Sedamdesetih godina od Kosova prema Beogradu i dalje na zapad putovalo se, uglavnom, vlakom. Kosovo Polje – Kraljevo – Beograd, vagoni su bili prepuni putnika. Gastarbajtera, namjernika, špijuna i studenata, seljaka koji su po nekim svojim poslovima prelazili pokrajinsku granicu, išli iz varoši u varoš, bez misli o tome da se voze u kompoziciji koja spaja civilizacije i kulture. Između Mitrovice i Raške, tamo gdje doista i jest granica, koja će četrdeset godina kasnije postati neuralgična crta onkraj Europe, u vlak je uzlazio slijepac sa sviralom. Išao je od kupea do kupea, putnike naizmjence pozdravljao na albanskom i srpskom, i ovisno o tome na kojem mu jeziku odzdrave zasvirao bi im albansku ili srpsku melodiju, a putnici bi ga honorirali istim, jugoslavenskim novcem. Taj slijepac, Rom, Aškalija, ili pripadnik nekoga u međuvremenu iščezlog naroda, bio je vjesnik granice. S njim je započinjalo putovanje Kosovara u svijet, s njim je završavao povratak iz svijeta.
Ovu je priču, uz stotine drugih, ispričao Shkëlzen Maliqi, u razgovoru s Batonom Haxhiuom, od čega je nastala knjiga “Kosovo i raspad Jugoslavije”, objavljena u srpskome prijevodu Antona Berishaja, “u okviru četvrtoga Međunarodnog književnog festivala polip-2014 održanog u Prištini od 16. do 18. maja 2014″. Knjigu je moguće nabaviti u boljim beogradskim knjižarama (Beopolis, Zepter, Zlatno runo, Delfi…), a možda i naručiti preko zagrebačke Superknjižare. Riječ je o višestruko dragocjenom svjedočanstvu jednoga vremena, i osobnoga intelektualnog i političkog sazrijevanja, dogorijevanja, razočaravanja…
Shkëlzen Maliqi rođen 1947. u Prizrenu, studirao je filozofiju u Beogradu, gdje je šesnaest godina živio i radio, sudjelovao u studentskoj pobuni 1968. (koja se i u Beogradu bilježe pod hrvatskim apokrifom kao “lipanjska gibanja”), bio pripadnik neformalnih studentskih anarho-komunističkih skupina, radio u Albanološkom institutu, a onda se 1982. vratio na Kosovo… Započinjao je nekoliko različitih karijera: ambiciozno se spremao da bude pjesnik; bavio se filozofijom, ali je na vrijeme odustao; godinama je radio kao restaurator i konzervator po srpskim manastirima; pisao je knjigu o estetici Bizanta, ali je nikada nije cjelovitu objavio, tiskan je samo prvi dio, pod naslovom “Estetika vizantijskog kruga”… Za svaku od karijera Maliqi je imao smisla i strasti, ali nijednu nije razvio. Bio je odveć suzdržan i skeptičan da bi postao pjesnik na Balkanu, tako da je svoj nesumnjivi književni dar, i potpuno poznavanja oba jezika, uložio u – opet, istina, malobrojne – prijevode s albanskog na srpskohrvatski i obrnuto. Po onom što ovaj čitatelj zna, i što je čitao, rad je jamčiti da je sretan svaki onaj pjesnik ili prozaist kojeg je prevodio Shkëlzen Maliqi.
Osamdesetih godina Shkëlzen Maliqi postao je, spletom okolnosti, glas Kosova. Pokrajina je 1981. zanijemjela pred policijskom i pravosudnom represijom, pred “procesom političke diferencijacije”, kako je na forumima i u medijima tituliran progon krivo mislećih ljudi, uglavnom Albanaca, a oni koji su i dalje govorili zvučali su onoliko i onako nemušto kao što će nemušto zvučati oni hrvatski i bošnjački intelektualci i nacionalni aktivisti kada 1991. na Zapadu budu pokušali objasniti i dočarati vojnu agresiju na svoje zemlje. O Kosovu jugoslavenska je publika – u Beogradu, Zagrebu ili Sarajevu, svugdje isto – znala po prilici onoliko koliko će prosječni novinski čitatelji u Berlinu ili Washingtonu znati o hrvatskome nacionalnom pitanju, Dubrovniku i Vukovaru. S tim da smo za kosovsku stvar bili još nezainteresiraniji nego što će Amerikanci ili Nijemci biti nezainteresirani za nas, a prema Prištini i Albancima bili smo još mnogo, mnogo zlonamjerniji. O tome, uostalom, svjedoči i današnja totalna neinformiranost o Kosovarima i albanskoj kulturi. Hrvatskoj kulturnoj i političkoj eliti taj narod je bitan u onoj mjeri u kojoj je protivan Srbima. Mimo toga, Albanci za Hrvate i ne postoje. Ne znaju ni za jednoga kosovskog glumca, redatelja, pisca, slikara, pa ni političara, a nakon 1990. u Zagrebu nije prevedena nijedna prozna ili pjesnička knjiga kosovskoga ili, općenito, albanskog pisca (jest, preveden je jedan esej Ismaila Kadarea, ali samo zato što se u njemu našto nešto protiv Srba…).
Shkëlzen Maliqi u ona je vremena govorio i pisao kao šokantno slobodan čovjek. Objavljivao je u zagrebačkoj i ljubljanskoj štampi, rjeđe u Beogradu, trezveno i gotovo hladno izlažući logiku zbivanja, kao da se baš ničega ne plaši i ne strepi, kao da će njega osobno mimoići sudbina svijeta. S jedne strane, pisao je s potpunom upućenošću i sa sigurnošću unutar vlastitoga diskursa kakvu, valjda, nije imao nitko poslije Miroslava Krleže, s druge, pak, strane, djelovao je izdignuto i nad Kosovom, i nad Jugoslavijom, i nad Balkanom, kao da, božemiprosti, živi u Stockholmu. Osim što me zanimalo Kosovo, osim što sam, za razliku od Shkëlzena, odrana strepio nad kosovizacijom vlastitoga života i sudbine, čitao sam ga i zato što mi je imponirao način na koji piše. Njegove stavove preuzimao sam kao svoje vlastite.
Ovo ne govorim da bih se ispovijedao, nego mi se čini da su i drugi, širom Jugoslavije, tako čitali Shkëlzena Maliqija. Njegove prve članke čitao sam sa šesnaest-sedamnaest, a s početkom opsade Sarajeva, i posljednjim Shkëlzenovim kolumnama u Nedelji i Danasu, bio sam dvadesetpetogodišnjak. U međuvremenu bio sam s dvije strane ozračen Kosovom: jedna je bila zvanična, i u nju su sa strane zalazili srpski nacionalistički diskurs sa svojim eksponentima, ali i zagrebački, ljubljanski i sarajevski analitičari, čak i kada su pokušavali osporiti zvaničnu partijsku istinu. Na drugoj strani, savršeno inokosan i sam poput Neznanog junaka na Avali, stajao je Shkëlzen Maliqi. Crta razlike – granica, poput one slijepoga svirača – bila je u artikulaciji. Ne, nije on bio tek literarno darovitiji od većine njih – premda jest i to – nego je o Kosovu i o albanskom pitanju iznosio ono što doista misli, bez rezervnih stavova, ilegalnih i pozadinskih misli, bez mračnih namjera i bez potrebe za grudobranom i kvalitetno iskopanim rovom.
Knjiga koju je skoro četvrt stoljeća kasnije napravio s Batonom Haxhiuom neka je vrsta odloženog rastanka. U njoj je dopričano ono što je bilo prekinuto ratom, a kasnije i trajnim gubitkom interesa Ljubljane i Zagreba za ono što se događa na Kosovu. Izložena su kasnija zbivanja, ispričana je Shkëlzenova životna priča. Ona je čitatelju koji ga iz davnih dana zna, možda, i najzanimljivija. Sin kosovskoga ministra unutrašnjih poslova iz vremena “političke diferencijacije”, partizana i titoista, odrastao u Prizrenu i Prištini, kulturno i politički formirao se u Beogradu, u vrijeme kada se nacionalizam njemu i njegovim anarhističkim i protu-titovskim drugovima činio nečim arhaičnim i gubitničkim, nekom vrstom penzionerske zabave bivših udbaša i generala, poput šaha ili domina. Istovremeno, bio je samosvjestan Albanac i Jugoslaven, internacionalist, kosmopolit, apolitičan tip, kojemu su se poezija i freske činili zanimljivijim od kongresnih materijala, ilegalnih partijskih ćelija, antikomunizma…
Je li u međuvremenu Shkëlzen Maliqi žrtvovao svoju slobodu? Je li se na kraju morao povinovati nacionalističkoj logici stvari, po kojoj, kao u onoj najodvratnijoj našoj narodnoj poslovici, “svaka ptica svome jatu leti”? Zanimljivo je čitati knjigu s ovakvim pitanjima na pameti. Ne, nije Shkëlzen ništa žrtvovao, osim što je, možda, žrtvovao samu bit svoje slobode onda kada je odustao od poezije. A možda mu, doista, nije ni bilo suđeno da bude pjesnik. Nedovoljno lakomislen da poleti, vjerojatno bi i u nekim sretnijim povijesnim okolnostima bio ovo što danas jest. Službeno: savjetnik albanskoga premijera Edija Rame. Neslužbeno, ovom čitatelju: jedan od fascinantnijih pisaca na Balkanu.
Izvor: jergovic
