Nešto je dobro i utješno u ledenom valu koji je u prvim danima 2017. zahvatio dijelove istočne i srednje Europe te cijeli Balkan. Nakon svih onih mračnih teorija zavjere, pripovijesti i legendi o masonima i Židovima koji bi da nam isprazne novčanike, prožvaču i progutaju zemlju, nakon Trumpa, Putina i Erdogana, i onog kafedžije pri jednoj oporbenoj stambolskoj novinskoj redakciji koji je, donoseći čaj novinarima rekao da bi Erdoganu odbio poslužiti čaj, pa ga je redakcijski špicl prijavio policiji, pa ga je uhitilo i sude mu kao teroristu, nakon svih izgovorenih i napisanih prijetnji onima koji pripadaju svejedno kojoj manjini, nakon potjernica za neprijateljima države, piscima i umjetnicima, što ih objavljuju visokosubvencionirana glasila pri Ministarstvu kulture, nakon sve te fikcije što se naselila u našu zbilju da pustoši u njoj svaki smisao i istinu, da skrcka i proguta, kao orah, skupa s korom, svaku činjenicu, svaku faktografski tačnu i dokazivu tvrdnju, nakon svega ovog i još koječega – dobro je što je ovako zazimilo.
Najprije zato što nikome, ipak, još nije na um palo da kaže kako je toplo i sunčano. Hladnoća je, izgleda, jedna od posljednjih nesumnjivih i neoborivih činjenica na koju početkom godine možemo računati. A onda, dobro je i to što nas je priroda svojim hirom, ili stilskom hiperbolom, pretjerivanjem, vratila u ritam kalendara. Vratila nas je našem ljudskom prapočelu, diktaturi godišnjih doba, vremenu u kojem se zna kada je čemu vrijeme. S te strane ove su hladnoće apel za povratak razumu. I činjenicama koje jednako lako stižu do pameti svakog od ljudi.
Slušao sam u nedjeljno jutro, dan po pravoslavnom Božiću, na crnogorskoj televiziji tamošnjeg meteorologa kako opisuje što se to naokolo zbiva. Lijepim, zrelim i narazgovorenim jezikom, koji zvuči i mnogo načitanije nego što, vjerojatno, njegov govornik načitan jest, opisivao je Crnogorac taj ledeni val koji se stuštio od Sibira, širok, dubok i leden, govorio je o razlici između objektivnih temperatura i subjektivne hladnoće izazvane snažnim vjetrom, a onda je, kao u nekom poetskom preokretu u poanti, izgovorio i nešto što ni od koga drugog nisam čuo: dobro je što je ovakav i ovoliki vjetar! Jer da nije, kaže, u donjim slojevima atmosfere, i tu pri zemlji, gdje smo mi, bilo bi još mnogo hladnije. Ne volim zimu, plašim je se, imam cjeloživotnu traumu od nekih preživljenih smrzavanja, ali ostao sam impresioniran. Pomislio sam: veličanstveno je hladno!
A ima i jedna nezanemariva geostrateška poruka u ovom sibirskom valu: ona nam kazuje kako je Rusija blizu! Njezin ledeni dah upravo osjećamo za vratom. Jutros je u Zagrebu minus jedanaest, u Beogradu minus petnaest, u Bukureštu minus sedamnaest, u Pljevljima minus dvadeset i jedan, a u Bruxellesu plus tri, u Parizu plus šest, a u Milanu, Ženevi i Kopenhagenu – pišljivih minus jedan. Naša iskustva sa Sibirom povijesna su i meteorološka.
Tamo preko puta zagrebačke katedrale, blizu mjesta gdje je, pretpostavljam, start skijaškog spusta u Bakačevoj, u internom crkvenom parku jedna je od najljepših figura Marije Ujević – Križanić, plah, u koraku. Taj junak jednoga Krležina nenapisanog romana, sanjar i heretik, u sedamnaestom je vijeku hrlio u Moskvu da udešava kršćansko jedinstvo i sveslavensko razumijevanje. Prvi put kad je išao nije mu se dogodilo ništa. A drugi put nađoše u njemu vatikanskog špijuna, pa ga carskim ukazom prognaše u Sibir, povijesnu prijestolnicu Sibira, koju stoljeće ranije obnoviše Kozaci Jermaka Timofejeviča, i u tom srcu leda odživje nesretni Juraj Križanić punih petnaest godina, kad mu 1676. stiže pomilovanje koje, vjerojatno, više nije ni očekivao. I sad stoji Križanić na Kaptolu, iza ograde koju ne možemo preći da ga izbliza vidimo i dotaknemo ga, na sibirskom ledenom valu, pognut u vratu, kao da mu ledenice padaju za ovratnik, i sjeća se Sibira.
Križanić možda i nije bio prvi naš prognanik u Sibiru, ali jest prvi za kojeg znamo. Podaci o njegovu životu su, međutim, okvirni, ali kako Krleža nije stigao, a Ivan Supek te imaginacije ni tih ambicija nije ni imao, okvir je ostao prazan i šupalj, da čeka pisca koji bi ga ispunio i vratio Jurju Križaniću životopis, onako kako mu je Marija Ujević vratila lice i figuru, i taj nijemi pogled u ništa.
“7000 dana u Sibiru” jedna je od nekoliko najvažnijih, a u univerzalnom, europskom i svjetskom obzorju, sigurno najvažnija hrvatska knjiga dvadesetog stoljeća. Ako i po čemu naše partikularno i lokalno iskustvo biva svjetsko, ako je u našem jeziku izgovoreno ili napisano išta što bi jednako snažno odjekivalo i značilo u najvećim bibliotekama i čitalištima svijeta, onda je to iskustvo Karla Štajnera, napisano u tom golemom nonfikcionalnom romanu, u toj ispovijesti bez usporedbe u suvremenim europskim književnostima (izuzimajući, naravno, sovjetsku i rusku), koja je sredinom sedamdesetih imala istinsko katarzično djelovanje na svoje jugoslavenske čitatelje, a Danilo Kiš njime je bio pozvan da napiše barem jednu od priča iz “Grobnice za Borisa Davidoviča”.
Tko god je čitao Štajnerov roman, ali i ostale najznačajnije ispovijesti iz žanra, ili podžanra, sibirsko-kolimske logorologije, počev od Šalamovljevih “Priča s Kolime” i logoraških knjiga Aleksandra Solženjicina, pamti hladnoću kao valjda i najvažniji motiv, književni jednako kao i životni. Sibirski led osnovno je sredstvo logorske uprave. Ništa drugo, ni ideologija, ni batina, ni sadizam čuvara, ni patologija jedne poludjele društvene zajednice, nije tu više bilo nužno ni potrebno. I sve je drugo, na neki način, bilo višak. Led i hladnoća radili su sami od sebe na ostvarenju onoga što je zamislio Staljin, na ostvarenju onoga što je zamislio neki mračni, gluhi i nijemi, bog-nebog komunizma.
I dok bi čitao “7000 dana u Sibiru” čovjeku se ta nepojamna hladnoća zavlačila u kosti, da više nikad ne iščili, da se više nikad ne ugrije. Hladnoća lomi čovjekovu volju, izluđuje čovjeka, pretvori ga u životinju prije i efikasnije nego, recimo, glad. O tom poživotinjenju nitko nije tako svjedočio kao Karlo Štajner. Ruske je pisce, pa čak i Šalamova, nešto priječilo da prekorače tu crtu. On je, međutim, govorio sve, bez imalo samosažaljenja, bez umjetničkih ambicija, pa čak i bez one uobičajene logoraške i mučeničke potrebe da traži utjehu u svjedočenju o svom stradanju. Štajner nije tražio nikakvu utjehu. On je, poput kakvoga dobrog austrijskog činovnika, sastavljao administrativni izvještaj iz sibirskog pakla, iz pakla zime. Od njega smo naučili jednu važnu rusku riječ – kipjatok. Napitak koji su zatvorenici dobijali i koji im je produžavao život. Čaj bez čaja. Vrela voda, koju je valjalo popiti prije nego što se rashladi.
I tako nam je, ravno iz Sibira, kao iz podsvijesti našega dvadesetog stoljeća, iz sjećanja Karla Štajnera i iz pjesme Magadan Vladimira Visockog, početkom 2017. naišla neka hladna, hladna zima. Može li se nešto od te zime naučiti? Vjerojatno ne može. Općenito se, izgleda, ništa ni o čemu ne može na duže vrijeme naučiti, pa onda čovjek kao dar proviđenja prihvaća i ovaj led, sve se nadajući da bi makar zakratko mogao ljude vratiti činjenicama, da bi ih, makar zakratko, mogao vratiti najizvjesnijim istinama svake kulture i civilizacije, istinama koje proizlaze iz kalendara.
Dobar slučaj je htio da ovo pišem u jednom od svojih zakloništa, u gostionici na farmi konja u blizini Zagreba, i da ih gledam, te konje, izvedene na zrak, kako stoje na ledinama po kojima sipi snijeg, stoje i ne miču se, ili s vremena na vrijeme istegnu vrat, odmahnu repovima, učine korak-dva, pa opet zastanu, osluškuju i čekaju. Je li konjima hladno, upitat će se dijete u čovjeku. Ne, konjima nikad, ili skoro nikad, nije hladno. Njihovi prirodni termostati savršeno funkcioniraju. Konji žive izvan kalendara. Ledena zima za njih je, možda, i naugodnije doba. Nema onih dosadnih muha ni obada. Ničega, zapravo, nema što bi ih uznemiravalo ili ih navodilo na aktivnost, dok im se zemlja steže pod kopitima.
Za razliku od čovjeka, konj je savršen prirodni stroj. I lijep je, brate, mnogo je ljepši od najljepših među nama. Pa zašto smo mi onda pametniji od konja? Dobri bi Darwin na ovo imao svoj odgovor. Iz moje perspektive gledano, na turopoljskim minusima, upravo to što je fizički savršeniji od nas, konja je zaustavilo u razvoju. Nesavršenost naših tijela, to što nemamo termostate za ovu zimu, tjera nas da mislimo i da se sjećamo. Što konju treba da se sjeća Jurja Križanića? Ne treba mu, pa ga se i ne sjeća.
jergovic
