Godina je bila 2004, gluho ljetno doba, kada me je Uroš Šoškić pozvao u svoju kancelariju. Bio je direktor izdanja EPH, ili tako nešto, nisam ga poznavao i nisam mogao imati pojma zašto me zove. U tih desetak godina koliko sam živio u Zagrebu, kao i u sljedećih desetak kojih će od tada proći, rijetko sam razgovarao s ljudima u čijim predsobljima žive tajnice, nismo jedni drugima bili potrebni i nismo si, općenito, imali što za reći. Možda bi češće dolazilo do takvih susreta – ne bih, u načelu, imao ništa protiv – ali obično se ne javljam na telefon. Ton je uvijek isključen, a osjetim li vibriranje, samo ću pogledati na zaslončić, vidjeti nepoznat ili – rjeđe – poznat broj, i neću se javiti. I tako sam, pretpostavljam, propustio razgovore s mnogim ljudima. Ovaj put sam se javio, broj mi je bio nešto poznat, mislio sam da me zove redakcijska tajnica, nešto oko neke pisanije, pa sam se javio.

Nisam znao ni kako izgleda Uroš Šoškić, ali kad sam ga vidio, na nekoga me je odmah podsjetio. Na lice s jedne sličice iz albuma samoljepljivih sličica Fudbaleri i timovi, za sezonu 1974/75. Tada ga to nisam upitao, ali sljedeći put hoću. Da, Miloš Šoškić, centarhalf i jedno vrijeme kapetan ljubljanske Olimpije, mu je rod. Čini mi se da je rekao da mu je bratić.

Uroš Šoškić htio mi je reći da se upravo vratio s odmora i da je pročitao obje Historijske čitanke. “Šteta što mi to nismo imali!”, rekao je, što god značilo. Ali imao je prijedlog, jedan od najnevjerojatnijih među svim nevjerojatnim idejama s kojima su mi, još od Dražena Gudića, Krune Kljakovića, Kemala Kurspahića i Zlatka Dizdarevića, dolazili novinski urednici, te poneki novinski direktor koji nikako da se odrekne uredničkih ambicija. Dakle, Šoškićeva ideja bila je da za Arenu pišem reportaže iz hrvatskih općinskih središta. Ništa politično ni dnevno, nego da opišem prirodne ljepote, zabilježim kakav je hotel, ako hotela ima, koji su znameniti ljudi tu rođeni, što se događalo u povijesti i kakvi su u tom mjestu ljudi. “Vi ćete to sami najbolje znati: u nekoliko rečenica reći kakvi su ljudi, recimo, u Belom Manastiru.”

Pitao sam ga zna li on, zapravo, koliko u Hrvatskoj ima općina. Podatak mi je, slučajno, bio poznat, jer me je zainteresiralo koliko je općina u Hrvatskoj, kad ih je u Bosni i Hercegovini 127, što se meni činilo apsolutno pretjerano. Bilo ih je dvije-tri više nego u Srbiji. U Hrvatskoj je, rekoh mu, 428 općina. “Uh, zar baš toliko! Ali nema veze, lijepo bi bilo da ih vi obiđete, jednu po jednu, a da mi u Areni, iz tjedna u tjedan, objavljujemo reportaže. I na kraju knjiga! Zamislite kakva će to biti knjiga!”

Godina, kažu, ima pedeset i dva tjedna. Arena je bila tjednik, i da u međuvremenu nije prestala izlaziti, i da sam ja zdušno prionuo ideji Uroša Šoškića, pretpostavljam da bih baš ovoga proljeća, s Božjom pomoći, obilazio posljednje od 428 hrvatskih općina. Po abecedi, bile bi to općine Žakanje, Žminj, Žumberak i Župa dubrovačka.

Nikada za Arenu nisam napisao ni retka. Valjda je Uroš Šoškić u međuvremenu shvatio kako je njegova ideja preambiciozna, i nije baš lako pretpostaviti da bi netko tko radi u drugim novinama unutar kompanije, a još se bavi i književnim poslom, što je uz novinarsku još jedna cijela svakodnevica, imao volje i vremena da jednom tjedno odlazi u Kolan, Tkon i Zažablje, da provjerava kakvi su tamo ljudi. A bit će da nisam pokazao ni veći entuzijazam da ostvarujem jednu tako nemoguću ideju, koja mi se, kao i tolike druge nemoguće ideje, zapravo jako svidjela. Rado bih ja, ali samo teoretski, obišao svih 428 općina i temeljito se uvjerio kako žive i kakvi su ljudi u ovoj zemlji. I radio bih imao takvu knjigu, knjižurinu, monstruma od knjige, u bibliografiji. Ali kad bi je napisao netko drugi.

Na kraju, možda Uroš Šoškić sve to i nije mislio skroz ozbiljno, nego mi je poželio komplimentirati, pohvaliti one dvije knjige koje je pročitao ili mi reći kako osim još uvijek bliske prošlosti kojom su se te knjige bavile postoji i sadašnjost, koja se može prikazati na način koji bi bio i tačan, i privlačan kao neki suludi turistički bedeker. Napokon, ako zaista ima 428 općina, Hrvatska je na mikro planu jedna povelika zemlja…

Poslije toga me je još dvaput zvao u svoju kancelariju, jednom smo sjedili skupa u nekom zagrebačkom restoranu, a posljednji put sam ga sreo u Istri, u vrijeme nekoga velikog događaja, sajma knjiga, filmskog festivala, tko zna čega, čak se ne sjećam je li bila zima ili je bilo ljeto. Pozdravili smo se, upoznao me je s nekim, i nakon dvije-tri minute razišli smo se, svatko svojim putem, da se više nikada ne sretnemo. On je tad bio penzioner u Istri, što bi bila lijepa sudbina, bio bi to čisti raj, živjeti slobodan među slobodnim ljudima, kada čovjek ne bi sa sobom vukao svoje trošno tijelo i u njemu sve one cijeloga života nakupljane otrove, kemijske, duševne, socijalne… I tako se, na kraju, Uroš Šoškić u Istri nije naživio. Umro je prošloga utorka, s nenavršene sedamdeset tri godine.

Radio je u Vjesniku, u onoj velikoj i moćnoj novinskoj izdavačkoj kući, koja je od početka šezdesetih, kada je i on došao tamo, proizvodila sadržaje i ideje, gomile crno-bijele i šarene štampe, koja je obrazovala široke narodne mase i borila se s moćnom konkurencijom iz Beograda. U tom natjecanju i uspoređivanju nastajala su moćna izdanja: s jedne strane tiraži su rasli u nebo, s druge strane proizvodile su se publikacije koje su s današnjega stanovišta nezamislive po svojoj intelektualnoj razini i po svojoj – da tako kažemo – slaboj isplativosti. Šoškić je počeo kao reporter, i veći dio karijere radio je kao reporter, a onda se u jednom trenutku našao s one strane predsoblja u kojem sjedi sekretarica, postao je glavni urednik, pa direktor, pa vlasnik… U to vrijeme, nakon 1990. novine su prestale da obrazuju narod. Podijelile su se na one koje će služiti državnoj propagandi, i koje će država financirati, te na one koje će živjeti od onoga što zarade, pa će voditi računa, uglavnom, o tome što narod želi, a ne o tome kakav bi narod trebao biti. Uroš Šoškić lako se i bezbolno prestrojio iz vremena kada su novine obrazovale na vrijeme kada će se novine samo prodavati. Ali je imao svijest o tome da je u međuvremenu izgubljeno nešto što je za svako društvo krupno i važno, i bez čega ćemo, sva je prilika, na kraju propasti i pretvoriti se u austrijski supermarket.

Bio je zanimljiv čovjek, umio je pričati o ljudima i događajima iz onoga zlatnog doba Arene, kada je taj pučki magazin išao u uzbudljive potrage za izgubljenim očevima i djedovima, za nestalom djecom i za majkama koje bi svoje čedo ostavile na željezničkome kolodvoru u Milanu i nestajale, zauvijek…

Izvor: Jergovic