Nestalo je jednog od najvećih seljačkih tribuna današnjice, i ne samo naše. Jer je retko ko, i retko u kojoj zemlji, razumevao dušu seljaka i umeo kroz tvrdu koru njenu naći siguran put ka ljubavi njegovoj. Umeo je naći ovaj put, jer je i iz njegova srca govorila ljubav prema onome koji je patio, a seljak je patio, i duševno, jer je bio prezren, i materijalno, jer je uistinu od njegova znoja više nego on drugi koristi vukao.
U doba još austrougarsko, kada seljački glasovi hrvatski nisu imali skoro nikakvog uticaja na tok državnih poslova, i kada nisu mnogo ni traženi, ovaj je čovek prišao hrvatskom seljaku s puno iskrene ljubavi da mu pomogne i uporne volje da u njemu probudi svest o njegovom ljudskom i građanskom dostojanstvu, o njegovom značaju u društvu i državi, o njegovim interesima, o njegovim pravima. On je doista probudio hrvatskog seljaka.”
Ovako je 9. kolovoza 1928, na naslovnoj stranici beogradske Politike, pisao direktor lista, srpski građanski političar, budući predsjednik Zemljoradničke stranke i budući prvi i posljednji veleposlanik Kraljevine Jugoslavije u Sovjetskom Savezu Milan Gavrilović. Za razum je, međutim, tog dana bilo kasno. Kasno je bilo već 20. lipnja, kada je radikalski poslanik iz Crne Gore i veteran oslobodilačkog rata Puniša Račić usred Skupštine izvršio masakr nad čelništvom HSS-a. Tog je trenutka završila jedna, a započela druga povijest Srba i Hrvata. Tog dana je općenito započela druga hrvatska povijest, u kojoj živimo i danas.
I onda je nekako prirodno da se atentata u Skupštini, kao ni dana Radićeve smrti, u Hrvatskoj i u Zagrebu ne sjeti nitko. Neki su se u nekim novinama, istina, sjetili da se nije sjetio nitko. I nešto je prigodno kazao predsjednik HAZU Kusić, ali to nešto je zapravo ništa. Kako u Srbiji, tako i u Hrvatskoj pobijedio je kuršum otadžbinskog dragovoljca Račića.
Zašto je Stjepan Radić u današnjoj Hrvatskoj suštinski nepoželjan? Zato što je iz perspektive ovoga društva i njegovih institucija, ove kulture i ovoga hrvatstva, pažnje vrijedna jedino Radićeva smrt. Zato, jakako, jer ga ubi Srbin. Ali pošto tolike već ubiše Srbi, nije 2018. notirana njegova smrt. A nije iz još jednoga, važnijeg razloga: sve što su bili život i životno djelo Stjepana Radića najdublje je protivno idealima današnje hrvatske države i njezinih vladajućih elita, onih desno-konzervativnih, proustaških, kao i onih lijevo-liberalnih, nepostojećih.
Stjepan Radić bio je republikanac i narodni prosvjetitelj. U suštini njegova republikanstva stajalo je uvjerenje kako nitko, nikakav gospodar ni kralj, nema prava nad seljakom. Radić je bio žestoki antiklerikalac, najžešći u hrvatskoj povijesti, koji je u ovakvoj Crkvi vidio samo zatupljujući, zavojevački, otimački relikt feudalnog društva. Crkva je pomagala gospodaru da vlada seljakom, te je s gospodarom dijelila otete plodove seljačke muke. I to je konstanta Radićeva života i djelovanja, konstanta njegove političke misli. Sve je drugo bilo promjenjivo, sve drugo je, kako to u politici već biva, bilo podložno promjenama okolnosti. Znao je on, strateški promišljeno, žrtvovati čak i svoje republikanstvo, pa pristati na kompromis sa srpskim kraljem, “seljačkim kraljem”, ali nikad, nikako, nigdje, Radić nije ušao u kompromis s Crkvom. Ona je, pak, strpljivo čekala i dočekala Radićevu smrt, pa je sudjelovala u slavljenju mrtvoga Radića, u fetišu njegove smrti, u gnjevu koji se protivno njegovoj volji rađao iz njegova groba. Stjepan Radić borio se, glasno i jasno, protiv povezivanja pojmova Hrvata i katolika. Hrvati su jedno, katolici drugo. Odvajanje Crkve od države bio je njegov temeljni strateški cilj. Zato se njegove smrti neće nitko sjetiti i zato je njegova obljetnica, istina na različite načine, jednako nezanimljiva hrvatskoj desnici i Crkvi, kao i hrvatskoj ljevici. Za tu je ljevicu, za sve te milanoviće i bernardiće, koji su se, čim bi im zatrebalo, prišunjavali prvim redovima, prvim safovima, zagrebačke prvostolnice, Stjepan Radić ne samo slobodan čovjek, nego je za njih on moderni europski političar. I da, za njih je Radić ljevičar.
On se nije pitao što će njegov neuki, uglavnom nepismeni, seljak reći kada se ispne na govornicu načinjenu od tri drvene kašete, pa kad zagrmi protiv biskupa i popova, niti je kalkulirao s tim hoće li on za njega glasati, i kako će za njega glasati ako je u njegovom ubogom seljačkom životu ta Crkva prethodno nudila jedini duhovni sadržaj i jedinu nadu. Općenito, Radić nije kalkulirao pred nepismenim svijetom, nije podcjenjivao te ljude, niti ih je vidio glupljim nego što su oni bili. On je, vođen temeljnim načelima europskog humanizma i temeljnim načelima kršćanstva, on je vođen nadahnućem samoga Isukrsta, uvijek i samo govorio – istinu. Onu svoju istinu. Ili ono što mu se pričinjalo da je istina. I seljak mu je povjerovao. Radić je postao politički i narodni vođa kakvog ne samo da nije bilo u cjelokupnoj hrvatskoj političkoj povijesti, nego ga, jasno je to osjećao i s naslovnice beogradske Politike govorio Milan Gavrilović, nije bilo ni u širim, europskim okvirima. Krleža mu se, pak, živome rugao, krivo procijenivši Radićeve ljudske kapacitete, njegove širine i dubine, e da bi mu se mrtvom poklonio i priklonio, našavši u njemu, sasvim paradoksalno, ono što su tad nalazili i oni s crkvenih strana: izraz, metaforu i tragiku zemlje i njezina naroda.
Stradao je od srpske ruke, od ruke povlaštenog ratnog veterana, uvjerenog da je zarad svojih ratnih zasluga gospodar života i smrti, budućnosti i prošlosti ne samo jedne zemlje, nego i svih njezinih stanovnika, a jedini je, opet u cijeloj hrvatskoj povijesti, umio naći zajedničku riječ sa Srbima, onim prečanskim, hrvatskim, vojvođanskim i bosanskohercegovačkim, ali i onim srbijanskim. Bio je govornik, umio je teškim riječima udariti po drugoj strani, teškim riječima kao nacionalni tribun raspaliti po drugom narodu, ali i, za razliku od svih koji su nakon njega došli, razgovarati s drugim, razumjeti ga i prihvatiti. Radić nikad, ali zaista nikad, tokom svoje političke karijere i svoga života nije raspolagao sredstvima institucionalne sile i represije.
Nastupao je sam, bez ikakve zaleđine. I ne samo da bi mu njegovi hrvatski seljaci povjerovali, nego bi mu iz nekog razloga o kojem danas nismo više ništa u stanju znati, vjerovali i Srbi. Nitko u kasnijoj hrvatskoj povijesti, pa ni Tito, nije mu u toj stvari bio ravan. Iza Tita su stajale divizije i armije, iza Radića ništa.
Još jedan je važan razlog što ga danas zaboravljaju i brišu iz memorije ovoga društva: Stjepan Radić nije bio populist. Suprotno tome, on je bio prosvjetitelj. Populizam podrazumijeva laž, poluistinu, poturanje manje važnih činjenica, manipuliranje narodnim neznanjem, podcjenjivanje znanja kao takvog. U današnjoj hrvatskoj politici, u onoj koja se već tridesetak godina vodi, populisti su, zapravo, svi. Laž je u današnjoj Hrvatskoj – pravo na mišljenje. Ako lažete kao pas, vi iznosite svoj stav, koji je u općem doživljaju stvari jednako vrednovan kao nečija istina. Radić nije lagao. Radić je govorio istinu ili ono u što je vjerovao da je istina.
Na Svetu Katu, 25. studenog navršit će se stoljeće od onoga važnog Radićevog apela, koji se u manipulativnom sjećanju ovdašnjih političara, inteligenata i ostalih vucibatina sveo na metaforu gusaka u magli. Da, tog je dana, 25. novembra 1918, u Zagrebu Radić pozivao ljude i narode, pozivao je Hrvate da ne srljaju prema ujedinjenju kao guske u maglu. Ali ne zato što bi Radić bio protiv tog ujedinjenja. Ne, on je htio tri regenta, a ne samo jednog, srpskog i kraljevskog. Htio je narodno ujedinjenje pri kojemu se stvari neće mjeriti time tko je pobijedio, a tko izgubio u Velikom ratu, jer takvo ujedinjenje vodi samo u propast, nego je htio politiku čistih računa i ravnopravnih odnosa, kakva garantira budućnost. Htio je republiku za svoj seljački narod, htio je državu koja neće biti ucijenjena Crkvom, svejedno kojom, htio je slobodu i solidarnost. Ono je htio što u današnjoj Hrvatskoj, kao ni u ondašnjoj nastajućoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, nema tko drugi htjeti.
Neka je vječna slava seljačkome vođi Stjepanu Radiću, i baš me zanima hoće li ga se tko na Svetu Katu sjetiti.
jergovic
