Kako izgleda ljudsko lice gledano očima devetnaestog stoljeća? To je ono čime se bavio i što je barem uskom krugu odabrane publike pokazao Robert Gojević serijalom portreta što ih je godinama snimao u tehnici ambrotipije, prastaroj tehnici svjetlopisa na staklu, izumljenoj 1851. godine. Striktno govoreći, ambrotipija nije fotografija, jer je u biti fotografskog žanra mogućnost reprodukcije, umnožavanja, proizvodnje multioriginala. Slika srebrom po staklu – ambrotipija – nužno je unikat. Da bi se informacija o njoj umnožila, nužno je presnimiti ambrotipiju, uslikati je u standardnoj fotografskoj tehnici.
Zašto ljudi na starim fotografijama, na dagerotipijama i ambrotipijama, izgledaju drukčije nego danas? Zašto August Šenoa na onih nekoliko fotografija izgleda drukčije nego današnji ljudi? Razlika nije samo u frizuri i u obliku brade, nije ni u napetom, zaleđenom licu karakterističnom za vremena dugih ekspozicija, kada je trebalo mirovati pred svevidećim okom kamere. Razlika nije antropološka, nisu se ljudi toliko promijenili u posljednjih sto i pedeset godina, tom sasvim kratkom vremenu iz perspektive evolucije vrsta, iako mnogo dužem iz perspektive civilizacijskog preobražaja i takozvanog društvenog napretka. Razlika koju vidimo na tim slikama je prvenstveno u svjetlu i u karakteristikama fotoosjetljive površine na koju svjetlo pada. Iako već skoro dva stoljeća vjerujemo da svjetlopis, bez obzira na tehniku, bilježi objektivnu sliku svijeta, i da na fotografiji svatko izgleda onakav kakav zaista jest, osim ako ga ne preobraze majstori retuša i fotošopa, ona važna razlika iz koje se iščitava duh, lice i portret epohe sadržana je u onom čime je netko snimljen ili fotografiran. Možemo samo zamišljati kako bi rečeni Šenoa izgledao na snimci digitalnog fotoaparata, ali je u biti to nemoguće znati.
Ono što je, pak, moguće, i čime se Robert Gojević godinama intenzivno bavio jest ustanoviti kako bi današnji ljudi izgledali u devetnaestom stoljeću. A na osnovu toga moguće je zamišljati ne samo to kako bi Šenoa izgledao danas, nego i zapažati i rekonstruirati što se to u međuvremenu promijenilo u držanju ljudi pred objektivom kamere, u njihovim gestama i mimici, te u načelnom odnosu živoga čovjeka prema njegovoj zaustavljenoj slici. Fotografija nije samo zaustavljeni trenutak života, fotografija je i mala smrt.
Svaka je slika po jedna smrt.
Fotograf i ambrotipograf Robert Gojević ima svoj mali studio u obiteljskoj jednokatnici negdje u bespućima zagrebačke Dubrave. Na katu kuće u kojoj se živi, u jednom stješnjenom kutu navrh stubišta, nalazi se taj čudovišni stroj, kao iz nekog borhesovskog priručnika fantastične strojologije i mašinologije, uz pomoć kojega nastaju ambrotipije, a ispred njega stolica na koju portretirani sjedne i na kojoj se osjeća kao dječak za posjeta oftalmologu.
Tu je Gojević privodio zagrebačke umjetnike, glazbenike, pisce, glumce i javne osobe – sve osim političara i nižih oblika estradnog života – ambrotipizirao ih, a zatim im na mail slao fotografske reproducije njihovih tako urađenih portreta. U suštini, to je otpočetka bio zanimljiv društveno-umjetnički eksperiment: portretirani su umjetniku poklanjali sebe, a on je njima poklanjao portrete. Neki od njih, recimo Mirko Ilić, Gojevićevu bi reprodukciju iskoristili tako što bi je objavili uz svoj novinski intervju, čime se počela širiti underground slava ovoga neobičnog slikopisca i njegovih radova.
Njegove ambrotipije nemoguće je ne primijetiti ili ih pomiješati s drugim fotografijama. Između ostaloga i zato što to i nisu fotografije.
Polovinom devetnaestog stoljeća, a onda i pedesetak godina zatim, slikali su se – u različitim svjetlopisnim tehnikama – uglavnom samo bogati i važni ljudi. Portretni žanr je, kao i u prethodnim stoljećima štafelajnog slikarstva, pripadao eliti. Kada u prvim desetljećima dvadesetog vijeka stvarno nastupi ono Benjaminovo doba tehničke reprodukcije umjetničkog djela, u svakoj će se europskoj varoši pootvarati fotografski ateljei, gdje će cijele porodice dolaziti da se uslikaju i ovjekovječe. Iz tog vremena, ili iz tog doživljaja vlastite slike u oku fotografske kamere, potječu i one bračne fotografije mlade i mladoženje – već odavno mrtvih – koje se još mogu vidjeti u starim spavaćim sobama naših dalmatinskih gradova. Bila je to velika i revolucionarna promjena: nakon tolikih stoljeća u kojima je samo aristokracija mogla naručivati portrete i vidjeti vlastito lice na slici, s demokratizacijom i omasovljenjem fotografije plebs je stekao pravo da se uslika, a na taj način i na vlastitu prošlost i sjećanja. Jer portret je, između ostalog, podsjećanje na to kako smo nekad izgledali. Istina, kada se pojave selfiji, te slike kratke pameti i opustošenih sjećanja, fotografska kamera će izgubiti memorijsku funkciju i pretvoriti se u golo i glupo zrcalo.
Gojević je, slikajući umjetnike, a izbjegavši stvarnu hrvatsku nacionalnu elitu – političare, nogometaše, patriote opće prakse i nogometne menadžere – ambrotipiju kao elitistički žanr devetnaestog stoljeća isprobao na plebsu. Istina, upravo su oni, umjetnici, glazbenici, pisci i glumci, u ona vremena bili društvena elita, ili među prvima u redu za slikanje, ili oni koji slikaju druge a onda i sebe, ali to samo svjedoči o promjeni društvenih prioriteta, koja je, i to valja znati, puno izraženija u europskoj provinciji, nego u starim i novim metropolama.
Robert Gojević bavi se svjetlopisnom tehnikom kojom se danas u Europi i na svijetu samo malobrojni bave. Posao koji radi nema komercijalnu vrijednost, a nije ni potpomognut od društvene zajednice ili velikih korporacija. Radeći nešto drugo on financira svoje ambrotipije. I naravno, to što radi vrlo je skupo. Ipak je ovo slikanje srebrom.
Pri snimanju potreban mu je kolodij: otopina nepotpuno nitrirane celuloze ili takozvanog kolodijskog pamuka u alkoholu i eteru. Riječ je o hlapećoj i vrlo zapaljivoj tekućini, s kojom treba biti vrlo pažljiv – da nije pažljiv, već bi si odavno zapalio kuću – u čijoj je opasnoj naravi i jedan od razloga što je tehnika ambrotipije tako brzo i temeljito napuštena. Kolodij je nabavljao iz inozemstva, i to u malim količinama, jer hlapeća otopina ima relativno kratak rok upotrebe.
Odnedavno u Hrvatsku je zabranjeno uvoziti kolodij. U druge zemlje Europske Unije nije, ali u Hrvatsku jest. I onda se Robert Gojević požalio na onoj jednoj najpoznatijoj, u nas najraširenijoj društvenoj mreži. Što je također prirodno i očekivano: društvene mreže i privatne mail adrese su, uz neke male i skrajnute institucije, ovome čovjeku prirodno stanište. Mimo toga se, zapravo, i nema kome požaliti. Ironično govoreći, iako se Gojević bavi kulturnom baštinom u njezinom najelementarnijem obliku, iako je – naravno što se žanra tiče – mrtvi konzervativac, te nema onog tko bi mogao ustvrditi da je konzervativniji od njega, iako je u svakodnevnom dosluhu s drevnim i ezoteričnim kulturnim tradicijama, njegov problem s kolodijem nikoga se, osim njegovih prijatelja i poštovatelja, zapravo i ne tiče.
Samo se on u Hrvatskoj bavi ambrotipijom. I samo je njemu u tu svrhu potreban kolodij. Pa zar da Hrvatska mijenja zakone zbog jednog čovjeka?
Ministarstvo kulture Robertu Gojeviću nije bilo od pomoći u njegovom bavljenju ambrotipijom. I to je, zapravo, u redu. Za zemlju s najmanjim izdvajanjem za kulturu u Europskoj Uniji ne bi se ni očekivalo da na Gojevića troši novce. Ali kada je o kolodiju riječ, nisu u pitanju novci, nego briga i angažman Ministarstva kulture oko kulture i kulturnih tradicija. I oko kolodija. Da Luki Modriću, Dejanu Lovrenu, pa i Zdravku Mamiću, treba po bočica kolodija, resorna bi se državna tajnica Janica Kostelić munjevito pobrinula da Luka, Dejan i Zdravko bez obzira na zakon dobiju svoj kolodij. I to bi, naravno, bilo ispravno. Je li Robert Gojević hrvatskoj kulturi i kulturnoj baštini manje važan nego nego što su njih trojica važni hrvatskom loptanju? Ako jest, onda je to samo zato što su kultura i kulturna baština manje važni od loptanja.
Ako se Robert Gojević više ne bude bavio ambrotipijom, znat će se da je to zato što su ga država i državni zakoni u tome onemogućili. Ali i to će biti važno samo onoj malo skupinici ljudi koji znaju za njegov rad, i poštuju ga. Ostale neće biti briga. Zašto ne slika mobitelom, a ne lakozapaljivom tekućinom iz devetnaestog stoljeća? Ali onaj konačni, lakoustanovljivi i već danas sasvim izvjesni gubitak ipak će biti na državi. Ili bolje rečeno na zajednici. Ne shvaćate li kako, već će vam se objasniti samo.
jergovic
