Henriette Raynouard udala se s devetnaest, za dvanaest godina starijeg muškaraca, s kojim je rodila dvoje djece, a onda je, s navršenih trideset i jednom, ušla u ljubavnu vezu s Josephom Caillauxom. Oboje su u braku, on bogati poduzetnik i perspektivni političar, ministar financija, budući francuski premijer, a ona ništa manje bogata, ali ne pretjerano zaposlena pariška dama, ugleda onoliko visokog koliko to u svijetu skandala i tabloida pružaju bogatstvo i slava. Ali kao što će se vidjeti, nije ona bila kokoš ni sponzoruša, niti žena koju će pregaziti mladost i povijest.
Henriette i Joseph će, uz malo pratećih peripetija i žurnalističke pirotehnike, razvrgnuti svoje brakove i vjenčanjem postati jedan od najbogatijih parova u Francuskoj. Ali ni on nije bio tipičan šupljoglavi posjednik i bogataš. Bio je jedan od onih političara, kakvih se u Francuskoj, kao i u drugim prosperitetnim zemljama Zapada, uvijek moglo naći, čije su političke ideje u paradoksalnom odnosu sa stanjem bankovnog računa. Zalagao se za reformu poreznog sistema, uvođenje progresivnog poreza na dohodak, limitiranje bogatih u korist siromašnih, što je, naravno, dovodilo do bijesa konzervativce, desničare, predšasnike liberalnog kapitalizma… Tako se na Caillauxa okomila konzervativna štampa, na čelu s vječno utjecajnim Le Figaroom.
Naravno da Le Figaro nikada nije bio neozbiljan list, ali kako smo i sami vidjeli, prividno ozbiljne novine pretvaraju se u tabloide čim se ukaže potreba da se osobni ili interesni obračuni kamufliraju načelnim, pravnim ili svjetonazorskim razlozima. Koristeći se Le Figaroom, kampanju protiv radikalnog poreznog reformatora vodila su dvojica slavnih francuskih političara, konzervativnih ikona: Raymond Poincaré i Louis Barthou. Izvršitelj poslova bio je Le Figaroov urednik Gaston Calmette. Novine su svakodnevno objavljivale članke protiv Caillauxa, optužujući ga za špekulacije na burzi, za ometanje izvršenja pravde u nekim sudskim slučajevima, za zakonsko pogodovanje vlastitim financijskim interesima, ili – današnjim jezikom rečeno – za sukob interesa. Ali nakon što ništa od toga nije upalilo, ili nakon što je samo izvršena artiljerijska priprema javnosti podacima o političkoj, poslovnoj i kriminalnoj karijeri Josepha Caillauxa, prešlo se na nešto kokretnije, rulji mnogo zanimljivije: privatna pisma premijera i njegove žene, iz vremena kada su još bili u svojim prethodnim brakovima. Le Figaro započeo je s objavljivanjem pisama, čuvajući najskaradnije za kraj. Cilj je, naravno, bio: fatalno sramoćenje, sve u ime obitelji i tradicionalnih društvenih vrijednosti.
Bilo je pet popodne, vrijeme kada se sutrašnji broj priprema za štampu, kada je u redakciju ušla dobrodržeća četrdesetgodišnjakinja, u krznenom kaputu i s mufom. Bilo je hladno, iako je zima bila pri kraju, tog 16. ožujka, godine koja će preusmjeriti francusku i europsku povijest. Zato ni muf nije bio sumnjiv, iako ga dama nije nosila da ugrije prste.
Predstavila se i zatražila sastanak s urednikom. Njega nije bilo u redakciji. Rekla je da će pričekati. Sjedila je pred njegovim uredom oko sat vremena, kada se pojavio u pratnji katoličkog romanopisca i književnog kritičara Paula Bourgeta. Bourget je ostao iznenađen da je Calmette pristao nasamo porazgovarati s gospođom Henriette Caillaux. Sigurno nije slutio što bi se prijatelju moglo dogoditi, ali njegovu ćutilnome moralnom biću bilo je nepodnošljivo gledati se oči u oči sa ženom čija intimna pisma upravo objavljuješ. Paul Bourget nije mogao predosjetiti što će tokom dvadesetoga i sljedećeg stoljeća biti potrebno za velikoga novinskog urednika. Dar za bezočnost, prije svega drugog.
Madam Caillaux je s neobično pristojnim Calmetteom, na čijem licu nije bilo ciničnog smiješka, jer je, pretpostavljamo, očekivao da će se njih dvoje sad oko nečega dogovarati, razmijenila nekoliko konvencionalnih i lakozaboravljivih riječi, a onda je iz mufa izvukla svoj browning i ispalila u novinskog urednika šest metaka kalibra 7,65 (bila je, ipak, nervozna, pa su dva metka promašila metu).
Odbila je policijski auto, jer ju je vozač čekao ispred redakcije Le Figaroa. Odvezla se na policiju, gdje je optužena za pokušaj ubojstva, a zatim i za ubojstvo. Urednik Gaston Calmette umro je šest sati nakon atentata.
Francuski premijer je, naravno, podnio ostavku nakon što mu je žena ubila čovjeka, i bio je primoran da svjedoči na sudu. Tradicionalno nesklono zločinu ubojstva, čak i kada je ubojica iz visokih krugova, francusko je pravosuđe, ipak, pokleknulo pred načelno seksističkim argumentima odvjetnika obrane, koji je svoju klijenticu branio tezom o “ženskoj histeriji”, koja joj je pomračila um.
Tokom ljeta 1914. svatko se u Europi bavio svojim jadima i problemima. Habsburzima je ubilo prestolonasljednika, Francuzima je ubilo novinskog urednika. Srbija se branila da nema ništa s urotnicima, Austriji je bila povrijeđena taština, premda su svi znali ono što je znao i Joseph Roth, da s ratom nestaje i višenacionalne monarnije. Za to vrijeme, Pariz se podijelio oko pitanja svih pitanja: je li kriva madame Caillaux? Smiju li se, pod izlikom javnoga interesa, objavljivati nečija privatna pisma? Postoji li takav interes koji bi prekoračio sveti prag spavaće sobe?
Tačno mjesec dana nakon Principovih pucnjeva, 28. srpnja 1914. Austro-Ugarska objavljuje rat Srbiji, a pariški sud istoga dana, uz obrazloženje kako žene nisu emocionalno tako čvrste kao muškarci, oslobađa Henriette Caillaux. Tog utorka, nije se u Parizu razgovaralo o početku jednoga dalekog rata, izazvanog tiranoubojstvom u gradu još uvijek neizgovorljivog imena. Na ulicama i na trgovima, po kafanama i salonima, po novinskim stranicama i u sakristijama, svuda se raspravljalo o ženskim emocijama, o ljudskim pravima i o privatnosti. Kada uskoro stigne u Francusku, rat će biti toliko strašan, neusporediv sa svim prethodnim ratovima, neobjašnjiv u svojim razmjerima i u žestini, ali i u razlozima zbog kojih se poveo. Nakon što jednom i taj rat završi, bit će postignut dogovor da je za njegovo izbijanje kriva isključivo Njemačka. Taj stav bit će dodatno naglašen u proljeće 1945, i donekle osporen sedamdesetak godina kasnije, kada Njemačka postane najsnažnija europska država i okosnica ujedinjene Europe. U ljeto 2014. za rat je kriv Gavrilo Princip, a madame Caillaux bi u ime rodne ravnopravnosti bila osuđena za ubojstvo. Urednici tabloida su u međuvremenu postali oprezniji. Kao i njihovi nalogodavci.
Louis Barthou je listopada 1934. smrtno stradao u atentatu na jugoslavenskoga kralja Aleksandra. Navodno ga je greškom, u gužvi nakon atentata, upucao francuski policajac. Devet dana za njim prirodnom smrću umro je i Raymond Poincaré.
Henriette Caillaux umrla je u okupiranom Parizu, 29. siječnja 1943, ne navršivši sedamdesetu.
jergovic
