Sugestivnim dječjim crtežima sretne i ‘normalne’ obitelji u školskim učionicama u kojima se održavao referendum uplašenim je građanima sugerirano što će zaokružiti
Četiri, pet metara od ulaza na glasačko mjesto je pult na kojem sakupljaju potpise “Za hrvatski Vukovar”, ustvari za referendum kojim se zabranjuje svaka javna upotreba ćirilice u Hrvatskoj. Dvojica kršnijih građana prikupljaju potpise, umirovljenici stoje u redu, a nekoliko njih, susjedi iz naselja, provjeravaju tko ulazi i izlazi, i prozivaju ljude po imenu, da dođu i potpišu se. Neke dozivaju samo strogim: gospon! Na što se čovjek trgne, i prilazi. Vjerojatno sa zahvalnošću, jer mu nisu izgovorili ime i prezime. Osmjelio se, nesretnik, došao na referendum da bude protiv, a nije računao da će ga odmah tu, na biračkom mjestu, zgrabiti za vrat da potpisuje protiv ćirilice. Naravno, potpisat će se on, valja mu među tim ljudima živjeti svakoga dana, a ne samo u dane referenduma i izbora, kada mu premijer i predsjednik govore da može postupiti po vlastitoj volji, da je Hrvatska slobodna zemlja i da se “ne bismo smjeli legitimirati pred svijetom kao zemlja nesnošljivosti”, kao što je to učeno izgovorio profesor Josipović. Nije on rekao da Hrvatska ne bi smjela biti zemlja nesnošljivosti, kao što Hrvatska to jest, i svakim danom, nakon ulaska u Europu, mržnja buja, jer mrzitelji provjeravaju kod Buxellesa dokle će im biti dopušteno da idu, nego je profesor Josipović rekao da se Hrvatska ne bi smjela legitimirati kao zemlja nesnošljivosti, ne bi smjela Europi pokazati da je takva kakva jest, nego bi mržnja trebala biti prikrivena, zamaskirana, huljska. Zna to dobro naš umirovljenik, sumnjivoga imena i prezimena, kada se potpisuje za referendum protiv ćirilice i protiv nacionalne ravnopravnosti vlastitoga roda. On, međutim, potpisom štiti svoj osobni integritet u zemlji u kojoj živi. Njemu je profesor Josipović poručio da Europa za sve to skupa nikako ne bi trebala saznati, da se Hrvatska ne bi smjela negativno legitimirati. Protiv mržnje i nesnošljivosti, ako nisu javno legitimirani, ni predsjednik ni premijer nemaju ništa. Jako im je žao. Nisu to njihove ovlasti, nemaju utjecaja.
Kao i svaki put, glasačko mjesto je u školskoj učionici. Veseli gospodin pita: možemo li odmah likvidirati i ćirilicu? Nekako je ustreptao, kao maslačak na povjetarcu. Htio bi, ako se može, da sve okrenemo na šalu. I žene koje igraju ulogu službenih osoba također se smiju. Jer sve je, naime, u redu. Opušteno kao na probama za Malu Floramye. Na zidu iza njih su, kao i na svim izborima, dječji radovi, crteži osmoškolaca. Ali ovaj put nisu lišeni značenja i simbolike trenutka: na kompoziciji sačinjenoj od više crteža narisanih drvenim bojicama su tata i mama, dječak i djevojčica, djed i baka. Djeca zbilja imaju dara. A ispod veliko srce i riječ Obitelj. Osvrćem se okolo, gledam ima li i križa u učionici, ali ga ne vidim. Križ je u srcima. A pomalo ga osjećamo i na svojim plećima: ukoliko imamo kriva imena i prezimena, ili smo obilježeni u zajednici i prepoznavani na ulici po tome što nismo kao oni, ili samo zato što smo pojedinci.
Dakle, ipak sam izašao na referendum, premda sam rekao i napisao da ne želim odgovarati na pitanje koje smatram civilizacijski nedopustivim. Ali, eto, ipak sam odgovorio. Prije osamdesetak godina, kada se Hitler još uvijek borio za apsolutnu vlast, normalni, u glavu zdravi Nijemci odbili su izaći na referendum na kojemu je bilo postavljeno pitanje kojim se praktično ukidala demokracija. Idiotsko, sasvim nevjerojatno pitanje. Ljudi nisu željeli odgovarati na nešto što im se činilo nemoguće. Bili su uvjereni da se u Njemačkoj to ne događa. U zemlji Goethea i Hegela? Nema šanse! I tako je na referendum izašlo petnaestak posto onih koji su vjerovali u ono u što se vjerovati ne može. Nacista i njihovih protivnika. Pa su pobijedili nacisti. Oni uvijek pobijede kada su pitanja takva. Sve što je počelo u domenu bajke i bajkovite fantastike, uskoro je, samo nekoliko dana i tjedana kasnije, postalo apsolutna životna svakodnevica.
Da bi tada izašao na referendum, normalan Nijemac morao se poniziti, morao se vrlo nisko spustiti i sagnuti, pa da glasa protiv onoga što biti ne može. Posve ista je stvar bila i sad potrebna. Čak i da nije bilo stolova na kojima se, odmah uz ulaz, nakon referenduma protiv pedera potpisuje i za referendum protiv Srba, čak i da nije bilo ganutljivih i sugestivnih dječjih crteža - zašto li, Bože, naši crkvenjaci i križari tako vole koristiti dječji diskurs kada bi da govore o pravima odraslih? - svejedno bi bilo ponižavajuće odgovarati na pitanja koja su diskriminirajuća i koja sugeriraju povratak ne u Srednji vijek, kako to govore naglo probuđeni hrvatski pisci, nego u vrijeme nacional-socijalizma. Srednji vijek nipošto nije bio tako mračan.
Nakon što se zastrašivanjem, nasiljem i prijetnjama Hrvatska pokorila Ustavom mržnje, i nakon što je ovjereno ono što Vjeran Zuppa precizno naziva nacionalnom bjesnoćom, oni koji su u nedjelju bili protiv, ili su se, ne daj Bože, odvažili proći pokraj štanda i ne potpisati se protiv Srba i ćilirice, nedvosmisleno su se legitimirali - poslužimo se opet izrazom profesora Josipovića - pred spontanim narodnim masama, dakle pred ljutitim susjedima, maksimirskim i poljudskim herojima manjim od puške, ustašama nove generacije, neonacistima sa Hrvatske televizije i ostalim pripadnicima Markićkine molitvene zajednice, kao pederi, Srbi, Židovi, masoni i komunisti. Jer u aktualnom društveno-političkom kontekstu i konceptu, i ne možete biti protiv segregacije homoseksualaca, ukoliko niste peder, ne možete biti za ćirilicu, ukoliko niste Srbin (pače, četnik) i ne možete biti protiv tradicionalnoga hrvatskog pozdrava i protiv Josipa Šimunića i Vatrenih, ukoliko niste Židov, jer samo još Židovi u Jasenovcu vide hrvatsku sramotu, samo još Židovi panjkaju domovinu po inozemstvu. Ili, kako to vole reći u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti i u publikacijama Matice hrvatske: Židovi Goldsteini. Dok u Europi Židova ima Aškenaza i Sefarda, u novonastajućoj Hrvatskoj ima ih Židova Goldsteina, i Židova koji su kroz povijest propatili kao i Hrvati. Ovi drugi imaju razumijevanja i za Josipa Šimunića i za tradicionalne hrvatske pozdrave. Pronalaze ih, kao onu Džudit Rajsman, po svijetu, kao zrnca hrvatskoga zlata, ali ih je u Hrvatskoj nemoguće naći. Protjerao ih Tito, kako tvrdi Milan Ivkošić.
Sve ovo je, kaže Zuppa, počelo kada je biskup Valentin Pozaić duhovito ustvrdio da je Bog stvorio Adama i Evu, a ne Adama i Stevu, nakon čega je s oltara pozvao na dovršetak Oluje. Nije tada bilo nikoga da mu kaže da je Bog stvorio i Stevu, ali Stevu su ubili u Jasenovcu. Ubiše ga grešni jaganjci pastira Valentina, i sad on kaže da Stevu nije Bog stvorio.
Izvor: jutarnji
