Neki dan mi preko fejsbuka Radio Banovine iskoči ovakvo pitanja: “Biste li razbili prozor tuđeg auta da spasite psa koji je zatvoren unutra po vrućini?” A ispod skoro tri tisuće komentara. Naravno, nisam ih čitao, ljudi predvidljivo pjene jedni na druge, traže način da se mrze, u tih nekoliko koje sam zraknuo jedna napada radio što takvo pitanje postavlja u vezi psa, a ne pita za djecu, na što joj jedan odgovara da je njezina primjedba glupa, jer bi valjda svatko razbio staklo zbog djeteta u pregrijanom autu… Komentari me ne zanimaju, ali pitanje je vrlo zanimljivo. Oko njega se začas rasprede priča, jer je istovremeno i životno, i slojevito. Ako se dovoljno uživi, čovjek će, odgovarajući na ovakva pitanja, štošta reći o svom karakteru, ali i o vlastitim životnim iskustvima. A usput će, vjerujem, ispričati priču, koja bi mogla biti zanimljiva drugim ljudima.
Dakle, što bih učinio da sad vidim – a vreo je zagrebački dan, trideset i tri su u hladu, nebo sivkasto bijelo od vlage, sunce žeže kroz maglu – luksuznog crnog terenca, parkiranog preko puta kazališta, i u njemu, na suvozačkom sjedištu, iznemoglog boksera, pitbula ili doga argentina, kako skapava od žeđi i vrućine? Najprije bih opsovao sebe što ne gledam u pod dok hodam, u asfalt, u vrhove cipela ili u mobitel, nego sad moram imati probleme sa svijetom oko sebe. Naime, kad god sam imao problema sa savješću, oni su se završili time što sam imao problema sa svijetom oko sebe. I odmah bih znao da moram nešto učiniti, jer će me ideja o psu koji je umro zbog moje ljudske neodgovornosti, nedostatka empatije, bešćutnosti, pratiti do kraja života, I da ću, ne učinim li sad ništa, morati da napišem čitav roman o tome kako sam jednoga srpanjskog dana godine 2021. mirno i nezainteresirano prošao pored crnog terenca, nepropisno parkiranog ispred HNK, u kojem je umirao sam Isus Krist, utjelovljen u psu.
Razmislio bih ima li negdje u blizini bravarija, ili barem bolja samoposluga, recimo Müller, da kupim šrafciger, tojest odvijač ili kacavidu. Ako ne bi bilo kacavide, našao bih u ruksaku neki bolji i masivniji ključ, uglavio ga između kažiprsta i domalog prsta, pa bi, uvrebavši trenutak kada nikog nema u blizini, raspalio po staklu. Nakon toga bih se dao u bijeg. Mislim da bi za ono malo šetača, koji se u ova ljetna doba mogu sresti oko kazališta, stvar bila tako neočekivana i šokantna da me ne bi pokušali uhvatiti. Uostalom, u svijetu u kojem djeca i psi umiru zaboravljeni u kabinama uskuhalih crnih automobila samo zato što se prolaznici ne žele miješati u tuđe poslove, u tom svijetu isti ti prolaznici ne trče za sjedokosim starim luđacima koji razbijaju stakla po automobilima. Samo bih oko jednog bio zabrinut: oni koji su me prepoznali, a mene, ne biste vjerovali, vazda netko prepoznaje na ulici, mogli bi me prijaviti. A to onda znači da bi mi mogli navući na vrat policiju i vlasnika skupocjenog automobila.
Jeste li se upitali zašto bih bježao nakon što sam upravo nekome spasio njegova najdražeg psa, a možda i najboljeg životnog prijatelja? Ako ste se upitali, tada ne poznajete ljude. Naše ljude. Naši ljudi su, naime, takvi, veliko je u njih srce, da će za psa, mačku ili drugog čovjeka i poginuti ako treba. Ali ako mu slučajno razbijete staklo na autu u trenutku kad im taj isti pas umire od vrućine i dehidracije, on će vam, najbolji prijatelj tog psa, u najboljem slučaju po vas naplatiti razbijeno staklo. I to višestruko, kod ovlaštenog servisera! Imaginacija našeg čovjeka je, naime, u takvom stanju da on nije u stanju zamisliti da ste vi to staklo razbili zbog njegovog psa. On je uvjeren da ste ga razbili da ga oštetite, pokradete, ojadite… E sad, ne bi za mene bio problem ni da čovjeku platim staklo, jer sam mu spasio psa. Podnio bih nekako i da me izvrijeđa, proglasi me za lopova, te sve što uz to ide. Ali nekako me je strah da bi me vlasnik, ispred HNK nepropisno parkiranog crnog terenca, čijeg sam spasio psa, namlatio jer sam mu razbio staklo na autu. A to je već cijena koju nisam rad plaćati. Jer ni moja savjest nije takva radodajka, ni ona nije spremna prihvatiti na se sve grijehe svijeta kao svoje vlastite. I još bi iste večeri portali svih kojima nisam drag izvijestili da je Jergović razbijao tuđe aute po centru Zagreba, što je kod nekih građana izazvalo opravdan revolt.
Zbog svega ovog nije pravo pitanje ono koje su postavili na Radio Banovini: “Biste li razbili prozor tuđeg auta da spasite psa koji je zatvoren unutra po vrućini?” Pravo je pitanje: “Što biste učinili onome tko vam je razbio staklo na autu dok je spašavao psa koji je bio zatvoren unutra po vrućini?” Samo što je s pravim pitanjima taj problem što ljudi nisu spremni da na njih odgovaraju istinom. Nisu to spremni, ali ne samo zato što su nepošteni, lažljivi i uglavnom pokvareni, nego prije svega zato što nisu u stanju primijetiti druge ljude, tako da ne vide ni ono što su drugi ljudi radili oko njihovog auta. Nego misle: čim su tu, nešto bi da ukradu!
Ono što važi za psa, to, naravno, na zajednički užas, važi i za dijete. Ako razbijete staklo na autu u kojem je – svejedno na kojoj temperaturi, ali recimo da je to po vrućini- ostavljen neki klinac ili klinceza, što će reći njegov ili njezin otac kada se vrati? Što će pomisliti? U što će ga okupljeni uvjeravati? Razmislite malo o tome. Zašto obično pomišljamo da nam drugi ljudi čine zlo? Pogotovo ako su nepoznati. Je li moguće zamisliti da nas upravo spašavaju? Prelistajte današnje novine, pribilježite sve nesreće koje su se jučer dogodile, a onda prebrojte nesreće koje bi se izbjegle da su ljudi mogli više vjerovati jedni drugima. Je li takvih više od pedeset posto?
Sutradan na Radio Banovini – radiju o kojem ništa ne znam, osim da su im dobra pitanja – ide ovo: “Zgodna žena na plaži zamoli vašeg muža/dečka da joj namaže leđa… Vaša reakcija je?” Kako nemam muža/dečka, pretpostavljam da sam ja taj zamoljeni muž/dečko. Moja reakcija bila bi da zamolim svoju ženu da zgodnoj ženi namaže leđa. Ona za mene obavlja ono što podrazumijeva nepotrebni višak socijalnog kontakta. Tako smo se rasporedili. Stakla na autu po potrebi razbijam, ali ne mažem leđa po plažama.
