Miljenko Jergović: Trebamo biti sretni što Trump misli da se Jugoslavija raspala na Baltiku

Vijest je tako bajkovito ljupka i lijepa da mi danima iz glave ne izlazi. Ulazio sam s njom u otužni aviončić Croatia Airlinesa, jedan od preostalih jedanaest, na čijem je nosu ispisan sav hrvatski ponos, Hvala Vatreni!, piše tamo, koji će me odnijeti do Züricha, bila mi je u glavi dok sam obavljao svoje književne poslove u tom gradu, i opet mi se vraćala dok sam ulazio u drugi, autobusu sličan Croatijin aviončić, na čijem je nosu također pisalo Hvala Vatreni! I kako to već zna biti, u svemu u što sam gledao i što mi se tih i sljedećih dana zbivalo, ogledala se jedna ista opsesivna misao.

Ovako je to, otprilike bilo: početkom travnja ove godine troje baltičkih čelnika, predsjednica Estonije Kersti Kaljulaid, predsjednica Litve Dalia Grybauskaite i predsjednik Latvije Raimonds Vējonis sastali su se s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom, nakon što su četiri dana ranije u istom sastavu obišli Bijelu kuću, gdje ih je primio Donald Trump. I koliko god to, možda, bilo i neprimjereno, i ustvari koliko god nelijepo bilo da naokolo prepričavaš što ti se dogodilo kod nekoga u kući, nisu izdržali da francuskom domaćinu ne ispričaju što su doživjeli u Washingtonu, gdje ih je Trump kao đačiće naružio jer su skrivili rat – u bivšoj Jugoslaviji.

Šest mjeseci kasnije bivša izvršna urednica pariškog Le Mondea Sylvie Kauffmann u prvom je iz serijala tekstova povodom Trumpovog posjeta Parizu opisala taj događaj, te je informacija o njemu preplavila internet, a naročito internetske platforme i medije iz bivše Jugoslavije. Nacionalisti, bijeli suprematisti i ini fašisti na prostranstvima od Triglava do Gevgelije bili su neugodno osupnuti time što veliki vođa, čini se, nije ni čuo za njih, ni za njihove moćne zemljuljke i junačne narodčiće. Tabloidžije, pak, koristili su priliku da rašire slavu Trumpova neznanja, koje je, u neku ruku, fascinantno i privlačno kao i Einsteinovo znanje. A lijevi se i lijevo-liberalni građanski svijet, koji se još usuđuje svoje stavove izlagati po otvorenim fejsbučkim objavama, rugao Trumpu, jer, eto, ne zna razliku između Balkana i Baltika, pa mu se Jugoslavija pričinila tamo gdje je veliki Miroslav Krleža smjestio svoju fantastičnu zemlju Blitvu. A da su barem oni, među rečenim balkanskim, naročito hrvatskim, svijetom čitali “Banket u Blitvi” odjekivale bi im u ušima posljednje rečenice ovoga trotomnog romanesknog čudovišta, pa bi znali da je Donald Trump govoreći o onom o čemu ne zna ništa rekao taman kao da zna sve: “Jer što znači ustrijeliti Kmetynisa, kada je iza Kmetynisa ostalo milijun i po blitvanskih opanaka koji se ne mogu skinuti s pozornice jednim revolverskim metkom, a htjeti pak zavladati tim opancima, htjeti ih ukrotiti sa Beauregarda, to se pokazalo kao glupo, a to izgovoriti u oči mladim lajtnantima koji ga zovu da im se stavi na čelo, značilo bi naći se ispred onog mladog ritmajstora Bellonisove Legije kome je jedini ideal mrtva neprijateljska glava, jer mrtvom neprijateljskom glavom takav lajtnant povisuje koeficijent svoje pobjede, i tako, što nam preostaje? Kutija olovnih slova, a to nije mnogo, kao što je rekao Kerinis, ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa.” Da, gospodo draga, i drugovi, kutija olovnih slova za koju više i ne znate što je u Krležino vrijeme bila, a koja bi se danas mogla svesti na onaj prostor ljudske slobode što ga iviči bjelina kompjutorskog ekrana na koji stane šezdeset slova u nizovima od trideset redova, to je ono što imamo nasuprot šuplje metalne cijevi i u njojzi zrna. (Da se poslužimo metaforom jednoga od posljednjih preživjelih Krležinih čitatelja.)

Ali od ovog što upravo rekosmo, dobre predsjednice i predsjednik s Baltika ne bi razumjeli ni slova. Oni su, naime, za razliku od nas s Balkana i od našega velikog vođe Trumpa racionalni ljudi. To je, uostalom, i razlog što po Washingtonu i Parizu putuju utroje. Jer tko bi ih jedno po jedno primao i tko bi ih tako malene razlikovao? No, pokušajte zamisliti da postjugoslavenski poglavice tako putuju svijetom? Nemoguće, naravno. Ali baš tim povodom upitajmo se što Donald Trump – koji ne razlikuje Balkan od Baltika i misli da je Jugoslavija negdje gore – onda misli tko je ta osoba koju je nekoliko puta na različitim mjestima sreo, a zove se Kolinda Grabar Kitarović? I koga ta zemlja predstavlja ako ne Litvu, Latviju i Estoniju?

Ali nešto drugo je tako ljupko i lijepo u Trumpovom brkanju Baltika i Balkana i u njegovom ruženju troje začuđenih sjevernjaka. Da je mudrosti, koje među bivšim Jugoslavenima nema, da je stvarnog samopoštovanja i brige za vlastite interese i za budućnost svoga naroda, u tom bismo njegovom ispadu vidjeli svoju veliku priliku za opstanak u ovome strašnome predratnom vremenu. Činjenica da predsjednik Amerike nije u stanju ni približno odrediti gdje se mi nalazimo svjedoči najprije o tome da više nismo važni, a ne o tome da taj čovjek ni o čemu nema pojma. A u predratnom svijetu, onom iz 1913, onom iz 1938. ili ovom iz 2018, od životne je važnosti ne biti važan.

Od toga je bolje samo jedno: biti toliko važan da nikome nije u interesu ratovati s tobom. Ali ako već ne možemo biti Švicarska, što onda ne bismo bili mali, bezimeni, na zemljopisnim kartama zagubljeni svjetovi? Pogotovu što bi nam to 2018. i sljedećih godina moglo biti spasonosno. I to ne samo u geostrateškom, nego i u individualnopsihološkom pogledu.

Najava ratnog stanja nigdje se tako dobro ne osjeti kao kod nas. Tokom 2018. Srbija i Hrvatska bavile su se kupovinom polovnih borbenih aviona, i tabloidnim nadmetanjem oko toga čiji su avioni manje polovni, ruski ili izraelski. U svakom slučaju, i jedni i drugi avioni u takvom su stanju da bi njihovi vlasnici u njima mogli ratovati samo jedni protiv drugih, dok su protiv svakoga trećeg nemoćni. Srbi i Hrvati, tojest njihovi vođe i njihove bijele suprematističke i rasističke elite osluškuju što se zbiva u svijetu, i svako malo se netko od njih javi sa slutnjom da su se stvari definitivno promijenile, da više neće biti ovako kako je dosad bilo, da se preokrenuo raspored snaga i da bi, jednostavno rečeno, uskoro mogao izbiti veliki rat, u kojemu će, zahvaljujući velikom vođi, njihov narod dobiti sve što je u prethodnim ratovima gubio. I onda se kočopere svojim nježnim i bliskim vezama s Putinom (Srbi), s Trumpom (Hrvatice), s Erdoganom (Bošnjaci iliti Građani), koji će im omogućiti da uz pomoć svijetlog oružja zgaze i pokore susjedstvo i komšiluk.

Svi oni, svaki na specifični svoj način, uključujući i kosovske Albance, nutkaju svoje zemljice za poprište novoga velikog rata, ali ne zato što bi stvarno ratovali, nego zato što im se čini da bi takvom retorikom i politikom mogli nekoga uplašiti i impresionirati, da bi nekome od komšija mogle spuznuti gaće od straha. Moj Putin jači je od tvog Erdogana, a moj Trump jači je od njih obojice! I baš ih briga što Trump nema pojma gdje je, što je ta Hrvatska, pa onda plaši sirote Estonce, Litavce, Latvijce i sve druge Blitvance, kao što ni one druge i treće nije briga što njihovi veliki vođe ne haju naročito za njihovu stvar.

Razlika između naroda s Balkana i naroda s Baltika u tome je što prvi imaju pekinezerski pogled na svijet. Koliko god su sitni i beznačajni – o čemu uostalom i svjedoči uvid Donalda Trumpa – pred susjedima i pred svijetom oni sebe vide kao velike i važne. Tako maleni i nikakvi ponašaju se kao razdraženi staford terijeri. Drugo: za razliku od dva od tri naroda s Baltika, narodi s Balkana budućnost traže, pa ju tako i nalaze, isključivo u prošlosti. Pritom, iz prošlosti crpe ono najgore od sebe, svoje zlo i svoja zločinstva. A to nije privlačno čak ni Donaldu Trumpu. Istina, antisemitizam i nježnost prema vlastitim fašistima iz Hitlerova doba krase i Litavce, ali oni se od toga nastoje liječiti. U nas se od liječenja odustalo. Mi bismo liječili svoje susjede, pomalo već i ljubomorni na njihov fašizam.