O dvadesetogodišnjici piščeve smrti, Suhrkamp je objavio rukopis iz njegove zaostavštine: “Meine Preise”. Iza tog bezazlenog naslova, neočekivano ljupkog u odnosu na Bernhardovu poetiku naslovljavanja, našla se – kako je i red – tempirana bomba razorne moći. Kritike su bile dijelom mrzovoljne, čak i negativne, a bilo ih je i koji su kazali ili napisali da je knjiga ispod piščeva, inače vrlo visokog, standarda.
Riječ je, međutim, o klasičnom bernhardovskom atentatu, obračunu s vladajućim kulturnim nazorima i običajima, vrlo autoironičnom i – to, recimo, nije očekivano – urnebesno duhovitom. Tri godine nakon objave izvornika, djelo je, u srpskome prijevodu (prevoditeljica Bojana Denić), objavio beogradski nakladnik LOM. U knjizi je sabrano devet pripovjednih eseja ili esejiziranih pripovijetki o devet književnih nagrada kojima je Bernhard za života čašćen, tri govora koja je održao kao laureat, te pismo u kojem objavljuje da izlazi iz članstva njemačke Akademije za jezik i pjesništvo. Užasnutost s kojom su “Moje nagrade” morale biti dočekane i u Austriji i u Njemačkoj tiče se, prvenstveno, činjenice da je Bernhard opanjkao niz i danas uglednih institucija i počasti kojima one redovno kite velike pisce njemačkoga jezika.
Thomas Bernhard smatrao je da je od austrijskoga nacionalsocijalizma gadniji samo austrijski katolicizam. Bio je opsjednut svojom domovinom, zauvijek ju zaduživši delikatnim – patriotizmom prijezira. Osjećao je nelagodu pred društvenim ceremonijalima, ali je, kao relativno mlad pisac, prihvaćao da ga nagrađuju za romane u kojima se rugao domovini. U knjizi “Moje nagrade” objašnjava to konstatacijom da mu je uvijek bio potreban novac. I opisuje kako je od Nagrade Julius Kampe kupio jedan vrlo lijep auto, triumph herald, pravo remek djelce britanske industrije, s kožnatim sjedalima i komandnom pločom od tikovine, i kako je, negdje pred Opatijom, neki Jugoslaven prešao u suprotnu kolovoznu traku i zabio se ravno u njega: “Udarac me izbacio iz automobila, no smesta sam ustao, kao da mi nije ništa. A automobil dotičnog Jugoslovena bio je potpuno demoliran. Vozač je izašao iz olupine i urlajući pobegao, a žena je za njim vikala: Idiota! Idiota! Idiota! I tako je od triumph heralda ostala samo gomila lima, a nagrada Julius Kampe izgubila je svoj smisao.”
A kada je čašćen Nagradom Franza Grillparzera, priznanjem Akademije nauka u Beču, Bernhard je, dva sata pred dodjelu, otišao da kupi odijelo. Činilo mu se nepriličnim da na dodjelu dođe u starom puloveru. I kako to biva u čehovljevskim humoreskama, pisac je tek na ceremoniji shvatio da mu je odijelo preusko. I to ga je veoma uzrujalo. A na dodjelu “Počasnoga priznanja Kulturne zajednice Saveznog udruženja njemačke industrije”, kakav je naziv jedne vrlo prestižne nagrade, stigao je iz bolnice za plućne bolesnike, gdje je bilo predviđeno da umre pa nije umro (ti događaji opisani su u Bernhardovom petoknjižju “Autobiografski spisi”). Bio je bolesan i očajan, u dugovima. Nagradu je, zajedno s njim, dobila i pjesnikinja Elisabeth Borchers. Predsjednik Saveznog udruženja njemačke industrije ovako je, čitajući s papirića, izgovorio svoju laudaciju čašćenima: “…i ovim putem Savezno udruženje nemačke industrije hiljadu devetsto šezdeset sedme svoja počasna priznanja predaje gospođi Bernhard i gospodinu Borhersu.”
“Primetio sam da se moja susetka stresla. Proživela je trenutak užasa! Stegao sam joj ruku i rekao da treba da misli samo na ček, svejedno je šta je od svega toga istina – gospodin Borhers i gospođa Bernhard, ili gospodin Bernhard i gospođa Borhers. Gospođa Borhers i ja izašli smo na pozornicu Skupštine grada Regenzburga u kojoj niko živi osim nas i eventualno gospodina Bendera ni primetio nije grešku gospodina Fon Bolen i Halbaha, i primili smo ponaosob ček u vrednosti od osam hiljada maraka. Proveli smo još jedan lep dan u tom jezivom gradu i onda sam se vratio u Beč, gde sam se kod Tetke osećao kao kod kuće.”
Nije baš da su za sve bili krivi oni koji su nagrade dodjeljivali. Jednom prilikom, tako, Berhnard je stigao s Tetkom na dodjelu, ali ga nitko nije primijetio, pa umjesto da sjednu u prvi red, otišli su u dvanaesti. Početak svečanosti je kasnio, jer nitko nije znao gdje je laureat. Kad su ga konačno pronašli u dvanaestom redu, on nije htio preći u prvi, ako ga to ne zamoli predsjednik žirija. Onda se konačno preselio u prvi red, gdje su ga posjeli uz ministricu Herthu Firnberg: “Kada sam jednom pogledao u njenom pravcu, video sam da je ministarka Herta Firnberg, tako se zvala, zaspala, što nije promaklo ni predsedniku Hungeru, budući da je ministarka hrkala; istina – tiho, hrkala je i hrkala tihim ministarskim hrkom, nadaleko i naširoko poznatim.”
Čak i ako čitatelj nije Nijemac ili Austrijanac, pa nije upućen u tamošnje lokalne prilike s kraja šezdesetih, lako će, s možebitnim užasom, otkriti da su svi likovi iz ove Bernhardove knjige stvarni, obično vrlo ugledni ljudi, danas uglavnom pokojnici. Recimo, gospođa Firnberg (1909.-1994.), koja je “hrkala tihim ministarskim hrkom”, kako to genijalno na srpski prevodi gospođa Denić, bila je austrijska socijaldemokratkinja, pače i antifašistkinja. Bruno Kreisky, legendarni austrijski kancelar, bio je njezin politički pokrovitelj, madame Firnberg njegova je bliska sudradnica. Eh, a kako je Bernhard samo izrugao tu damu, kada je, shrvana obavezama i kroničnim premorom, na čas trenula okom, u povodu nagrade koja nosi ime Franza Grillparzera, koju je pisac primio u svome novom, preuskom odijelu. Poslije se, ljutit, vratio u dućan i tražio da mu zamijene odijelo za broj veće. Udovoljili su mu, a da nisu imali pojma kako je tom odijelu već dodijeljena najviša austrijska književna nagrada.
“Moje nagrade” su duhovita, pametna i razbijačka knjiga. Ali Thomas Bernhard nikada nije razbijao u skupini huligana, književnika, domoljuba, većinaca – to mu se gadilo, skupa s nacizmom i katolištvom – pa zato nije ni bio član društva pisaca ili PEN kluba. Kao svaki džentlmen, Bernhard je nastupao sam, i skupo je plaćao cijenu svoje samoće. To je i osnovni razlog zašto je svojim sunarodnjacima Austrijancima oporučno zabranio da ga nakon smrti objavljuju i izvode. Takvom, izrazito patriotskom gestom, pokušao ih je naučiti pameti. Naravno, bilo je uzalud. Osim što je nastupao sam, Bernhard je bio izravan i vrlo osoban: nije pristajao na slatki prdac aluzije, toliko karakterističan za svaku francjozefovsku provinciju.
Upravo zato ima nečega iritantnog u prijevodima njegovih dijela na naše jezike. Naime, čime današnji Srbi zaslužuju Bernharda i njegovo ruganje s njemačkim i austrijskim, živim ili mrtvim, kulturnim i političkim ikonostasima? Možda time što u Srbiji piše i objavljuje Svetislav Basara, koji o Srbima i srpskim tradicijama, te o kontinuiranom zločinu takozvane srpske države nad Srbima i Srbijom – tako Basara imenuje stvari, piše s ostrvljenošću, gnjevom i književnim darom ravnim Bernhardu (tko je u prilici, nego posegne za upravo objavljenim romanom “Dugovečnost”). Jedan će pisac drugome piscu dati legitimaciju koja je u ovome slučaju svakako potrebna. Jer tko su, bez Basare, Srbi, pa da se zajebavaju s austrijskim nacizmom i od nacizma gorim katolištvom? Na ovako postavljeno pitanje u slučaju Hrvatske i hrvatskih prijevoda Bernharda nemamo povoljnih odgovora. Hrvati, naime, nemaju Basaru i stoga ne zaslužuju Bernharda. Zato je šteta što veliki pisac nije oporučno zabranio prevođenje i objavljivanje svojih djela u Zagrebu, kod Branka Čegeca, u Meandru, pod urednikovanjem Zvonka Makovića. Naime, osim što službeno hrvatsko čitateljstvo nije u stanju shvatiti o čemu Bernhard piše kada piše o austrijskome nacizmu i katolištvu, nije li pomalo blesavo da Bernhardove knjige supotpisuju negativci iz tih istih knjiga? Čegec je onaj koji se s Bernhardom sudario kod Opatije, a Maković, eh, Maković, on je sve drugo.
Kad ih više nije mogao uživo otrpjeti, sve te mračnjake, malograđane i šparne hrčke, naciste i katolike, Thomas Bernhard odustao je od svih njemačkih i austrijskih nagrada: “Ali nijedna nagrada ne predstavlja čast… čast je perverzija, časti nema na čitavom svetu. Ljudi, rekao bih, pričaju o časti, a reč je zapravo o bezobrazluku, svejedno o kakvoj je časti reč. Država, rekao bih, svoje radno sposobne građane obasipa počastima, a u stvarnosti zasipa ih perverzijama i bezobrazlukom.”
Izvor: Jergovic
