Zašto ovaj roman nisam pročitao 2017, onda kada je u prijevodu na hrvatski i objavljen? Jedan je banalni odgovor, koji o čitatelju dobro ne govori: odbijale su me teme braka i očinstva, a onda i način na koji je autor, naš dragi gost, predstavljan u ovdašnjim glasilima. Zaboravio sam da tema ne govori ništa, ili gotovo ništa, o nekoj knjizi. Postoji i drugi, nimalo banalan odgovor: osim Božidara Alajbegovića nitko nije bio u stanju objaviti ni dvije suvisle rečenice o “Tirzi” Arnona Grunberga, u izdanju male, meni vrlo drage riječke nakladničke kuće Lector, i u savršenom prijevodu Gioia-Ane Ulrich Knežević. U Božidarev sud sam vjerovao, ali nije bilo dovoljno da me nagovori. Možda ni sad, u nekoliko dana sredinom srpnja 2020, ne bih čitao “Tirzu” da nisam, kao i svake subote, kupio beogradsku Politiku i u njezinu tjednom kulturnom dodatku (da, da, u civilizaciji, na žalost izvan Hrvatske, sve novine, osim tabloida, imaju kulturne i književne podlistke) pročitao Grunbergov esej “Ne”, posvećen nacionalnom Danu sjećanja na žrtve Drugoga svjetskog rata. Netko tko ovako piše o Holokaustu, pomislio sam, ne može drukčije pisati ni o braku i očinstvu, i posegnuo sam za “Tirzom”.
“Do you want company, sir?” vjerojatno će zadugo ostati najstrašnija rečenica koju sam pročitao u nekom romanu, rečenica koja me potresla i uznemirila, tako snažna i beznadna da je usred tog koronarnog ljeta prešla tu nesigurnu granicu, što se ne prelazi iz razloga epidemioloških, koja dijeli književnu od životne stvarnosti. Rečenicu izgovara, i kroz mučno, somnabulno, izbezumno finale romana ponavlja Kaisa, namibijska djevojčica od devet-deset godina, koja je Jörgena Hofmeestera, urednika za istočne književnosti u amsterdamskoj izdavačkoj kući, kojeg su upravo zatjerali u prijevremenu mirovinu, spopala negdje na prašnjavoj cesti Windhoeka. Na tih završnih pedesetak stranica knjige događa se takvo pustošenje duše, kakvo se rijetko u književnosti sreće, a koje se usporedo odvija na više motivskih planova: egzistencijalnom, duhovnom, obiteljskom, erotskom… Strah čitateljev pred mogućim pedofilnim bezdanom, koji je jedan prethodni događaj učinio mogućim, pa možda i vjerojatnim, takav je da “Tirzu” ne mogu zaklopiti sve do posljednje rečenice. A ta posljednja rečenica, ustvari nekoliko njih, otvara novi bezdan, novi pakao za Jörgena Hofmeestera i za njegove čitatelje, naročito one koji su mu generacijski i intelektualno, a možda i klasno bliski.
Grunberg vlada onim iznimnim majstorstvom, kakvo je u književnosti, u kratkim pričama, crticama i humoreskama, te na drugi način u dramama, patentirao Anton Pavlovič Čehov, a u romanesknoj ga je prozi do kraja razvio Saul Bellow, koje se zasniva na stvaranju tipskoga lika, tipičnog građanina i protagonista epohe, koji se zatim kroz kratku priču ili kroz roman razvije u jedinstvenog pojedinca, tragične i neponovljive sudbine. Pisac nas na takav način uvuče u svojevrsni narativni vir – jer smo i sami, bijeli muškarci, sredovječni pedesetogodišnjaci, obuhvaćeni njegovim tipom – u kojem ćemo se utopiti, sve u uzaludnom pokušaju da izbjegnemo sudbinu Jörgena Hofmeestera. On je nizozemski, europski jedermann, europski svatković, oprezni građanin, bez prevelikih ambicija, kojeg je, zajedno s njihove dvije kćeri, ostavila žena, odlazeći s ljubavlju svog života, i više se nije javljala, a kad ju je ta ljubav istrošila, ili kad su se međusobno istrošili, ona jednoga dana nanovo bane u zajednički dom. Hofmeester je vrijeđa, i trpi njene uvrede, i to prelazi granice podnošljivoga, ili onoga što bi jedan partner tolerirao drugom, ali kako među njima nema ljubavi i nema zajednice, premda ponovo zajedno žive, dopušteno je reći i ono što je neizrecivo.
Ona je u osnovi gadura, on je gad. Ili je on obični građanin, diplomirani germanist s nesvršenim studijem kriminalistike, uobičajeno plitkih intelektualnih i duhovnih interesa, koji se razočarao u vlastite talente i sposobnosti, onako kako se razočara većina iole inteligentnih pedeseto, šezdesetogodišnjaka, kao što je i ona obična građanka, koja, nakon što je rodila dvoje djece, čijem je rastu i sazrijevanju bezuspješno asistirala, poželi da ode od muža u kojeg se razočarala skoro onoliko koliko se on razočarao u samoga sebe. Oboje su pitome hulje, dobre ništarije, ljudi onakvi kakvi na početku dvadeset i prvog stoljeća već jesu.
U profesionalnom smislu, Jörgen Hofeester je, zapravo, neupotrebljiv. Ali za razliku od ranokapitalističke Hrvatske, u kojoj je privatnom poslodavcu dopušteno baš svako iživljavanje nad uposlenicima i ugovorno angažiranima, u Nizozemskoj mu zbog godina ne mogu dati otkaz, nego mu odjednom isplaćuju sve plaće do mirovine u koju je trebao otići u relativno dalekoj budućnosti. Riješe ga se kao zadnjeg nikogovića, uz pitanje, postavljeno kroz smijeh: “Jörgene, kojeg si značajnog autora otkrio, tijekom svih ovih godina koliko radiš ovdje?” A prije toga mu održe predavanje, kakvih smo se naslušali i mi, koju tisuću kilometara od Holandije, od nekih neusporedivo primitivnijih i sirovijih menadžera. Grunberg kao da ih je slušao: “Moramo raditi knjige za ljude koji nemaju vremena za čitanje. Da, Jörgene, čeka nas ništa manje nego revolucija. Digitalna po prirodi, bez ideologije, ili bolje rečeno, s jednom ideologijom koja će nas nadživjeti: kupac je kralj. Kupac je kralj, Jörgene. To smo bili zaboravili, jer smo se izolirali, jer smo dozvolili da nas zbog naših uvjerenja marginaliziraju. Ti ćeš sve to pratiti, pretpostavljam s distance. A sad isprazni svoj radni stol i uroni u vlastitu slobodu. Bio si hrabar vojnik. Drugi će to sad preuzeti od tebe. S novim oružjem.”
I tako Jörgen Hofmeester odlazi iz kompanije, potpuno poražen, egzistencijalno unižen, ali punih džepova novca. U tim punim džepovima jedina je, zapravo, razlika. I premda se nama čini da je ta razlika supstancijalna, i da bismo skakali od sreće i ljubili asfalt po kojem hodamo da smo na Hofmeesterovom mjestu, zapravo nije tako.
Ali bračni slom i gubitak posla nisu prave teme “Tirze”. To su samo kolateralna zbivanja unutar jedne dublje, veće i strašnije čovjekove priče. I nije Hofmeester gad, jer je takav u privatnom, u bračnom i porodičnom životu, niti je gad jer je radio posao prema kojem je bio indiferentan i jer je dopustio da ga formatiraju tipovi koji bi proizvodili knjige za ljude koji ne čitaju, to jest nemaju vremena za čitanje. Hofmeester je gad, jer iz njegove ljubazne građanske egzistencije proizlaze sva zla ovoga svijeta. On je politički korektan rasist, koji jebe kućnu pomoćnicu iz Gane, ali tako da uživa u erotskom činu ponižavanja. Svaki seks je ponižavanje, negdje tu govori Hofeester. A kada njegova mlađa kći Tirza, čuvena Tirza po kojoj je roman ponio svoj naslov, nađe dečka Marokanca, njega taj mladić podsjeća na Muhameda Atu. On je njemu, zapravo, Muhamed Ata. I on to Tirzi kaže, pa se oni svađaju. Ali je li i za čitatelja taj mladić samo Muhamed Ata? To će pitanje, na vrlo ozbiljan način, ostati otvoreno nakon što zaklopimo ovaj roman. Što se dogodilo na kraju? Od odgovora zavisi tko smo i što smo na ovom strašnom svijetu, početkom dvadeset i prvog vijeka, u vrijeme dok se oko nas u prah sasipa civilizacija od koje smo tisućama godina stvarani i po kojoj su nas naši roditelji začeli. Pročitajte “Tirzu” da biste mogli razumjeti njezin kraj. Knjiga je ovo o kojoj nećete prestati da mislite.
Kao što su Hofmeester i njegova žena moralno i emocionalno ambivalentni likovi, i dobri i zli, tako su ambivalentni i svi drugi, tako je ambivalentna i Tirza, jedno od onih milenijačkih mladih čudovišta, koja usisavaju tuđe emocije, a svojih zapravo nemaju, i koja više ne vladaju tabuima, pa tako ni tabuom incesta, na kojima smo antropološki utemeljeni. Za razliku od svog oca, ona nije politički korektan rasist, ona doista ne razumije što to njenog dečka čini Muhamedom Atom, nje se ne tiču razlozi ni povodi Hofmeesterove islamofobije, ali Tirza nije dobra, nije ispravna, jer nije odrasla u svijetu u kojem bi mogla biti ispravna.
Ovo je veliki roman, Arnon Grunberg je veliki pisac. Jedna od onih knjiga koje spašavaju svijet, premda, naravno, nisu pisane s takvom ambicijom.
jergovic
