Običaj je da po useljenju novi stanari Bijele kuće mijenjaju slike na zidovima. I onda novinari o tome izvještavaju, pozivaju se upućeni kunsthistoričari da komentiraju ukus američkog predsjednika, iz slika se, kao s dna fildžana, iščitava budućnost Amerike i svijeta u sljedećih četiri-pet godina. Naravno, i u tome se, kao i u svemu drugom pretjeruje, ali upravo se na pretjerivanju i zasniva imperij u epohi dekadencije i zalaska, svejedno govorimo li o Rimskome Carstvu u ona doba ili o Americi u ova doba.
Barack Obama u Bijelu je kuću ušao kao nacionalni prosvjetitelj. Sa zidova je poskidao prašnjave primjerke jeftinog akademizma, što su se tu, bez velike izbirljivosti, čisto kao dekoracija, obreli u eri mlađeg Busha, pa je povješao moćnu reprezentaciju američkoga slikarstva dvadesetog stoljeća: Mark Rothko, rođen tamo kod Vitebska, u Šagalovim zavičajima, kao Markus Jakovljevič Rotkovič, jedan od najvećih i najtajanstvenijih slikara vijeka, Robert Rauschenberg, rođeni Teksašanin, preteča pop arta, preteča konceptuane umjetnosti, koji je materijal, ali i motive za svoje stvaranje nalazio po otpadima, Jasper Johns, rodom južnjak iz Georgije, koji je drevnom tehnikom enkaustike, američku zastavu prenosio na slikarsko platno, učinivši od nje, a onda i od cijele Amerike, popartistički objekt…
I tko zna čega se i koga se još moglo naći po zidovima Bijele kuće u Obamino vrijeme, ali intencija je bila jasna: duhovno se i estetski povezati s onim povijesnim trenutkom u kojem je Amerika postala dosta važna, u kojem više nije slijedila europski duh u umjetnosti, nego je stvorila duh Amerike, koji će se u razdoblju Hladnoga rata i u kratkom relaksiranom desetljeću po padu komunizma preobraziti u svjetski duh u umjetnosti i popularnoj kulturi. Amerika Jaspera Johnsa, Rauschenberga, Rothka i Edwarda Hoppera – čiju sliku nisam pronašao tragajući za onim što je visilo po Obaminim sobama – rodila se među emigrantima i izbjeglicama, ne-rođenim Amerikancima, istočnoeuropskim Židovima uteklim najprije pred pogromima u suorganizaciji kršćanskih crkava, a na kraju i pred Holokaustom, gubitnicima i provincijalcima sa Srednjeg zapada i iz konzervativnih, rasnim napetostima obilježenih država juga. Amerika koja je zavladala svijetom bila je izrazito autsajderska: blues i jazz nastali su kao kultura rasno segregiranih ljudi, koji se s dominantnom bijelom većinom nisu smjeli voziti u istim autobusima. Rock&roll je također nastajao iz crnačke muzike, kao reakcija nekoga novog, mladog svijeta na konzervativizam makartijevske, zatvorene i paranoične antikomunističke Amerike. Hollywood su, u estetskom smislu, stvarale europske izbjeglice iz različitih etapa, ali ponajviše Nijemci i Židovi koji su bježali glavom bez obzira pred naletima konzervativizma koji će zatim prerasti u fašizam… I tako je Amerika, zahvaljujući svojim autsajderima, zavladala svijetom. Nema tog oružja niti tog novca koji bi joj to omogućio, jer nema oružja ni novca koji bi ljude natjerali da umjesto Johna Lee Hookera i Elvisa Presleya slušaju dosadne šlagerske pjevače koji su u to vrijeme vladali oružjem i novcem.
E, slike takve Amerike Barack Obama povješao je po zidovima Bijele kuće.
A onda je došao Donald Trump, koji je, lako je pretpostaviti, za sve ovo bio prilično nezainteresiran. Ali su se slike na zidovima morale mijenjati. Tako se pojavila Melanija Trump, fotomodel, rodom iz Slovenije, koja je po pitanju umjetnosti jednako neupućena kao i muž joj, ali barem zna slagati boje kada se oblači. Ovo nije ruganje: isto što sad kažemo za Trumpa i Melaniju mogli bismo reći i za sve, ili za golemu većinu, naših bogataša koji vješaju nekakve slike po nekakvim zidovima.
Melanija je od Muzeja Guggenheim na posudbu zatražila sliku “Osnježeni krajolik”, Vincenta van Gogha. Postupak je uobičajen i na mnogo nižim razinama od Bijele kuće: u razvijenim zemljama Zapada javne institucije posuđuju slike od galerija i muzeja, i onda ih vješaju po svojim zidovima. Ponegdje gradovi otkupljuju djela od umjetnika u usponu, i tako stvaraju fundus iz kojeg će se posuđivati djela za kancelarije svih gradskih ustanova.
Na Melanijin je upit vrlo ljubazno odgovorila glavna Guggenheimova kustosica Nancy Spector, inače jedna od dvadeset i pet najmoćnijih žena u svijetu umjetnosti, po izboru Artneta. “Osnježeni krajolik” samo se izuzetno posuđuje, rekla je, a osim toga već je obećan za izložbu u Bilbaou. Da ne ostane na odbijenici, Nancy Spector je Melaniji i njezinom mužu ponudila djelo “America”, velikoga Maurizia Cattelana, za kojeg je, uostalom, gospođa Spector i stručnjakinja. Prethodno se, za svaki slučaj, s Cattelanom i dogovorila oko posudbe.
Kada sam na Kulturnom dnevniku RTS-a čuo ovu vijest, na um mi je pala reportaža sa šezdeset i šestog kata Trumpovog tornja, objavljena prije nego što će gospodin postati predsjednik Sjedinjenih Država. Tu je, naime, njegov njujorški stan, ili spomenik njegovu stanovanju, uređen prema inspiraciji francuskim kraljevskim dvorcem u Versaillesu, ali, možda, s još više zlatnih detalja nego u Versaillesu. Svjetiljke sa sjenilima od dvadesetčetverokaratnog zlata, zlatne špine u kupaonici, zlatne kvake na vratima. Gospodin Trump je sazvao zainteresirane televizijske ekipe da im pokaže ovaj prostor, a oni su došli i sve snimili.
Skulptura “America”, što ju je Nancy Spector ponudila Melaniji i Bijeloj kući, a oni joj na ponudu nikad nisu odgovorili, ako se odgovorom ne smatra napad s potvorama na kustosicu, proveden preko Fox Newsa, zapravo prikazuje jednu divnu zahodsku školjku, izlivenu u suhome zlatu. Rad prelijep, a jednostavan, bio je, u sklopu Cattelanove izložbe, postavljen u jednom od zahoda za posjetitelje u Guggenheimovom muzeju, a ljudi su u beskrajnoj koloni čekali red za vece. I, naravno, zlatna zahodska školjka nije postavljena samo za gledanje, nego za upotrebu. Upotrijebite maštu, jer bez mašte nema ni Cattelana, pa zamislite kako se osjeća čovjek koji prvi, a vjerojatno i posljednji put u životu, piški ili, koje li sreće, kaki u zlatnu zahodsku školjku. Sama kovina za Cattelanov rad košta milijun dolara.
Na Fox Newsu reagirao je Stuart Varney, sedamdesetogodišnji ekonomski ekspert, Britanac koji je tek odnedavno postao Amerikancem, koji se proslavio izjavom da je kriva naša predstava o siromašnima, o tome da im je hladno, nemaju što jesti i slične gluposti, jer siromašni imaju sve što im je potrebno, a nedostaje im samo bogatstvo duha. Varney je zatražio da se Nancy Spector ispriča zato što je uvrijedila predsjednika i prvu damu, a da zatim podnese ostavku. I još je, bezbeli, pridometnuo da gospođa Spector pripada “elitama”, a da “elite” mrze Trumpa.
U stvaranju “Americe” Maurizio Cattelan pošao je, naravno, od Duchampove “Fontane” iz 1917. (uzgred, rada koji je, također američki, premda autor nije bio Amerikanac). Ali kako je izlivena od zlata, a još je, za razliku od “Fontane” i funkcionalna – izlaže se priključena na kanalizaciju – “America” je, ipak, nešto drugo. Između ostalog, ona je komentar svijeta u kojem se umjetnost mjeri cijenama na aukciji, ali i svijeta zlatnih pseudoversajskih kvaka, svjetiljki i kupaoničkih pipa. Naravno, kako onaj s previše novaca i “guzicu maslom maže” – o čemu je svjedočila jedna danas zaboravljena uzrečica, tako bi i gospođa Melanija i njezin muž na svome šezdeset i šestom katu privatno mogli imati od zlata sve, ali kada se šezdeset i šesti kat otvori za televizijske ekipe, pa kad ga se pokaže svijetu, ono što je viđeno prestaje biti privatno.
I zašto se onda ti ljudi ljute kad im se ponudi zlatna zahodska školjka? Možda upravo zbog onog što je Stuart Varney ispostavio kao prigovor sirotinji: fali im bogatstvo duha. I onda nije dobra Cattelanova zahodska školjka od žeženog zlata – jer je doživljavaju kao komentar svog načina života – a dobar je “Osnježeni predio” Vincenta van Gogha, čovjeka koji je za života bio upravo sve ono što Trump prezire. Kako je njegova umjetnost postala ideal ljudi sa zlatnim špinama i dijamantima optočenim vratima od stana? Maurizio Cattelan se, između ostalog, vrlo ozbiljno bavi i ovim pitanjem.
Na kraju, naravno, ostaje i pitanje kako se zlatna zahodska školjka može zvati “America”. Da se kojim nemogućim slučajem zove “Croatia”, hrvatsko bi ministarstvo vanjskih poslova odaslalo uzrujanu notu. “America” se, međutim, može zvati upravo zato što su Rauschenberg, Jasper Johnes i Andy Warhol od Amerike načinili univerzalni artefakt, i zahodsku školjku, i trijumfalnu kapiju u isto vrijeme. U takvoj je zemlji Nancy Spector dovoljno moćna da i ovom svojom ponudom tumači umjetnost.
jergovic
