Nije taj mladić imao ni najmanju priliku u životu. Rodio se, kako čitamo u novinama, u obitelji narkomana. Oba brata mu imaju probleme s drogom, samo je on uspio izmaknuti. I to bi bila velika stvar da, zapravo, nije ništa. Nije dovoljno. A možda nije ni ispravno. U društvu koje nema sposobnosti da odvraća djecu od sudbinski im zadane nesreće, od nesreće koju su porodično naslijedili ili im je određena po genetskom, staleškom, klasnom ili etničkom pravilu nasljeđivanja, u tom je društvu jedino ispravno biti narkoman, ako si se već rodio u porodici narkomana. Sve drugo bi moglo donijeti samo veću i goru nesreću.
Završio je pomorsku školu, bavio se sportom, plovio je na brodu, i bio je dobar sin i brat, možda i dobar prijatelj, jer se s mora vraćao svojima, doma u Split. Da je bio drukčiji, da je bio hladan i da ih je sve zaboravio, braću – jer im ionako ne može pomoći, oca – jer ni otac nije mogao pomoći njemu, mater – jer je od matere stiglo veliko zlo, grad, društvo i zemlju – jer su ga činili nesretnim i jer je u njih tonuo kao u živo blato, taj bi mladić danas bio anoniman i običan, bio bi savršeno dobro socijaliziran – to se moglo vidjeti na njegovom krajnje uravnoteženom, dobroćudnim sadržajima ispunjenom Facebook profilu – i možda bi čak bio i sretan. Da je bio savršeno hladan prema svima njima, i prema svima nama koji smo njegova zemlja i njegovo društvo, danas bi sve bilo u redu. Sve bi bilo u redu, dakle, da je bio psihopat.
Istina, mladićeva majka danas će ustvrditi da on i jest psihopat. Lako će javnost u to povjerovati: netko tko nabavi kalašnjikov i njime ubije trojicu ljudi, među kojima jednog slučajno, možda i jest psihopat. Prva među usputnim definicijama pojma glasi: psihopat je granično normalan čovjek, s nedostatkom empatije, savršeno ravnodušan prema osjećajima, a često i životima drugih ljudi.
Mladić, međutim, nije psihopat. Da jest, niti bi se vraćao u Split, niti bi pokazivao brigu za svoju braću. Prije jedanaest godina, bilo je to 2008, bio je trinaestogodišnjak, kada je, zajedno s desetogodišnjim bratom, utrčao u policijsku stanicu da prijavi da ih je mater pretukla. Za takvo što ne samo da je trebalo hrabrosti i pameti, nego i suosjećanja i empatije za cijeli jedan život. Prisjetite se kakvi ste bili kad vam je bilo trinaest, zatim se prisjetite svojih roditelja, a onda i zlostavljača iz svojih životnih iskustava, pa zamislite vlastite matere kao zlostavljačice, i promislite da li biste imali snage, hrabrosti i pameti da ih prijavite policiji. Dječak je to učinio, i mati je pred sudom za prekršaje osuđena na četrdeset dana zatvora. Ali nije učinjeno ništa da se trojica dječaka zaštite od takve matere, niti da se hrabrom dječaku pruži ikakva satisfakcija za njegov postupak, da mu se pruži ikakva šansa u životu.
Iza toga stoji bolesno licemjerje jednoga ogavnog patrijarhalnog društva. Zašto dječaci nisu udaljeni od matere narkomanke i agresivne zlostavljačice? Zato što je majka, ipak, majka. Zato što je i takva mati bolja od nikakve matere. I zato što se društvena zajednica samozadovoljava stereotipima o majčinskoj izuzetnosti, samopožrtvovnosti i ispravnosti. Jer nema toga što žena može učiniti a da joj bude suspendirana ta uzvišena titula majke. Patrijarhalno društvo iznevjerilo je, prevarilo i zauvijek ubilo u pojam jednoga trinaestogodišnjeg dječaka.
Patrijarhalni stereotip ima i svoje protupatrijarhalno, pseudofeminističko naličje. Jedanaest godina kasnije, nakon što se saznalo da je mladić koji je izvršio trostruko ubojstvo prethodno bio žrtva obiteljskog zlostavljanja, te da su i njegova braća bili žrtve obiteljskog zlostavljanja, ali i da je jedan njegov roditelj bio, makar i samo posredna i pasivna žrtva obiteljskog zlostavljanja, zavladao je opći muk. Zašto? Pa, zato što je, očito, mati zlostavljač. Ona ista mati koja optužuje sina da je psihopat, a oca da je kriv za sve. No, to se ne uklapa u stereotip po kojemu su očevi obiteljski zlostavljači, a majke i djeca žrtve zlostavljanja. I onda smo nezainteresirani, šutimo i pravimo se kao da se ništa nije dogodilo, ili kao da obiteljsko nasilje nije pokrenulo lanac događaja koji će, na kraju svih krajeva, dovesti do trostrukog ubojstva. Da, većina obiteljskih zlostavljača su očevi, većina obiteljskih zlostavljača su muškarci. Ali zločini se međusobno ne poništavaju niti se međusobno kreditiraju. Pa ako je majka zlostavljala sinove, ako je činjenicom zlostavljanja sinova zlostavljala i oca, onda nikako ne bismo smjeli to sakrivati, prešućivati, pasivno odobravati. Tim prije što se, posve paradoksalno, i na takav način podržava jedan od opasnijih patrijarhalnih stereotipa. Jedna je majka, majka voli svoju djecu, majka je ispravna.
Prije jedanaest godina prevarili ste, grdno ste izigrali jednog trinaestogodišnjeg dječaka, i on je sad postao trostruki ubojica. Činjenica da ste to učinili njega niti može iskupiti od krivnje niti makar i najmanjim dijelom opravdati ili objasniti njegov čin. On je ubojica, i zauvijek će ostati ubojica. Učinio je nešto što čovjeka stavlja izvan društva. Nije ubio slučajno. Nabavio je automatsko oružje, da slučajno ne promaši, i triput je ubio. Nema te prošlosti ni tog nesretnog djetinjstva koji bi ga sad obranili i zaštitili. Nije ubio u ratu.
Ali sve ovo ne poništava činjenicu da je društvo odgovorno što prije jedanaest godina policija, socijalne službe i sud nisu zaštitili trojicu braće od matere zlostavljačice. Jer nećeš valjda uzeti dijete materi! Društvu nisu na duši trojica mrtvih, nego je društvu na duši onaj koji je tu trojicu ubio. Kao i svi oni srećom još uvijek anonimni dječaci i djevojčice koji su naočigled društva izloženi roditeljskom zlostavljanju. Pogotovu majčinskom zlostavljanju, jer je od očeva poneko, možda, i zaštićen. Od matera, nitko! Jer, jedna je majka, jer, majka voli svu svoju djecu…
Nakon što je ubio trojicu ljudi, po fejsbucima i inim kloakama društvenih mreža organizirane su grupe podrške trostrukom ubojici. U virtualnoj i fikcionalnoj stvarnosti postoji i ono čega u zbilji nema. Recimo, postoje pravednici koji krenu ubijati nakon što im je netko dirao nezaštićenu braću. Ili nakon što ih je društvo kao dječake iznevjerilo. Ubijanje na filmu i u kompjutorskoj igri je dio igre, lako je, bezbolno i slobodno. Toga, međutim, u životu nema. Toga u stvarnosti nema. U stvarnosti nema ispravnih ljudi koji počine trostruko ubojstvo. Ima samo društvene odgovornosti za trostruke ubojice.
Podršku mladiću koji je ubio trojicu ljudi danas daju oni koji obično sudjeluju u hajkama na društvenim mrežama, oni koji pozivaju na likvidacije manjinskih političara ili nepodobnih novinara. Podržavati trostrukog ubojicu, tobože zato što je ubio dilere droge, huljska je, kukavička navada virtualnih onanista koji se rado vide u ulozi ubojice, ali u zbilji za takvo što nikad ne bi imali hrabrosti. Njihova agenda je patrijarhalna i konzervativna, oni bi “drogaše” sudili na smrt, oni bi silom i represijom stvarali zdravo društvo, oni bi, na kraju svih krajeva, ili na početku, djecu dali materi na brigu i na staranje. Njihova svijest, način razmišljanja i doživljavanja svijeta doveli su do toga da jedan trinaestogodišnji dječak i njegov desetogodišnji brat budu vraćeni u zagrljaj svoje strašne matere. Oni, upravo takvi kakvi jesu, nisu tom dječaku dali ni najmanju priliku za normalan život. Uništili su ga, i sad ga, tobože, podržavaju. On je njihov američki film, u kojem danas uživaju, a koji će vrlo brzo zaboraviti.
Trostruko ubojstvo na ulicama velikog grada nije nešto što se baš tako rijetko događa. Kao što izuzetan nije ni slučaj mladića kojemu društvo nije pružilo ni najmanju priliku u životu. Ni društvo, ni obitelj kao temeljna čestica društva. Ni mater, ta svetica naša, ta naša psovka nad psovkama. Izuzetna, međutim, strašna i ogavna jest ta kolektivna autohipnoza, i užitak u krvavoj stvarnosti na način na koji se uživa u virtualnom svijetu i u filmu. Gadovi.
sbperiskop
