Onomad, proljetos, kada su u Srbiji na vlast došli Toma Nikolić i naprednjaci, Ivan Zvonimir Čičak je u intervjuu za jednu opskurnu televizijsku stanicu u Sarajevu uzvikivao u čast tog predstavnika “domaćinske Srbije”, sve hvaleći njegovu čestitost i izvornost, baš kao da se njemu, Čičku, ostvarila neka, dva desetljeća duga želja i potreba da upravo jedan takav čestiti domaćin postane predsjednik Srbije. Biva, ako još uvijek Čičkobanac ne uspijeva biti predsjednik Hrvatske, neka Toma Srbijanac bude predsjednik Srbije. Ubrzo će svima biti jasno i zašto je narečeni oduševljen: izjave Nikolićeve o Srebrenici, genocidu, Vukovaru, Hrvatima i svemu drugom što je rekao i što su ga nabedili da je rekao, bile su upravo takve da ih poželi pravi hrvatski domoljub i karamarsijanac protivan uspostavi bilo prijateljskih, bilo kulturnih, bračnih ili izvanbračnih odnosa Hrvata sa Srbima.
U toj “domaćinskoj Srbiji”, kojoj je Nikolić predsjednik, dogodi se tako da prirodnom smrću, od srca, umre čovjek. Kako nije riječ o bivšem radikalu ili četničkom vojvodi, hrvatski mediji, televizija i novine – koji sa Čičkobancem dijele sklonost ekstremima – previdjeli su tu, da kažemo, jednu čovjekovu smrt. A umro je Vojin Dimitrijević, svjetski priznat stručnjak za međunarodno pravo, direktor Centra za ljudska prava u Beogradu, gostujući profesor na američkim i skandinavskim sveučilištima, ali što je nama važnije, a ljubiteljima Tome Srbijanca – nevažnije, bio je dosljedan borac za istinu i pravdu, uvijek na strani onih koji su stradavali ili još uvijek stradaju zbog ratne politike Slobodana Miloševića i svih njegovih transformiranih sljedbenika. Zašto bismo, mi u Hrvatskoj, spominjali smrt jednoga takvog Srbina, kada on iznevjerava onaj srpski i srbijanski ideal za koji se tako zdušno bore hrvatski domoljubi?
Vojin Dimitrijević nekad davno bio je i voditelj televizijske emisije “Kino oko”. Ako se možete vratiti u sedamdesete: to vam je onaj s naočalama, debelih okvira, koji je jako pametno pričao, za današnje prilike sporo, kao da mu se i nije žurilo da doživi ovo vrijeme. Također, Vojin Dimitrijević bio je odličan pisac, različitih znanja i interesa. Prije nekoliko godina je u Beogradu objavljena jedna njegova žanrovski vrlo opuštena knjiga, svaštara, pod naslovom “Silaženje s uma”. Premda se u međunarodno pravo odlučno ne razumijem i preskačem sve u vezi toga, a teme o ljudskim pravima me onespokoje, pa razbjesne, malo kad sam neku knjigu tako lako čitao, s hedonističkim žarom, ali i s osjećajem da sa svakim retkom bivam pametniji i da je u svakom retku nešto što ću od autora ukrasti, premontirati i plasirati kao svoje. Pročitao sam je u vlaku od Beograda do Zagreba. Ama nisam ni osjetio granicu kod Tovarnika. Učinilo mi se da nisam ni putovao, ili da je od Beograda do Zagreba popišaj puta.
Na to me je čitanje podsjetio Miloš Vasić, svojim sjajnim i vedrim nekrologom Vojinu Dimitrijeviću, što ga je objavio u tjedniku Vreme, u kojem je, što po sjećanju, a što s papira, pobrao i neke važne citate toga čovjeka. Kako nemam naročite potrebe da budem originalan, pokrast ću ono što je Vasić pozajmio od profesora Dimitrijevića. Recimo, jedna tako bolno prosta i jednostavna misao, koja do kraja i sjajno objašnjava zašto je Čičkobancu i svim drugim našim karamarcima toliko važno da predsjednik Srbije bude Tomislav Nikolić. Kaže Dimitrijević: lako je “biti fanatičan u odbrani nekog ekstrema, ali se ne može biti fanatično tolerantan”.
Drugom prilikom, Vojin Dimitrijević je, poput Diogena iz bačve, zavapio: “Inteligencija je ovde gluplja od naroda!” Govorio je o Srbiji prije Miloševićeva pada, ali mogao je isto to govoriti i o Hrvatskoj. Evo, danas, 2012, službujuća je inteligencija, ona koju gledate kako analitički djeluje diljem HTV-a (čast izuzecima: Žarku Puhovskom i onoj dvojici kojih se ne mogu sjetiti, ali valjda postoje), ona koja djeluje u ime političkih stranaka ili ravna, u ime Vlade, kulturnom ili znanošću, bitno je oskudnije pameti nego narod. Evo sitnog primjera: ministrici prof.dr.sc. Zlatar u “Arhivskome vijeću”, koje ona imenuje, sjedi hrvatski Razum, Stjepan Razum, koji je, kao i ona, “inteligencija”. Na zadnjim izborima, pak, birači su birali suprotno Razumu i svim njegovim telalima i glasonošama, protivno, dakle, i Čičkobancu, tom vickastome i vižljastome kolektivnom intelektualcu. Birali su, dakle, protivno luburićevskoj nacionalnoj pomirbi, u ime koje prof.dr.sc. Zlatar Razuma rado ima u svome “Arhivskome vijeću”.
Miloš je Vasić pribilježio, a zašto onda ne bih pribilježio i ja, genijalno jednostavnu primjedbu Vojina Dimitrijevića da je u Srbiji “najviše ekstremnih nacionalista među neprevodivim pesnicima”. Tem se mutne misli reska svjetla boje, pa mislioci svoje međunarodno neuvažavanje pravdaju neprevodivošću, tem nitko nije toliko frustriran kao slabo prevođeni bard iz vukojebina zapadnoga Balkana, tem je nacionalizam, ćosićevski, čičkobančevski ili neki treći, u suštini neprevodiv, jer su, prevedni na strani jezik ili bilo koji jezik razuma, jednako budalasti argumenti hrvatskoga nacionalista i, recimo, stihovi mladih i starih hrvatskih barda iz vile Arko. Ili što bi rekla prof.dr.sc. Zlatar, u Francuskoj, na tamošnjoj hrvatskoj jeseni, književnost neće biti predstavljena, “zbog jezične barijere”. Osim što je vječna, glupost je i neprevodiva.
Vojina Dimitrijevića posljednji put sam slušao na otvorenju “Međunarodnoga sajma biblioteke XX vek”, prošle jeseni u Beogradu. Na toj je manifestaciji visoke kulture i stila, kojom Ivan Čolović ironizira megasajam knjiga koji se usporedo održava, profesor Dimitrijević govorio onako kako bi, valjda, govorio i na Sudnjemu danu, kada bi ga sveti Petar zamolio da kaže par riječi u ime grešnog svijeta, koji je Svevišnjemu potrošio živce, pa ga je odlučio uništiti. Govorio bi on tada, i spasio svijet. Zašto bi Gospodar svih svjetova otpisao zemaljski kolektiv, ako ima i takvih kakav je Vojin Dimitrijević? Bog bi, u to smo sigurni, mislio suprotno karijernom hrvatskom nacionalistu: Srbija, srpska država, srpska kultura vrijede onoliko koliko vrijedi Vojin Dimitrijević.
Izvor: Jergovic
