Među tolikim budalaštinama i opskurnostima, koje svakodnevno proizvedu hrvatski ministri, i koje zatim završe pod prstima i tipkovnicama domaćih novinara, vjerojatno je najbudalastija ova s jaglacima. Naime, pripovijest, koja je po svoj prilici autentična, govori kako je Mario Banožić, tada još obični seljačić s dalekog istoka Hrvatske, išao po šumi i brao jaglace. Ne zna se što mu tad bi, ali nakanio je nabrati cijelu kiticu, i darivati jaglacima Gabrijelu Žalac, ponešto perspektivniju jedru snašu. Ona mu je u to vrijeme, priča dalje govori, velika zaštitnica. Gabrijela je, međutim, bila već udata za nježnoga grubijana, mjesnog automehaničara. (Inače, automehaničar je u ovoj slikovitoj dalekoistočnoj pastorali, ispunjenoj naivnim čobanima i čobanicama, jedina figura grada, urbanosti.) I onda je automehaničar, sav ljutit, zaštitnički raspoložen prema Gabrijeli, Marija uputio da kiticu nosi svojoj ženi, jer da bi inače jaglace mogao izjesti! Ne zna se što se zatim zbilo, i gdje je završio buketić, ali je i ovo za priču dovoljno. Pastirica će, kao što znamo, postati ministrica europskih fondova, kojoj su glave došli hrvatski novinari, jer su izvijestili Europljane da ih netko upravo džepari. A pastir je i dalje ministar obrane. Umjesto da bere jaglace, on kupuje borbene avione. Samo je automehaničar autentična muška figura, kakvih se posvuda nađe. Ljubomorni muž, šaka što prijeteći vonjaju na mošus i na kolomast.
Publika se, dakle, zabavlja. I ta činjenica je, vjerojatno, važan faktor visoke popularnosti Plenkovića i njegove stranke, bez obzira na sve afere. Ljudi se ne plaše pastira i pastirica, i misle, možda, da će i oni tako jednoga dana postati ministri, ili barem ministarski očevi, matere, muževi. Utješno je po običan, za egzistenciju i svakodnevicu zabrinut svijet, kada se pastirice i pastiri čarolijom uzdignu u ministre i narodnu elitu. Pojedincima to, može biti, i ne odgovara, ali narod uživa u vladavini ološa.
Ali manimo se ozbiljnih priča, vratimo se Mariju, Gabrijeli i kiti jaglaca. Očito je da se cvjetna kontroverzica odvila jedne zime. I to u ono zimsko doba, krajem siječnja, početkom veljače, najkasnije prvih dana ožujka, kada se iz smrznute zemlje sluti proljeće. Tada jednoga jutra na svjetlo izrone, nježni i mekani, bijeli i žuti cvjetovi. Probiju kroz snijeg i led, odnekud izvire u najnevjerojatnijim koreografijama, i u rasporedu koji je nepredvidljiv, na prisojnim i na osojnim stranama, na seoskim ledinama, u hrastovim i bukovim šumama. Grehota ih je brati, to može na um pasti samo nekome nepametnom, jer najljepši su tu gdje niču. I njihovo je nicanje samo po sebi takav dar da ih je bedasto, da ih je blesavo brati i prepoklanjati. U vazi su, u nekoj čašici ili bočici recimo, neugledni i kratkotrajni. Mudrije je, mnogo, poći u cvjećarnicu i kupiti buket – ali nipošto nekog grobljanskog cvijeta – i ponijeti ga svojoj simpatiji. Čupati jaglace sasvim je nedelikatno, neuviđavno.
Jaglac u našim krajevima poznat je još po dva naziva. Jagorčevina je pluralia tantum, poput riže, nožica ili naočala, te se u jeziku i govoru ograničeno koristi. Jagorčevinom jaglace nije dobro zvati iz još jednog razloga. Tim nazivom sugerira se da je ovaj osamljenički cvijet, da je ova neustrašiva samačka biljčica neka vrsta pošasti, kolektiva u kojem se pojedinac ne razabire. Zato mi je milije jaglac jaglacom i nazvati.
Treći naziv delikatniji je i privlačniji: primula! Riječ stiže od latinskog naziva cvijeta: primula vulgaris. U srednjovjekovnom latinskom, jaglac se zvao prima rosa. Na engleskom mu je ime primrose. Ti nazivi potječu iz dubine vremena u kojima su ljudi poput cvjetova živjeli i umirali u skladu s godišnjim dobima. Proljeće doživjeti znalo je biti veliko i važno. Zima je bila strašna i vrlo neugodna avantura u čovjekovu životu. Ne umrijeti od gladi i od hladnoće, ne umrijeti od zimskih bolesti, značilo je više nego što danas znači preživjeti bilo koju i bilo kakvu eksternu životnu situaciju. Danas se umire od onog što je u čovjeku, a ne od onog što je oko njega, u prirodu i u kalendarima. (Zato je epidemija covida-19 u jednome svom značenjskom sloju nostalgični povratak čovjekov u neka davna povijesna doba.)
Jaglac je prima rosa iz vremena okrutnih kalendara. Zato latinski naziv zvuči tako dramatično i sudbonosno. Prima rosa je prva ruža, ali ime ruža tu je opći naziv za cvijet. Ruža je tu cvijet svih cvjetova, pracvijet. No, za primule smo u našoj kulturi i u hrvatskome i svim hrvatskim jezicima, među koje spadaju srpski, bosanski, crnogorski, srpskohrvatski, vezani iz još jednog, meni neobično važnog razloga. Godine 1927. u šapirografiranom časopisu Hrvatska vila, Skender Kulenović, učenik sedmoga razreda čuvene jezuitske gimnazije u Travniku, objavljuje maleni sonetni ciklus od pet pjesama, naslova “Ocvale primule”.
Skenderu, budućem komunistu i partizanu, budućem Beograđaninu, velikome bosanskohercegovačkom pjesniku i prozaistu, i jednome od najvećih naših pjesnika i jezikotvoraca dvadesetog stoljeća, bilo je tada samo sedamnaest godina, ali svih pet soneta i danas zvuče jednako bezvremeno moćno. Ispjevane jezikom jasnim, u kojem mnoge su riječi drukčije i nove, “Ocvale primule” kazuju nam istodobno što je pjesnikov posao u jeziku i svijetu, ali i kakva je svrha dobrih škola, kakva je zacijelo bila travnička jezuitska gimnazija. (Pri usporedbi s tom školom, današnji je Filozofski fakultet u Zagrebu, skupa sa svojim studentima i studentesama koji demonstriraju protiv vakcina i novoga svjetskog poretka, zabavište slatkih malih opica, dijelom ženki, dijelom mužjačića…)
Velika poezija stvarima i pojavama daje smisao u čovjekovu životu i svijetu. Tako to biva s jaglacima i jagorčevinom, tako do biva s primulama. Mario da je na višem stupnju razvoja Gabrijeli ne bi brao jaglace, nego bi je začarao riječima Skendera Kulenovića: “Neko s brijega slazi. Osoja miruše./ Čekaju ga pune rascvalih čeznuća/ s čevrmama tankim prežutoga zlata./// To kukurijek cvate, cvat zelena vrata./ I rastkane čežnjom vrućeg povinuća/ njih opaja miris iz njegove duše.” U tom slučaju Mario se ne bi izlagao toj nevolji da jede gorko lišće i cvjetove jagorčevine. I nikad ne bi postao ministar obrane Republike Hrvatske.
jergovic
