U prizemlju Sepetarevca, u sobici s pogledom na bašču, otpočetka smo držali podstanarke, studentice. A. je bila vrlo lijepa, crnokosa djevojka iz Ilijaša. Čini mi se da je te 1971. upisala ekonomiju. Majka se zbližila s njom, kao što bi se zbližila sa svim svojim podstanarkama, pa kada je s proljeća 1972. naišla epidemija velikih boginja, skupa su išle na cijepljenje. A. se, k’o biva, malo i uplašila, pa ju je starija prijateljica tješila, govoreći joj da to nije ništa, samo te malo zagrebu po ramenu. Evo, ja ću prva, po dobro upamćenoj, stotinu puta ponovljenoj legendi, rekla je majka, da malo ohrabri A. I tako je to prošlo.
Nekoliko mjeseci kasnije A. se raspuknula. Plaha, vrlo obzirna i oprezna, oko fakulteta pretjerano zabrinuta, po svemu razumna cura, onakve kakve se nude za uzor, gotovo da je preko noći šenula umom. Samo se nakon jednog vikenda u Ilijašu vratila izmijenjena. Čula je glasove, dolazili su iz inozemstva neki trgovački putnici da je ubiju, nije smjela zaspati jer će se to dogoditi u snu… Prvih je dana moja majka, uvijek spremna da pomogne, noći provodila sjedeći na A.-inoj postelji, držeći je za ruku, ako je A. iz sna pozove jer je ubijaju.
Ona ju je i odvela u bolnicu, gdje su je i zadržali. Nekoliko je tjedana ležala na Petom odjeljenju – među narodom zloglasnom – gdje su je, valjda, našopali neurolepticima i opremili dijagnozom, koja će A. pratiti sve dok u neka doba, krajem osamdesetih, sasvim ne iščezne iz naših života. Paranoidna shizofrenija. Ona lijepa crnokosa djevojka u tih se nekoliko tjedana fizički sasvim preobrazila: podbuhla, oteklih podočnjaka, drhtave brade i vrlo usporenog govora, pušila je cigaretu za cigaretom, i izgledala dvadeset godina starije. Tako da se uplašiš, ako si dijete, ili zlo čeljade iz komšiluka, da će ti učiniti neko zlo. Takozvanim normalnim ljudima u ona su vremena psihički bolesnici izgledali opasno. Možda je tako i danas.
Lijekovi su je u svakom pogledu preobrazili, usporili, sputali, ali ne samo da nisu pomeli ludosti iz njezine glave, nego su, možda, pomogli da ih A. dodatno sistematizira i usustavi, i da stvori osnove onoga što će, uz sve promjene, varijacije i devijacije ostati trajno stanje njezina svijeta. Moja je majka, međutim, razgovarala s njom kao sa savršeno normalnom osobom. Mislila je da iza svega stoji neka greška koja se mora popraviti, da je dovoljno da se dogodi neki sasvim mali pomak, i sve će biti u redu. Bodrila ju je da nastavi studirati, ukinula joj je kiriju, išla u Ilijaš, da njenim nesretnim roditeljima, nekom sitnom socijalističkom radništvu, govori što je za njihovu kćer dobro. I tako se, kao i u toliko drugih situacija, uzaludno i opasno upetljala u tuđi život. (Ako na kraju svih krajeva u tome ima ikakvog smisla, onda je on u tome što su iza toga ostale neke prilično nevjerojatne, žive i uzbudljive priče, koje smo kasnije mogli prepričavati jedni drugima, čudeći se kakvi smo sve bili i u što smo vjerovali.)
Uživljavajući se u njezin svijet i provodeći s A. više vremena nego što bi to bilo prirodno, majka je povremeno dolazila u iskušenje da povjeruje u njene ludosti. Što se, naime, dogodilo, što je A. dovelo u ovakvo stanje? Jer A. je znala da nešto nije u redu, bilo joj je jasno da ti trgovački putnici koji dolaze iz inozemstva da je ubiju postoje u nekom svijetu u kojem prethodno nije boravila i u kojem ne boravimo mi drugi. Nju je uništilo neispravno cjepivo. Imala je o tome cijelu teoriju. Ustvari, imala je nekoliko teorija. Prema jednoj, koju bi iznosila kad bi joj bilo dobro, nešto su pogriješili u laboratoriju, i napravili cjepivo koje je njoj “sjebalo mozak”. Prema drugoj, koju je iznosila kad bi joj bilo loše, i to samo mojoj majci, u strogom povjerenju, i nikad je nije pred nama izgovorila, to je cjepivo bilo dio velike zavjere, u kojoj su, od prilike do prilike, sudjelovali razni, uključujući našeg prvog susjeda, profesora Branka Trklju, tadašnjeg dekana na Ekonomskom fakultetu.
Majka, koja je sve to slušala i upijala, jednom je preda mnom i Nonom tiho izgovorila: “Sreća da sam se ja cijepila prije nje!” Biva, sreća da nije cijepljena njezinom dozom. (Tridesetak godina kasnije, kad sam joj ovo spomenuo, rekla mi je da lažem i izmišljam. I optužila me, napola kroz šalu, ali napola u zbilji, da je želim proglasiti ludom…)
Nastavak priče o A. je tužan i donekle tipičan. Onakav kakve su sve priče o psihološki jedinstvenim, neuklopivim i neadekvatnim, zajednici neprilagođenim ženama i muškarcima. Najprije je neko vrijeme boravila na Jagomiru – Jagomir je sinonim za gradsku ludnicu, kao što je Vrapče, ili Stenjevac, sinonim za gradsku ludnicu, pa su je pustili, pa nam je opet dolazila, ali između nje i moje majke više nije mogla biti uspostavljena ona prisnost. Zato što je njezino stanje bilo sve gore? Ili zato što je majka mijenjala, njezin je život tekao, i tekla je njezina svijest, dok su život i svijest A.-e bili zaustavljeni na cijepljenju iz ožujka 1972.
Zašto sam vam danas ispripovijedao ovu priču? Zbog antivakcerskih kampanja i stalnih doprinosa Hrvatske televizije – najnoviji slučaj intervjua s Tonijem Cetinskim – čudaštvima i ludostima voditelja tih kampanja? Zapravo ne. Ispripovijedao sam je zato što mi se otpočetka čini, i sve više mi se to čini, ali nikako da izgovorim, da je svijet koji se rađa ne samo iz antivakcerskih mitova i teorija, nego i iz mitova i teorija koje se dalje granaju, o 5G mreži, o čipiranju putem vakcine, o Billu Gatesu kao zlom vladaru svijeta, o uzrocima rasnih nemira u Sjedinjenim Američkim Državama i o mozambičkim plažama u Makarskoj, a onda i o onom što svakodnevno izlazi iz usta i glave Donalda Trumpa, i pretvara se u životnu istinu desetina i stotina milijuna ljudi širom svijeta, da je taj svijet ne samo po strukturi mišljenja, nego i po svome sadržaju skoro identičan svijetu te nesretne brucošice ekonomije, iz vlažne prizemne sobe našega Sepetarevca.
A. nije znala za čipove i 5G mrežu, Bill Gates je te 1972. bio anonimni sedamnaestogodišnjak iz Seattlea, ali ono što se u njezinoj glavi zbivalo, i što je izgovarala mojoj majci, dok ju je ova povjerljivo držala za ruku, jedva da se razlikuje od onoga u što danas vjeruju stotine milijuna ljudi – uključujući, vjerojatno, američkog predsjednika, te vrlo važne političke čimbenike na izborima u Hrvatskoj, u Srbiji, diljem istočne Europe – i u što, kako čitamo u odličnoj reportaži Andree Topić, objavljenoj u 24 sata, iz sela Utore Donje, vjeruje i neki nepismen i savršeno neobaviješten svijet. Njoj su tada zalijepili dijagnozu paranoidne shizofrenije, koju i danas nosi, ako je živa, ali što nam govori činjenica da se racionalni uvidi i saznanja ozbiljnog dijela čovječanstva, i najsjajnije, visokim državnim odličjima čašćene hrvatske elite, spomenimo još jednom Dejana Lovrena, svode na tipske deluzije paranoidne shizofrenije. (Valjda su tipske, jer ne mogu povjerovati da se iz glave i duše lijepe, pametne i tragične cure iz Ilijaša mogla roditi povijest novoga doba.)
Teško je shvatiti zašto ljudi masovno vjeruju u ludosti, i kako je jedan od onih koji u ludosti vjeruju postao predsjednik Sjedinjenih Američkih Država. Ali uskoro će, možda, neki Giorgio Agamben, ili neki Badiou, ili neki Žižek, ili moji prijatelji Ivan Milenković i Hrvoje Jurić, biti u stanju da pruži racionalno i smirujuće, makar i apokaliptično objašnjenje ludosti svijeta, u koju smo zapali, i koja nije bila predviđena ni u biblijskoj, ni u znanstvenopovijesnoj projekciji mogućih budućnosti. Na nama je da pripovijedamo priče i da u njima, i u vlastitim sjećanjima, pronalazimo razloge istini i racionalnosti.
jergovic
