u svakome društvu suodgovorna društvena zajednica i svi njezini pripadnici. Ta suodgovornost ne tiče se države i njezinih zakona, niti se tiče Crkve, nego se tiče nas koji svakodnevno stvaramo svijet za svoju djecu ili za djecu ljudi koji nas okružuju. Stvaramo ga i tako što odlazimo na očev Facebook profil i pozivamo na linč. Na taj način ne štitimo ranjenu djecu, jer nas za njih očito nije briga, nego stvaramo uvjete u kojima će biti moguće da opet neki otac pobaca svoju djecu s tarace. Ili, što da ne, da neka djeca s tarace bace oca.
Je li poremećen onaj koji je bacao djecu? Sigurno jest, ali poremećaj može biti duševni ili socijalni. Ako je poremećaj duševni, može biti da mi doista nemamo ništa s tim čovjekom. Ali ako je poremećaj socijalni, postoji dugi niz međusobnih uzročnoposljedičnih veza koje nas čine suodgovornim za ono što se dogodilo na Pagu. Naravno, događaju se takve stvari i u Finskoj i Švedskoj, ali društvo na njih drukčije reagira. Tako da se sljedeći put ne dogode. Ili tako da se barem iskaže elementarna ljudska solidarnost. Linč nije oblik solidarnosti među ljudima.
Prije nekoliko godina je, zaboravili ste to, jedan dječak iz doma u Nazorovoj zauvijek otišao u Italiju. Tamo je usvojen, ustvari tamo je postao nečije dijete, jer ga u Hrvatskoj nitko nije htio. A nisu ga htjeli jer je prebolio lakši oblik dječje paralize. Za ovdašnje, on je bio falično dijete. I to je do danas najstrašnija hrvatska priča o roditeljstvu za koju znam. Ali na kraju, dječja paraliza tom je dječaku bila blagoslov. Otišao je. Nevolja ono četvero djece s Paga je što ne boluju od dječje paralize. Pa da odu. I ne vrate se dok ne postanemo bolji. Ili se ne vrate nikad.
jergovic
Na Pagu se, u hrvatskoj stvarnosti, zbilo nešto što bi bilo neuvjerljivo u romanu, filmu ili televizijskoj seriji. Znači, dogodilo se nešto što ne može biti ispričano. U prvim vijestima, koje su se jednolične i istovjetne poput kuge širile portalima, radijskim i televizijskim eterom, a zatim i novinskim stranicama, osim informacije da je otac pobacao četvero svoje djece s tarace na prvome katu, stajalo je da je riječ o obitelji koja se na otok doselila iz “unutrašnjosti Hrvatske”. Riječ je o karakterističnoj ogradi, koja će i sljedećih dana pratiti informativnu kampanju i omogućavati najprije otočanima, a zatim i ostalim žiteljima Hrvatske da se slobodno zgražaju i da svojim zgražanjem pokazuju kako s nasilnim ocem, a potom ni s majkom, zapravo nemaju ništa. Suprotno logici pripovijesti, televizijske, književne ili svakodnevne životne, kada je cilj shvatiti i ono što je neshvatljivo, jer se jedino tako može živjeti i razumijevati svijet, ovdje je cilj ne shvatiti ništa, e da se slučajno ne bi dijelilo odgovornost za zločin.
Danima poslije ostajao je otvoren očev Facebook profil. Na naslovnoj fotografiji sretna obitelj, mater i sve četvero djece, lijepe, uredne i nasmijane. Najmlađi dječak slavi prvi rođendan, pred njim je torta s plišanim medom načinjenim od šlaga. Nikad, ni na jednom Facebook profilu, nije bilo toliko rođendanskih torti kao kod ovoga čovjeka. Slavilo se i djeca su vazda bila postrojena za slavlje, a torte su bile razne, svaki put drukčije, personalizirane, u skladu s naravima i uzrastom slavljenika. Na slikama bez torti vidimo oca, nikada majku, kako na krilu drži uvijek po jedno od svoje djece. Osim obitelji na ovom profilu skoro da ničeg drugog i nema. Prigodno sjećanje na postradalog pjevača narodnih pjesama, zafrkancija s omiljenim nacionalnim meteorologom, najslavniji zagrebački umirovljenik koji gripu liječi vježbanjem…
I to je to. Ničega ekstremnog, ničega neobičnog, nikakve slutnje da bi taj jednostavni čovjek mogao bacati djecu s tarace. Koliko vidimo, ta su mu djeca sve što ima, sve na što je istinski fokusiran.
Mržnja izbija iz komentara ispod njegovih objava, ispisanih u satima i danima nakon očeva zlodjela. Ljudi su ga tražili po Facebooku da bi ispisivali poruke mržnje i time zadovoljavali neke svoje unutrašnje potrebe. To čine i ispod tekstova objavljenih na portalima, u čijim, pak, naslovima stoji da je otac manijak, monstrum itd. Takve su riječi mamac za publiku, koja zatim pristupa linču.
Linčovanje oca koji je svoje četvero djece bacao s tarace prvoga kata, a onda i majke koja je sve to pasivno pratila, ljudima se čini pravedničkim i ispravnim. Linč ih potvrđuje kao duboko moralne, ispravne i emocionalno uredne pripadnike iste takve, duboko moralne, ispravne i emocionalno uravnotežene zajednice. Linč najgoreg među nama je, međutim, isto što i linč pravednika, linč nedužnog djeteta.
Međutim, kriv je još netko. Ne može biti da je kriv samo otac. I eventualno majka. Eto, recimo, kriv je centar za socijalni rad, kriva je ravnateljica. Kada se god u Hrvatskoj dogodi obiteljski zločin, okrive se socijalni radnici, iz čega bi se dalo zaključiti da su socijalni radnici neki vrlo moćni, sjajno plaćeni muškarci i žene, s policijskim i pravosudnim ovlastima, koje je zajednica ovlastila da ureduju obiteljskim redom i skladom. Centri za socijalni rad imaju svoju tajnu policiju, koja prati, prisluškuje i špijunira nasilne i nebrižne očeve i matere, i naravno da je onda problem ukoliko socijalni radnici zakasne s intervencijom. Stoga bi i njih, kao i oca četvero paških curica i dječaka, trebalo linčovati. Naravno, ukoliko imaju Facebook.
Događaji ovakve vrste sjajno odgovaraju hrvatskim medijima, onakvima kakvi oni danas jesu. Teško je proizvoditi skandale, pogotovo u prilikama neformalne pravosudne i političke cenzure, kada se moraju izbjegavati skandali u kojima sudjeluju vladajući političari, Crkva i financijska elita, tako da je otac koji baca djecu nebeska mana i za HRT i za sve druge hrtiće. Oni će, skupa s novinama i portalima, stvarati platformu za linč paškoga oca i zadarskih socijalnih radnika, ali u ovom slučaju neće biti pretjerano odgovorni za sve ono što će se dalje zbivati. Ili neće biti ništa odgovorniji od ukupne društvene zajednice i njezinih elita.
U Hrvatskoj se, kao ni na talijanskome jugu, u predgrađima Napulja s kraja pedesetih i početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća, više ne pravi razlika između razmnožavanja i roditeljstva. Djeca se rađaju, kao i kunići što se kote, kao posljedica nagona za razmnožavanje, a roditeljstvo je u ljudskom, pa i u životinjskom smislu, nešto mnogo kompleksnije, što, uostalom, nije nužno ni povezano s nagonom za razmnožavanjem ili s fiziološkom sposobnošću da se oplodi ili da se bude oplođena. Roditeljstvo je društveni, kulturni i civilizacijski akt, u koji se država miješa zakonima, a Crkva svjetonazorom – paški je otac u zadnje vrijeme dvaput dnevno pohodio misu, što, naravno, ne znači da je u crkvi motiviran za ono što je učinio, ali znači da je Crkva u odnosu na njegov čin odgovornija od zadarskih socijalnih službi – roditeljstvo je čin jedne žene ili jednog muškarca, čin dvoje ljudi, kao i čin dvije žene i dva muškarca, ali i čin za koji je uvijek, u svakome društvu suodgovorna društvena zajednica i svi njezini pripadnici. Ta suodgovornost ne tiče se države i njezinih zakona, niti se tiče Crkve, nego se tiče nas koji svakodnevno stvaramo svijet za svoju djecu ili za djecu ljudi koji nas okružuju. Stvaramo ga i tako što odlazimo na očev Facebook profil i pozivamo na linč. Na taj način ne štitimo ranjenu djecu, jer nas za njih očito nije briga, nego stvaramo uvjete u kojima će biti moguće da opet neki otac pobaca svoju djecu s tarace. Ili, što da ne, da neka djeca s tarace bace oca.
Je li poremećen onaj koji je bacao djecu? Sigurno jest, ali poremećaj može biti duševni ili socijalni. Ako je poremećaj duševni, može biti da mi doista nemamo ništa s tim čovjekom. Ali ako je poremećaj socijalni, postoji dugi niz međusobnih uzročnoposljedičnih veza koje nas čine suodgovornim za ono što se dogodilo na Pagu. Naravno, događaju se takve stvari i u Finskoj i Švedskoj, ali društvo na njih drukčije reagira. Tako da se sljedeći put ne dogode. Ili tako da se barem iskaže elementarna ljudska solidarnost. Linč nije oblik solidarnosti među ljudima.
Prije nekoliko godina je, zaboravili ste to, jedan dječak iz doma u Nazorovoj zauvijek otišao u Italiju. Tamo je usvojen, ustvari tamo je postao nečije dijete, jer ga u Hrvatskoj nitko nije htio. A nisu ga htjeli jer je prebolio lakši oblik dječje paralize. Za ovdašnje, on je bio falično dijete. I to je do danas najstrašnija hrvatska priča o roditeljstvu za koju znam. Ali na kraju, dječja paraliza tom je dječaku bila blagoslov. Otišao je. Nevolja ono četvero djece s Paga je što ne boluju od dječje paralize. Pa da odu. I ne vrate se dok ne postanemo bolji. Ili se ne vrate nikad.
jergovic
