Što znači ta fraza i zašto se baš tako kaže: Nemam ni za kavu! Bez kave se može živjeti, kao i bez novina. Jedna kava košta koliko i jedne dnevne novine, ali što biste pomislili da vam netko kaže: Nemam ni za novine! Niti bi vas to ganulo, niti biste shvatili što nekome u životu znači gubitak novina. Naš svakodnevni život, tako je barem u Hrvatskoj, ne počinje s novinama, i to je nešto što bi trebalo zabrinuti one koji novine proizvode, ali naša svakodnevica, zbilja, započinje s kavom. Kavana je trg na kojem se svi okupljaju, tu započinje naš društveni život, rađa se neka živa kultura, ugovaraju se poslovi i bolja sutrašnjica. Onaj tko nema za kavu, taj nema što da traži ni u kavani, izopćen je iz zajednice, pretvorio se u socijalni slučaj. I eto nam još jedne fraze: socijalni slučaj. Socijalni slučaj, to je društveni slučaj, čovjek-izuzetak ili čovjek-slučajnost, koji je toliko osiromašio da se o njemu moraju brinuti socijalne službe. Socijalni slučaj nema ni za kavu.
Italija je zemlja u kojoj je izmišljena espresso kava. Otkada više nema prave turske kafe po našim krčmama i kavanama, i otkad se sirova Minas i Santos kava ne prži po pećnicama i šiševima boljih balkanskih domaćica, espresso je duša kave. U Italiji, u Rimu, ali i na sjeveru, u Milanu i Trstu, ne morate naglašavati – kraći espresso. U Italiji je svaki espresso kratak i gust, mirišu u njemu Brazil i Etiopija, i tisućugodišnja talijanska kultura svakodnevice, tako da je veliki doživljaj piti espresso u Italiji. Iako, vi ćete ga piti drukčije nego što ga piju Talijani. Oni ga sunu i saliju u sebe, baš kao što Poljak i Rus sunu i saliju svoju votku, tako da vas srce zaboli od te njihove brzine. Vi ćete, ako ste s Balkana, kavu piti vrlo sporo. Toliko sporo da u njoj osjetite i svoju, i njezinu dušu. Dušu espressa. I dobro ćete znati što misli onaj tko kaže: nemam ni za kavu! Za kruh kada se nema, to je glad. Za kavu kada se nema, to je samoća najgora.
Iako brzo ispijaju svoje kave, u Napulju su se dosjetili ovoga: kako je u tom veličanstvenom gradu, jednom od najluđih, najljepših, najdivljijih i najprljavijih gradova zapadnoga svijeta, mnogo ljudi koji su silno osiromašili, a kako je talijanska država lopovska i korumpirana skoro kao hrvatska, pa se ne brine o dobrobiti svojih građana, ljudi su u kafićima i kavanama počeli naručivati po dvije kave, jednu koju će popiti, a drugu koja je uvjetna. Tu uvjetnu kavu konobar uredno naplati i pribilježi u svojoj – je li fiskalnoj? – blagajni. Nju će popiti nepoznat netko tko naiđe i naruči – uvjetnu kavu. To je, dakle, onaj najelementarniji oblik društvene solidarnosti, koji prethodi ideji države i politike, ili je, možda, kulturna nadgradnja svake loše države i politike.
U talijanskome jeziku, koliko znam, nije odomaćena fraza – nemam ni za kavu! Ono što se na Balkanu događa samo u jeziku, u Italiji se ostvaruje u zbilji. Balkanci su epski, raspričan svijet, puštaju da jezik obavi ono što oni ne mogu. Tako se, valjda, nigdje čovjek tako rječito i tačno neće požaliti na vlastiti položaj, kao tu, u ovome jeziku kojim – kako su nas lijepo ovih dana izvijestili braniteljski stožeri – jednako govore i Srbi i Hrvati. No, napuljska ideja uvjetne kave ubrzo se raširila Italijom, a zatim i cijelim zapadnim svijetom. Prihvatili su je vlasnici kafića i kavana, ljudi su posve prirodno počeli plaćati kave drugim ljudima koje, možda, nikada neće sresti. Što se na takav način kupuje? Čista savjest? Samosažaljivo uvjerenje o vlastitoj dobroti i izabranosti? Ama kakvi, ništa od toga! Ali, da, nešto se doista kupuje: kupuje se dojam da živimo u nekom boljem i sigurnijem društvu, u onom društvu u kojem će vam netko uvijek platiti kavu. S tom uvjetnom kavom čovjek kupuje uvjerenje da se nema čega bojati i da Hrvatska… pardon Italija, nije tako užasno mjesto za život, da Italija nikada neće postati surova američka provincija, da nikada neće postati Amerika u kojoj se ljudi bude i liježu s istim potmulim strahom da će ostati bez posla i zdravstvenog osiguranja, bez kuće i bez svega što imaju… Tom uvjetnom kavom kupuje se pravo na slobodu od straha, ali i nešto što bi se moglo nazvati temeljnim osjećajem europske društvene solidarnosti.
Uvjetna kava ili – kava za poslije – pojavila se, istina još uvijek samo kao ideja, i u Hrvatskoj. I to raduje, kao malo šta drugo što se oko nas zbiva. Hrvatska je idealno mjesto za presađivanje napuljske ideje, i to iz niza razloga. Prvi i osnovni je: toliki ljudi će vam ovih dana i mjeseci reći – nemam ni za kavu! Meni se to, recimo, često događa. A bilo bi ponižavajuće nekome u ruku tutnuti sedam kuna i poslati ga na kavu. S druge, pak, strane, nema veće muke nego s ljudima ići na kavu, samo zato da bi im je platili. Općenito, najdraže mi je samom ići na kavu.
Ali da ne blebećemo previše o sebi: važan je, dakle, taj socijalni element ideje. Nakon njega slijedi i ono drugo: osjećaj društvene solidarnosti. Način na koji je HDZ vladao Hrvatskom pljačkajući je, ali i način na koji SDP i HNS vladaju Hrvatskom – surovim i priglupim pogodovanjem, klijentelizmom i dopljačkavanjem građana nerazumnim nametima, ubili su u ljudima pojam društvene solidarnosti. Postalo je odiozno i iritantno sve ono što bi se trebalo učiniti za druge ili za neki imaginarni zajednički i društveni interes, jer u pozadini toga, uvijek, stoji ovlašteni ili neovlašteni državni činovnik, spreman da vas opljačka i kožu vam s leđa odere. Zato društvenu solidarnosti treba vratiti društvu, na trgove, u kafiće i u kavane. Platiti kavu nekome nepoznatom plemenitije je i korisnije nego uzaludno od države očekivati da građanima osigura dostojan život, uvjete u kojima će svatko imati – za kavu.
Ideja uvjetne kave vraća povjerenje ljudima u ljude. Kada platite kavu koju će popiti netko tko naiđe toga dana, vi to činite s povjerenjem u konobara i u vlasnika kafića. Hoće li oni tih sedam kuna strpati u džep? Uostalom, znate kakvi su naši ljudi… Prilika čini lopova… I slične antisocijalne bedastoće. Osim toga, kako možemo znati da onaj tko naručuje uvjetnu kavu, dakle kavu koju neće platiti, doista nema tih sedam kuna? Kako možemo u njega imati povjerenja?
Društvo i društvena solidarnost zasnivaju se na međusobnom povjerenju građana. Država se, pak, zasniva na denuncijacijama, prijavama i cinkarenju. Loša država, naravno. Međutim, upravo je lošoj državi stalo da građani jedni u druge ne steknu povjerenje. Lošoj je državi stalo da ne vjerujemo konobaru i onom tko će popiti kavu koju smo mi platili. A mi im, zbog sebe, moramo vjerovati, taman da nas i stotinu puta prevare, jer oni su naši ljudi, jedini koje imamo. Zato je toliko dobra ta napuljska ideja uvjetne kave.
Izvor: Jergovic
