Jacques Tardi nema potrebu da bude naš suvremenik. Početkom 2013. poželjeli su u Francuskoj da mu okače najvažniji državni orden. Jetko ih je odbio, ne uzdižući svoj slučaj, ne nudeći se drugima kao primjer. Samo je rekao da bi da bude slobodan čovjek. Šezdeset sedam mu je godina, što i nije dob u kojoj se lako odbija ponuda besmrtnosti. Ali Tardi i to može, jer on nije u ovome vijeku. Njegovo biološko i društveno trajanje strogo su razdvojeni: sve što o njemu znamo potvrđuje da Tardi živi, misli i umjetnički djeluje početkom dvadesetog stoljeća. U tom je vremenu zakovan njegov svijet: fabularni, estetski, moralno-politički, možda i privatni.
Početkom proljeća, u prigodno aranžiranim izlozima boljih europskih knjižara, među izdanjima o 1914, pojavila se njegova crtana novela na temu Velikog rata. Oko Vidovdana objavljen je i srpski prijevod, u skoro dvostruko debljoj i većoj knjizi, pod naslovom “Prokleti rat”. U originalnom izdanju, Tardijevu crtanu sagu, koncentriranu, uglavnom, na zapadnu frontu, na rat u Belgiji i Francuskoj, prati ratna kronologija povjesničara Velikog rata i kolekcionara ratnih memorabilija, bivšeg savjetnika u francuskome ministarstvu obrane Jean-Pierrea Verneyja, dok je srpskom izdanju (nakladnik je beogradski Darkvud) prirodan i tekst Miloša Kovića, docenta na Odeljenju za istoriju, Filozofskog fakulteta u Beogradu. Premda je Ković korektan u predstavljanju srpske strane rata – koja je sama po sebi i tragična, i veličanstvena, i umjetnički poticajna – njegov prilog teško da korespondira s Tardijevom pričom. Objavljenoj knjizi ne smeta, ali joj ni ne koristi.
Tardi je klasičan strip-pripovjedač, njegova likovna stilizacija vrlo je tradicionalna, u duhu francusko-belgijskoga stripa. U scenografiji teži realističnim prizorima, s mnogo općih planova, kao u filmskim spektaklima, dok lica i fizionomije crta u blago karikaturalnoj maniri, bez previše ekspresije i individualne izražajnosti. Na početku rata, kolorit mu je bogat, s obiljem jarkih tonova, crvenih, zelenih, plavih, pun entuzijazma, devetnaestostoljetne ceremonijalnosti, kostima i boja epohe. I prve su eksplozije intenzivne i slikovite, prva je krv šokantna, da bi zatim, tokom 1915. i 1916, gama posivjela i izblijedila, prelila se u zemljane tonove, prljavi snijeg i boju mrtvačke kože. Sve je, zapravo, isto, u tom ritmu stradanja i ubijanja, ali ono što nije isto, i na čemu Tardi insistira je – čovjekov pogled na stvari. Ono što je početkom rata djelovalo šokantno, u međuvremenu je postalo obično, svakodnevno. Izokrenula se, premetnula i šenula jedna civilizacija, i nastala je nova, u kojoj živimo i mi današnji. Jarkocrvene vojničke hlače zamijenila je maskirna sivomaslinasta, konje su zamijenili tenkovi, nestalo je razlike između živih i mrtvih. Smrt više ne ubija poimence, rođen je kult neznanog junaka. Tardi na temu premeta epohe, koji se događa tokom Velikog rata, esejizira bojama.
Jacques Tardi (1946) akademski je slikar, ali se od ranih doba bavi stripom. Počeo je objavljivati krajem šezdesetih, po novinama i specijaliziranim revijama, uglavnom priče u nastavcima, po tuđim scenarijima. Sa Jean-Claudeom Forestom krajem sedamdesetih stvorio je serijal o deklasiranom buržuju, razvlašćenom zemljoposjedniku, koji je 2012. objavljen u hrvatskom prijevodu i izdanju Fibre, pod naslovom “Ipak i ovdje”. Forest je majstor žanra, hitmejker u šezdesetima – tom posljednjem dobu kada se Europa u šali, šegi i spektaklu nastojala takmičiti s Hollywoodom – kada je načinio i opričao Barbarellu, valjda i posljednjega europskog superjunaka, koja se u kolektivnu kulturnu memoriju upisala preko filma Rogera Vadima, snimljenoga onog ljeta kada su se pobunili europski studenti. Barbarellin eskapizam dio je mita o 1968, ali je njome označen i kraj jednoga lakomislenog doba, punog svemirskih heroja, kiča i lakih nota, koje će Hollywood preuzeti i učiniti neprepoznatljivim, a i nezanimljivim, nizom izobličenja i transformacija.
Tardi i Barbarella nikako se ne mogu naći u paru. Kao Beckett i Winnetou, Sartre i Atom Mrav, Ionnesco i Sherlock Holmes. Ali svejedno, nema boljih scenarističko-crtačkih veza od njegove veze s Forestom. Ne, nije scenarist promijenio maniru, isti je to eskapizam na granici bajke, niti je promijenio raspoloženje, šašav je i zaigran kao i u Barbarelli, ali kada Tardi crta i režira neki strip, on mu daje ton, intenzitet i boju raspoloženja – uglavnom mračnog, intelektulanu uzvišenost, literarnu referencijalnost i smisao. Od scenarista uzima priču, njezinu konstrukciju i obrate, i pomoću toga stvara vlastiti svijet. Foresta pritom nije iznevjerio, nego ga je uzdigao na neku drugu razinu, u drukčijem fikcijskom i fantazijskom svijetu od onoga kojemu je, zahvaljujući i Rogeru Vadimu, pripadao. “Ipak i ovdje” snažna je knjiga, s iste police i iz iste čitateljske dvorane i klijetke kao proze Samuela Becketa, Georgesa Pennaca, Franza Kafke… To su, uz Louisa Ferdinanda Celinea, Tardijevi pisci, suvremenici i sumišljenici.
“Prokleti rat” je, u tematskom smislu, mnogo konvencionalniji od “Ipak i ovdje”, premda dijele epohu, kada se lomi stoljeće, a jedna se civilizacija izvrgava u svoju suprotnost.
Rat u kojem se gube ruke, noge i pamet, u kojemu se vojske međusobno zasipaju bojnim otrovima, i iza kojega se još godinama čuje krvavi kašalj preživjelih, započinje vedro, hrabro i spremno 1914, traje do primirja 11. studenog 1919, pa se nastavlja nizom revolucija, građanskih ratova, “vojno-redarstvenih” akcija, čiji su cilj bila “humana preseljenja” ili istrebljenja, i završava se povratkom posljednjih ratnih zarobljenika, nekoliko godina kasnije. Zaraćene i zakrvljene vojske poštuju božićna primirja, zajedno slave zajedničke kršćanske blagdane, imaju srca za ranjenike i zarobljenike. U velikoj klanici miješaju im se kosti i utrobe, padaju u zajedničke grobove i grobnice. To je posljednji rat u kojem će, nekako prirodno, bez fašističko-falangističkih projekata nacionalnog izmirenja, postojati zajedničke spomen-kosturnice. To je rat u kojemu se intenzivno razmišlja o tome kako je onome drugom, onome u protivničkom rovu i u neprijateljskoj uniformi. Prateći jednoga običnog francuskog vojnika, u civilstvu metalostrugara iz Ulice Panoyaux, njegov ratni put i povratak kući, Tardi nenametljivo, ali vrlo precizno i akribično, pripovijeda legendu o Velikom ratu, po svim njezinim političkim, kulturnim, ekonomskim, antropološkim i kulturalnim razinama. Strip može ono što ne mogu roman niti igrani film: ispričati cjelinu svijeta, svu silu digresija i narativnih slojeva, pričajući jednu jednostavnu, skoro naivnu fabulu. Tardi je majstor cjeline svijeta.
U koji god bi knjižarski europski izlog pogledali, tokom proljeća i ljeta 2014., vidjeli bi u njem Tardija. Putain de Guerre! Goddamn This War! Ili, u pitomijem talijanskom prijevodu: Era la guerra delle trincee. Nema ga samo u Hrvatskoj. Ali ne zato što Marko Šunjić, otac, sin i duh sveti ovdašnjega strip izdavaštva, ne može sve sam, niti zato što trula i pijana lađa iz Runjaninove 2 bojkotira Fibru – jer tko bi zarezovskoj neinteligenciji, tim klonovima i jatacima dubrovačkog Androida, objasnio što je to uopće strip – ali Tardijevog “Prokletog rata” u Hrvatskoj nema niti samo zato što u toj zemlji nema knjižara ni knjižarskih izloga. Razlog je običniji. Samo u Hrvatskoj, i nigdje više u Europi, nema ni Velikog rata, ni sjećanja na one koji su u tom ratu sudjelovali. Ovdje svako sjećanje i kulturna tradicija traju onoliko dugo koliko traje politički režim. A kako profesor Josipović, Zoran Milanović i veleuvaženi Bozanić ne misle o 1914, niti o tome što misle Karamarko i gospođa Grabar Kitarović, tako ni ta godina u Hrvatskoj nije imala ama baš nikakvog smisla. Zato ni Tardija ovdje ne može biti. A možda je i strip kao žanr previše složen za jednostavne i prostodušne umove ovdašnje gospode čitača.
Izvor: jergovic
