Pjesnik Mihalić živio je u, po sebe, dobro vrijeme. Hrvatima je poezija trebala da se njome takme sa Srbima, i da tako, uobručeni Jugoslavijom, čuvaju svoju posebnost. U tim je okolnostima on bio idealni hrvatski pjesnik. Posvud ga je bilo: Oktobarski pjesnički susreti u Beogradu, Struga, Sarajevo, Ljubljana, pjesničke večeri, pijana pobratimstva i kongresi književnika.


Na vrijeme je osjetio promjenu paradigme, u pravom času postavši nacionalist, kojega vlastita biografija ni na što ne obvezuje. Hrvatsku nezavisnu državu dočekao je službeno ugledan, i nije ga se ticalo ukidanje poezije, općenito žive i rječite kulture, provedeno nakon razlaza sa Srbima. Pjesnik Mihalić bio je strastven navijač, veoma vatren u duši, i lako je podnio uzdizanje nogometa na mjesto koje je u pređašnjem dobu među Hrvatima, posebice kod nacionalne elite, imala poezija. Hrvati su tako stigli do Brazila, a Srbima je ostala književnost. Danas, ljeta 2014, Hrvati imaju Šimu Vrsaljka, Marija Mandžukića i ranjenog sina domovine Josipa Džoa Šimunića, a Srbi Danila Kiša, Vaska Popu, Ivu Andrića. Slavko Mihalić umro je u zadnji čas za hrvatskoga pjesnika: u ponedjeljak, 5. veljače 2007. Još uvijek su postojale dnevne novine koje bi izvijestile o smrti velikoga hrvatskog i južnoslavenskog pjesnika, o kome se čulo i izvan naših jezika. Uskoro je došlo vrijeme u kojem ga se nije imao tko sjetiti. Sedam godina nakon svoje biološke smrti, pjesnik Mihalić zastrašujuće je mrtav.


Imao je dvadeset devet godina, bilo je to 1957, kada je u izdanju “novinsko-izdavačko-štamparskog poduzeća Lykos” objavio jednu neobičnu, unutar ove kulture neusporedivu knjigu. Naslov banalan, čvrsto ukotvljen u metaforici lirike ranoga socijalizma: “Iskrišta u tmini”. Podnaslov s današnjeg očišta politički nekorektan i diskriminirajući: “Zapisi umobolnih”.


Ovu broširanu knjižicu viđamo po zagrebačkim antikvarijatima. Kada se pojavi, ne košta više od četrdeset kuna, a pojavljuje se često, po nekoliko puta u sezoni, kao žilav zaostatak neke, vjerojatno, prevelike naklade. “Iskrišta u tmini” otvaraju se zahvalom, koja, djelomice, nagovještava i sadržaj djela: “Zamisao o štampanju ove knjige teško bi bilo ostvariti da nije bilo susretljivosti liječnika bolnica za umobolne, a u prvom redu dr Stanislava Župića, dr Vitalija Petrovsksog, te medicinske sestre Marije Petrovski. Sastavljač se posebno zahvaljuje pjesniku Danilu Dragojeviću na poticaju i savjetima, a studentici Slavici Blažeković na trudu oko sakupljanja tekstova.”


Psihijatar Stanislav Župić (1897-1973) jedan je od onih dobrih čudaka, genijalnih iluzionista, ljudi koji provedu život vagajući i balansirajući između prakse i poezije, ludosti i liječništva, mašte i zbiljske svakodnevice. Od 1920. do 1962. radio je u Vrapču, začetnik je psihodrame u nas (1938. objavljuje dramsku igru “Vraćanje u život”), bavio se forenzikom, bio je pionir antropozofije, bavio se homeopatijom, pisao književne kritike, a posebno bi bio dragocjen, da je ikada dostojno predstavljan, Župićev rad na patografijama domaćih i stranih književnika, skladatelja i slikara.


Vitalij Petrovski, ruski emigrant, psihijatar, bio je 1955. prvi ravnatelj psihijatrijske bolnice na Ugljanu. Utemeljitelj je radne terapije, motivirao je bolesnike da crtaju, pišu, pjevaju, i bio jedan od onih liječnika, entuzijasta i zaluđenika, koji su život posvetili pacijentima, i nikoga osim njih nisu imali. Iako nije bio raspršen, osebujan i ekscentričan poput Župića, i Petrovski je bio incidentna pojava unutar struke, već i samim tim što nije insistirao na tajnosti procedura i ukupnoga života iza ludničkih zidova (danas se to, prilično cinično, zove “zaštita privatnosti pacijenta”), pa je mladome pjesniku Mihaliću spremno dao na uvid pismene i likovne radove svojih pacijenata.


On nije bio do kraja siguran što ima u rukama. Ili nije umio ni sebi objasniti što ga toliko fascinira u tim tekstovima. A nešto ga jest fasciniralo, nešto što preživljava, evo, već skoro šezdeset godina i što je, na paradoksalan način, nadživjelo književnost i poeziju svoga vremena. Od hrvatskih pisaca, pjesnika i prozaista iz 1957, preživjeli su u tekstu samo daroviti i luđaci. Preživjeli su Slavko Mihalić i Dragojević, kojeg u zahvali zove Danilom, i anonimni umobolnici iz Vrapča i s Ugljana. Njihov tekst svjež je i autentičan, kakav je bio i u vrijeme kada je ispisan, ali što je zanimljivije: u tekstovima duševnih bolesnika, pa i onih čija je svijest sasvim inkoherenta, poput kristalne vaze koja se razleti u tisuću pravilnih komadića, jasno se osjeća duh, sadržaj i raspoloženje epohe. To knjigu čini zanimljivijom nego u vrijeme kada je objavljena.


Imena autora nisu autentična. Većina ih je predstavljena samo inicijalom. Njihove biografije svedene su, uglavnom, na dijagnoze, koje su prije šezdeset godina, kao i danas, često bile arbitrarne. Psihijatrijska dijagnoza je u mnogo čemu poput kritike književnog djela, ovisna je od temperamenta, znanja i naravi procjenitelja ili kritičara. Pouzdani su samo simptomi: inkoherenca, disociranost, paranoja… Najpouzdanije je, međutim, to da su dijagnosticirani ljudi socijalno neadekvatni, neiskoristivi i savršeno nerentabilni u okolnostima kapitalizma. Ta neiskoristivost i nerentabilnost socijalna je bit svake dijagnoze shizofrenije. Za osobu, njezinu obitelj, ali i za umjetnost, ovakva dijagnoza značit će nešto drugo. Svaki duševni bolesnik je uosobljen, radikalno jedinstven i neponovljiv. Kao što je i svaki umjetnik jedinstven. To je ono što tekst ispisan umom ludaka ponekad čini tako privlačnim. Je li to umjetnost? Slavku Mihaliću vrlo je stalo da postavi to pitanje, i da na njega ne odgovori. U pravu je.


On je bio izrazito racionalan pjesnik, vrlo kontrolirane i šture imaginacije. U ovoj knjizi suočio se s imaginacijom u njenom najekstremnijem obliku. Od živih je ljudi ostala samo mašta. Ludnica je maštarnica. Zato ne smijemo ni znati što se iza njenih zidova zbiva. I upravo zato je povijest Vrapča (Stenjevca) najizazovnija i najsadržajnija povijest Zagreba. Netko bi je već trebao napisati. Šteta što je Stanislav Župić bio odveć raspršen, hiperaktivan i pomalo lud, jer je on sve znao, i najdramatičnije je godine dvadesetog stoljeća proveo u ovoj umobolnici. Ludaci, međutim, nisu vični historiografiji. Oni, uglavnom, pišu pjesničke tekstove i filozofske rasprave. Dok čitamo “Zapise umobolnih” lako nam se može učiniti da su sve povijesne avangarde, nadrealizam, grafizam, letrizam, i još koješta drugo, puka imitacija lirike šenulih umom. Shizofrenija kao krajnji stadij pjesničke slobode.


Bolesnik s pseudonimom Antun Horak najzastupljeniji je u knjizi. Ekstremno je disociran, rasut u niz ličnosti, nekonzistentnih, izgubljenih, lažnih sjećanja, ovako je pisao u tekstu koji je Mihalić naslovio kao “Rafali”:


Dosta velikih dostojanstvenika.
Molim pero i papir. Odnos velikih.
Paralela malih. Um sam u tome.
Primam odredbe. Misli i zakone.
Molim čim prije prepise ugovora.
Zapisničara. Milostinje. Protesta.
Skrbi. Vraćanja. Gadova. Cjepani(h)ca.
Geografičar. Geologije Vege.
Marka. Maga. Cionera. Santa.
Zapisnika. Misli. Milostinje. Vadla.
Orguljaš. Radovan. Nje…
Velika žurba velika propast.
Mala žurba mala propast.
Tisuću ljeta tisuću godina.
Osam godina manje plus ništa više.


Na drugom mjestu, Antun Horak ovako slaže svoj tekst: “Gimnaziju imam – jednu. Školu pučkih nagona.” Ovih šest riječi, baš ovako posloženih, sve s jednom crticom ili povlakom, tvore vrlo smislenu i neočekivanu cjelinu. Upravo neočekivanost je čini briljantnom, jer nitko prije Horaka nije postavio ove riječi i interpunkcije na njihova mjesta, i pritom svedenije i efektnije izveo svoj portret umjetnika u mladosti. Ali naravno, Horak je samo pacijent, izgubljena, uboga duša, anonimni hrvatski grob zarastao u duboku travu. Ustvari: idealan pjesnik. Ništa se o njemu ne zna, nema objavljenih djela ni biografije, samo dijagnozu. Pretpostavljamo da je umro davno – shizofreni bolesnici u prosjeku žive desetak godina kraće od neshizofrene statističke većine – i za sobom nje ostavio ništa. Nije imao kome, ili mu nije bilo stalo. Mrtav skoro kao Slavko Mihalić, hrvatski nacionalni bard, akademik i klasik, prije nego što dođe vrijeme Šime Vrsaljka.


Drugi pacijent, bivši učitelj “AE” dospio je u Vrapče, gdje mu je dijagnosticirana shizofrenija, pošto je napao župnika, jer je, po njegovu viđenju, župnik maltretirao slugu. Istina se neće saznati, ali istina nije u njegovoj jedinoj sačuvanoj pjesmi, “Pet kapljica”:


Prva kapljica mi reče:
Ja se isparih kad se meso peče.


Druga kapljica mi reče:
Isparih se iz mora, kad sunce pripeče.


Četvrta kapljica mi reče:
Ja se isparih iz snijega u proljeće.


Peta kapljica mi reče:
Isparih se s vojnika kad uteče.


A šesta kapljica ispari se
s oka čovječjeg
usred ljeta, kad u zatvoru bio je
bez ikoga svojeg.


I eto ti gotove autobiografije, u spomen na pjesnika Mihalića i njegovo doba.