Otkako smo progledali i pred očima nam zasjao prvi crno-bijeli televizor, onim južnim predjelima naših sjećanja kreće se izdužena, đakometijevska figura Špire Guberine. Tamo gdje je Španjolcu i Europljaninu don Quijote, taj vitez bez mane i premca, nama je on. I u malo čemu tako smo u prednosti ispred većih, kulturnijih i metropolskijih, jer dok je don Quijote junak iz mašte, pa je svakome, i onima koji su knjigu čitali i onima koji su za njezinog junaka samo čuli, slobodno zamišljati ga i činiti stvarnim, glumac je živ i nikome nije potrebno da ga zamišlja. Treba ga samo gledati, i sjećati ga se onako kako se sjećamo samih sebe iz vremena nevinosti, i on će biti tu, cijeli jedan Špiro Guberina, različit od svih drugih glumaca i svih naših djetinjih junaka.
Škovacin iz “Veloga mista”, Divac iz “Prosjaka i sinova”, Kovačićev provincijski pjesnik Rudimir Bombardirović Šajkovski i besmrtni Špiro Špula, iz jedne male dječje serije; ljudi moji, glumac koji je pred očima dječjega čovječanstva igrao špulu na koju je namotan konac! Pa, može li se uopće i zamisliti nešto tako nečuveno, uzaludno i dostojno zadnjega glumačkog don Quijotea, kao odigrati svitak konca? I to ne jednom, nego pet, deset, dvadeset puta, igrati tu ulogu cijelo jedno dugo ljudsko djetinjstvo, koje je, znamo i to, mnogo duže i od odrasloga stoljeća. Kako je to utjeloviti kalem konca? Ima li ičega istovremeno tužnijeg i vedrijeg od toga? Špiro Špula djecu je učio osjećajima; direktno iz srca i iz najtužnije ljudske duše. Špiro Guberina najtužniji je glumac koji se kretao pred našim očima.
Imao je, naravno, sreće, kao i cijeli njegov naraštaj: imao je pisce i redatelje o kojima današnji glumci mogu samo sanjati. Vrijeme je bilo takvo: bogato pričom i onima koji priču znaju ispripovijedati. I to je razlog što će oni glumci iz Špirinih vremena za današnje hrvatske glumce, koliko god bili daroviti i dobri, ostati zauvijek nedostižni. Ali među njima, mladima, gledatelj povremeno nasluti nekoga tko bi po svom talentu, pameti i htijenju mogao biti ravan Fabijanu Šovagoviću. Nađe se među njima, ali rjeđe, i neki koji bi skoro mogao postati Pero Kvrgić. Naravno, ne kao imitacija, nego kao onaj koji će iz samoga sebe moći da odigra poljskoga Židova, sve izmišljajući naglaske nekoga nepoznatog i izgubljenog jezika. Bilo bi među njima, možda, i Borisa Dvornika, Uglješe Kojadinovića, Jovana Ličine, glumaca raznih, kojekakvih, glumaca koji mogu odglumiti vlastitu epohu, ali neće se među mladim hrvatskim glumcima ukazati baš nijedan kojeg bi se, makar i s najvećim popustom, moglo usporediti sa Špirom Guberinom.
Najprije, da se takav neki mladić i pojavi, ne bi ga ni iz dvadesetog pokušaja primili na akademiju. Visok, odveć specifičnog izgleda, krutog držanja; pa šta bi jedan takav, taman da ga primimo i taman da izdrži do kraja, uopće glumio? Telefonsku banderu, jarbol bez zastave, visokog tužnog jablana? Osim toga, zar on nema govornu manu? Neispravljeni i neizlječivi šprahfeler. Do osamdeset i druge godine života, i valjda šezdesete godine svoje neusporedive glumačke karijere, Špiro Guberina dotjerao je s govornom manom. Kako je to moguće? I da to, možda, ipak nije bila govorna vrlina? Je li kome palo na pamet da je to bio, i jest, takav glumac koji je od fatalnoga glumačkog nedostatka načinio prednost?
Igrajući Raosova bidnog Divca i Smojinog škovacina Jozu, Špiro Guberina stvorio je jedan model socijalnoga autsajdera, u umjetnosti, ali i u životu. Sjetite se samo koliko ste se puta, govoreći o nekome ili o nečemu oko vas, ispomagali usporedbama s njegovim Škovacinom. Ili s Raosovim prosjacima, i Divcem kao prvim koji će vam među njima na um pasti. Koliko god te dvije uloge, u dvije velike dalmatinske priče, napisali sjajni pisci, njih je ne samo utjelovio, nego ih je značenjima i duhom epohe ispunio Špiro Guberina. Bez njega bi takvo što bilo nemoguće. On je noštromo svih naših autsajdera, prvi na palubi luđaka, jurodivih, uskraćenih i uniženih, najzaslužniji što su se fikcionalni likovi autsajdera u neka doba počeli poistovjećivati s dalmatinskim krajolicima. Špiro Guberina oduzeo je kontinentalcima onu prednost u nevolji i u ljudskoj neznatnosti koju im je namro Krleža svojim domobranskim ciklusom.
Njegovi su likovi publiku učili empatiji. U prvi mah, obijesno bismo im se narugali. Kad Strikan (škovacin Jozo) zakrešti, onim svojim nepodnošljivim glasom, koji bi zaljuljao cijelo Velo misto, pa se moglo učiniti kako Špiro Guberina glumi izvan tonaliteta predstave, sasvim neusklađen s drugim glumcima, publika bi se zlurado nasmijala. Da, to je taj primitivni čistač ulica, to je taj mitski Vlaj, čovjek s one strane dinarskoga masiva, toga najvišeg kamenog zida u Europi, koji zaustavlja snjegove da se ne spuste do mora, zaustavlja mentalitete i kvrgave naravi, i na njemu je kažu, na tom zidu, probužana samo jedna rupa kroz koju Vlaji proturaju pršute, sušene na svojoj vlaškoj buri, kao jedino dobro koje su tokom svoje nepismene deseteračke povijesti uspjeli stvoriti. Ali već u sljedećem trenutku, nekako se premetne i preobrazi zluradi smijeh publike, nešto se u gledatelju slomi – baš kao u djetetu kad mu pred očima zaigra Špiro Špula – i započinje dugi i mukotrpni proces identifikacije i samoprepoznavanja u liku škovacina Joze, koji će potrajati sve do kraja ove duge i neujednačene serije – svakako jedne od najvažnijih u povijesti naših televizija – kao jedan od njezinih kohezivnih i svepovezujućih elemenata. Uloga Špire Guberine nije tu prevelika, onolika je, otprilike, kolika je i mogla biti uloga čistača ulica u međuratnom Splitu, ali u nekom suštinskom smislu, u velikoj naraciji ovoga nesavršenog dalmatinskog amarkorda, on je, Škovacin, agens i pokretač, snažniji i dublji od onih kojima su bile namijenjene veće i važnije uloge, kako u fikciji, tako i u životu.
Koliko god se specifičnom i ekstremnom činila njegova fizička pojava i koliko god redatelje, možda, i plašila njegova govorna vrlina, raspon uloga što ih je mogao odigrati Špiro Guberina nije bio nimalo uzak, niti sveden na one ovom gledatelju najbliže i najdraže – autsajderske. Pamtimo ga, recimo, iz jedne epizode “Nepokorenog grada”, u kojoj je igrao Augusta Cilića, glumca Hrvatskoga državnog kazališta, onog teatra kojim je, dolazeći na posao u ustaškoj uniformi, intendanatski ravnao Dušan Žanko, i koji je, Cilić, na vrijeme umakao u šumu, u partizane, da se bori protiv fašizma. Cilić je, govorili su oni koji su ga gledali, bio vrlo darovit komičar, ali su ga povijesne okolnosti poslije rata svele na društveno-političkog radnika i nesustavnog, povremenog glumca. U “Nepokorenom gradu” gledamo ga pred odlazak u partizane, u nekoj mračnoj i zlokobnoj, klaustrofobičnoj atmosferi ustaškog Zagreba, grada koji živi svoje paralelne, međusobno nesvedive biografije. Špirin August Cilić djeluje suspregnuto i u se zatvoreno. Nijednom se ne nasmije. To je lice bez grimasa, savršeno bezizražajno lice glumca, lice komičara koji ne zna što bi s njime u to posve nekomično, strašno doba. Nitko ovu ulogu neće zapaziti u filmografiji Špire Guberine, niti će se o njoj igdje i ikad govoriti, ali ovom je gledatelju ona dala da misli o nečemu važnom o čemu inače ne bi mislio: što da sa svojim licem čini glumac kada ne glumi nego živi? Glumeći glumca koji mu je po tom prokletstvu tužnoga komičara bio blizak, Špiro Guberina ispričao je priču o tome.
U naše privatne i javne naravi, u društvene odnose i kulturne nazore, u naš ljudski zazor, netrpeljivost i mržnju, u svaku našu dragost i milinu, u to što se međusobno već nismo poubijali, upisane su knjige koje smo čitali, pjesme koje smo pjevali, filmovi koje pamtimo i koje smo zaboravili. U ovom jeziku postoji jedna lijepa i tačna riječ, kakvu drugi jezici takvu, posve prirodnu, ne poznaju. Riječ nečovjek. Riječ neljudi. Ono nečovječno i neljudsko nam je, bit će, po našoj prirodi svojstveno i urođeno. Prirodno stanje čovjeka je da bude nečovjek. Tom prirodnom stanju suprotstavlja se samo umjetnost. Oduvijek je tako. Špiro Guberina više nas je činio čovjecima, više nas je oljudio nego svi propovjednici, političari, misionari našega vijeka. Sveti žalosni klaun. Glumac.
