Mjesecima smo, još od prošlog ljeta, po Hrvatskoj i po okolici, pokušavali vidjeti “Zemlju meda”, ali nam nije uspijevalo. Na kraju smo, već u krajnjem očaju, povjerovali da ozbiljno postoji Dokukino pri zagrebačkom KIC-u, gdje se fino dođe kao i u svako kino, kupe se karte i odgleda film. Ali smo se samo uvjerili da nakon Bandićeva umorstva Kina Europa u Zagrebu zapravo ne postoji kino u kojem bi se u redovnoj distribuciji i uz uobičajene predradnje mogao vidjeti neki neamerički, nespektakularan i nekolindast film. Bio je to trenutak da potegnemo za krajnjim argumentima: pisali smo autorima, požalili se da živimo u pasivnim krajevima, i zamolili ih da nam omoguće gledanje filma. Nije to bila moja ideja, nisam, naime, vjerovao da će nam uopće i odgovoriti – ljudi su, naime, tri dana ranije dobili dvije nominacije za Oscara (nešto što se baš nikada nije dogodilo nijednom jugoslavenskom ili postjugoslavenskom autoru), glava im je puna i vlastitog filma i onih koji o njemu imaju nešto za reći, i taman će sad baš nama dvoma omogućiti specijalnu kućnu projekciju – ali nisam ja taj koji o ovakvim stvarima odlučuje, tako da je molba odaslana, a odgovor je, vrlo jednostavan, stigao munjevito. I mi smo, nas dvoje, gledali film.
Sve što ste čitali o “Zemlji meda” pomalo je, ili sasvim, krivo. I ono što ćete iz ovog gledanja pročitati, također će biti krivo. “Zemlja meda” je, naime, vrlo estetiziran, lijep i elegantan, naizgled skup film o nečemu što je iz naše perspektive neviđeno, nečuveno, savršeno nepoznato. Predio je surov, kamenjar kao iz filmova o Iranu i Afganistanu, i u tom kamenjaru dvije žene, pedesetogodišnja kći i njena teško bolesna, zapravo umiruća majka, u posljednjoj naseljenoj kućici urušenoga kamenog sela. Obje, pogotovo mlađa, izgledaju onako kako su, čini nam se, žene u tim krajevima izgledale u srednjemu vijeku, ili na nekim jako starim freskama, iz vremena prije nego što je na današnji način kodificiran pojam ženske ljepote. Izba u kojoj žive nije, međutim, nedirnuta civilizacijom, niti bi se moglo reći da one ne znaju da negdje postoje električna struja i šarene fotografije. Ima toga, ali ne tu, i ne za njih dvije. I što je važno: nije to pitanje bogatstva i siromaštva. Nešto dublje njih čini takvima kakve jesu.
Način na koji se gledatelju otkriva da se mlađa, imenom Hatidža, bavi pčelarstvom impresivan je sam po sebi. U kamenim košnicama, u košnicama od pruća i blata, u šupljim deblima mrtvoga drveća, u nekoj vrsti ljudsko-pčelinje kulture, ni posve divlje, ni sasvim kultivirane, u javno-privatnom partnerstvu, žive njezine pčele. Između njihova života i života Hatidže i njezine matere nije velika razlika. Ona pčelari na šamanski način i u savršenoj ravnoteži između sebe i svojih pčela. Svako je pčelarenje umjetnost, umjetnost socijalne komunikacije, nešto poput elementarnog kazališta, u kojem je pčelar režiser i sluga svojim pčelama, ali ono što radi Hatidža samo je malo – barem nekoliko tisuća godina – starije, a njezino umijeće samo je malo drevnije i sigurnije.
I onda se u prvo susjedstvo doseljava velika obitelj, s prastarom kampkućicom, nekakvim kamiončićem, automobilom i mnoštvom djece. Oni jedva da su moderniji od Hatidže ili njezine matere – ili, zapravo, i nisu – jer se sva njihova modernost sastoji u neznanju. Žive od svega i svačega, a nikakvim znanjem i umijećem ne vladaju. Tako se, na užas kamenog svijeta, počinju baviti pčelarstvom. Način na koji to čine zapravo je duboko tragičan. Osim što pokušavaju raditi nešto što ne znaju i što nisu u stanju naučiti, oni naprosto nemaju poštovanja prema pčelama. I ne razumiju pčelinji svijet. Hatidža im pokušava objasniti, ali to je uzalud. Nikome se ništa ne može objasniti, a najmanje to kako pjevati nekome tko pjevati ne zna.
“Zemlja meda” je priča o pčelama i pčelarenju, a istovremeno je i parabola. Ali ne o grabežnom kapitalizmu, niti o pomami za profitom. Nije ni o modernom svijetu koji uništava tradiciju. “Zemlja meda” savršena je, i savršeno tragična, pesimistična parabola o umjetnosti i o umjetniku. Hatidža je umjetnica, i takvo je njezino pčelarenje. Vesela i brojna obitelj, koja provaljuje u Hatidžin pčelinji svijet, dobroćudni su i dozlaboga netalentirani diletanti, koji ništa ne znaju i ne razumiju. U filmu se to vidi, rijetki su dokumentarni filmovi u kojima se baš toliko toga vidi, i to sve ono što se u igranom filmu nikako ne bi moglo vidjeti. Recimo ovo: usput, u nekoj sceni u kojoj se zbiva nešto drugo, Hatidža prstima iz kamenice na zdencu izvadi pčelu, da se ne utopi, pa je spušta sa strane, i gledatelj krajem oka gleda pčelu kako dolazi k sebi; nešto kasnije, kod onih bekrija, golema majka obitelji mrzovoljno i bezosjećajno okreće ručku na vrcaljki, iz koje teče med u kojem se, daleko od spasa, utapaju pčele. Nekome tko film nije vidio, ili tko nije u stanju ovu scenu vidjeti, nije lako objasniti što je sve ovim ispričano.
Rado bi se, čitam, raspravljalo o tome je li “Zemlja meda” dokumentarni film, ili je tu nešto, kao, namješteno, pa je to onda igrani film s naturščicima. Sama rasprava podsjeća na otužne pokušaje hrvatskih navijača da diskvalificiraju protivničku ekipu, tvrdnjom da joj je sudac poklonio penal. Ali zašto bi autori “Zemlje meda”, ili, možda, Makedonci po sebi, bili protivnička ekipa? Naravno da je “Zemlja meda” dokumentarni film, najviše koliko montiran film uopće može biti dokumentarni. Dugo umiranje majke, obično, prirodno, drevno i savršeno nesentimentalno seosko umiranje, ispraćeno je u realnom vremenu, i to će na pažljivog gledatelje djelovati poprilično snažno. Film je dokument umiranja. Ili drugo, ipak malo veselije: dok oni veseli i nedaroviti božjaci majstorišu oko pčela, one ih, nesretnice, bodu kao lude. I gledatelju se pred očima odvija pornografija fizičkog bola, s djecom koja vrište i otiču pred okom kamere. Zbilja mislite da bi i to netko odigrao? Ili da bi i to netko mogao odigrati. A silno je važno za priču “Zemlje meda”. Naravno da Hatidžu pčele ne bodu, ali nije ni u tome poanta ni smisao scene.
Čini mi se da se samo jednom ona požali: što nema takvog sina! Što uopće nema sina. Ali ne, nije to patrijarhalna mantra, sretna bi ona bila i sa kćeri. A sve radi pčela. Naučila bi tog svog sina, tu svoju kćer, pčelarenju, onako kako se priroda uči vlastitim ceremonijalima i kako se darovit čovjek uči umjetnosti. Ovdje je riječ o darovitosti, koja je u najužoj vezi s razumijevanjem. Sve je u “Medenoj zemlji” na razumijevanju. Samo što nekim ljudima naprosto nije dato da razumiju.
Hatidža i njena mater razgovaraju na jeziku kojim autori filma po vlastitom priznanju ne vladaju. To je još jedan, gotovo bizaran, dokaz da je riječ o dokumentarnom filmu. Ili nije, jer gledatelj nikad ne bi ni pomislio da autori ne znaju taj jezik. Ili da bilo tko od likova u filmu ne zna bilo koji jezik. One, naime, komuniciraju na turskom, i to onom turskom koji se u ovim krajevima govorio i stvarao stotinama godina ranije, a sad polako nestaje. Osim turskog, u filmu se govori makedonskim i srpskohrvatskim (srpskim, koji nije sasvim srpski, ali nije ni bosanski, pomalo u naglascima podsjeća na crnogorski, svakako nije hrvatski, premda se hrvatskim razumije; pa sad vi sami zaključite koji bi to jezik mogao biti), ali nijedan akter u filmu nema svijest o tome da baš nekim određenim jezikom govori. Kad prelazi u makedonski, Hatidža ne mijenja ni intonaciju, ni visinu glasa, ni izraz lica, nego nastavlja govoriti kao da je sve to isto. I vjerojatno jest isto, sve dok te ne osvijeste da nije. Tad počinju problemi s višejezičnošću i multikulturom. Ti problemi na Balkanu su obično posljedica svijesti o međusobnom razumijevanju, a skoro nikad posljedica stvarnog nerazumijevanja.
Još jedna predrasuda o “Zemlji meda”: ovo je film koji se Amerikancima i Zapadu svidio zbog svog balkanizma. Hoće reći, ovo je još jedna varijanta Kusturice. Nikako, nikako i nikako! “Zemlja meda” ne slavi i ne mistificira Balkan. Balkana tu, ustvari, i nema. Hatidža i njezina mati jednako bi mogle biti iz Laponije i Afganistana, kao što su iz Sjeverne Makedonije. Druga je stvar što su autori filma, genijalni Tamara Kotevska i Ljubomir Stefanov, svoje djelo zasnovani na nečemu što je hermetično u svojoj lokalnosti i partikularnosti – te je od Skoplja daleko koliko i od New Yorka – i baš nimalo nisu vodili računa o univerzalnoj razumljivosti. Ali što je neko umjetničko, pogotovo narativno djelo lokalnije, to je rječitije i univerzalnije.
I još nešto: to što radosni diletanti pčelama otimaju sav med, to nikako ne može biti parabola o grabežnom kapitalizmu. To je apinicid, uništenje pčelinje zajednice, a kapitalizmu nikad i nigdje nije cilj potpuno fizičko uništenje onih koji proizvode vrijednost. Diletanti pčelama otimaju sav med, i tako uništavaju ne samo zajednicu svojih košnica, nego, posredno, i Hatidžine pčelinje zajednice, naprosto zato što nemaju talenta, ne znaju sa pčelama, nisu za umjetnost.
jergovic
