Grdan je gnjev Donalda Trumpa na poštu i na poštare. Krenulo ga je još mjesecima pred izbore, kada je pozivao svoje glasače – koji ni inače ne pišu pisma i ne glasaju preko pošte – da se ne plaše, nego da slobodno izađu na birališta, jer korona ionako ne postoji. Oni drugi glasači, demokrati, vjerovali su u koronu već i zato što u nju ne vjeruje Trump, izbjegavali su masovna okupljanja, i u ogromnom, dosad nezabilježenom broju svoje su glasove slali poštom. Pritom su, naravno, poštovali proceduru, koja se u Americi razlikuje od države do države, kao što se od države do države razlikuje i način brojanja glasova. Ali jedno je pravilo vječno i nepromjenjivo, ono željezno pravilo pošte pri službenoj komunikaciji i komunikaciji s administracijom svugdje u svijetu – da nije važno kad je službena pošiljka stigla, nego je važno kad je poslana. Donald Trump odlučio je ukinuti to pravilo kada je ubrzo po zatvaranju svih biračkih mjesta i na kraju prvoga izbornog dana proglasio svoju pobjedu, zahtijevajući da se neprebrojani glasovi koji su još uvijek stizali poštom prestaju brojati. U tome su ga podržali ne samo njegovi birači, nego i njegovi obožavatelji širom svijeta. Bili su spremni ukinuti poštu, reći da ona ne postoji i da je pošta – a ne, primjerice, sportska kladionica ili kockarnica – sredstvo prevare u životu. Osušila mu se ruka tko ubuduće ispiše adresu na kuverti!
U članu 1, paragraf 4, američkog ustava, piše da je na svakoj državi da odredi “vrijeme, mjesto i način” održavanja izbora. Najprije se, po utemeljenju Sjedinjenih Država, glasalo izvikivanjem kandidata, a od početka devetnaestog stoljeća u igri su se pojavili papirići. Prvi tiskani glasački listići su iz 1888. Ali pošta, i glasanje poštom, američka je tradicija starija ne samo od glasačkih listića, nego, vrlo vjerojatno, i od onih prvih papirića. Otpočetka se, naime, podrazumijevalo da privremeno odsutni građani imaju pravo glasa. I ne samo to: pošta je u samom temelju američkoga demokratskog procesa, o čemu svjedoči sljedeća anegdota.
Pred izbore koji će se održati 1864, usred Građanskog rata, Abraham Lincoln se ispred Bijele kuće obratio ljudima: “Ako bi nas pobuna mogla natjerati da odustanemo od izbora, ili da ih odgodimo, mogli bismo reći da su pobunjenici već uspjeli i da su nas uništili.” Tada su, pozivajući se na presedan u Pennsylvaniji, iz rata protiv Engleza 1812, u devetnaest država Unije donijeli zakone prema kojima je vojnicima dopušteno da glasaju u odsustvu. Tada je između stopedeset tisuća i milijun vojnika Unije glasalo, simbolički rečeno, preko pošte. Bio je to prvi veliki presedan, koji će bitno odrediti povijest i tradiciju glasanja u odsustvu. Na tim je izborima inače pobijedio republikanski kandidat – Abraham Lincoln.
Sljedećih tačno osamdeset godina pravila su se nadopisivala, precizirala i prilagođavala promjenama načina života. Bilo je uobičajeno da se uz glas putem pošte pošalje i opravdanje zašto se ne može pristupiti glasačkom mjestu. Obično se radilo o bolesti, ili o tome da se građanin nalazi daleko od kuće. A onda su došli mitski predsjednički izbori iz 1944. Amerika je već skoro tri godine bila u ratu, najvećem u svjetskoj povijesti, u koji ju je tri godine ranije uveo već trostruko izabrani predsjednik Franklin Delano Roosevelt. Tada je u odsustvu glasalo oko tri milijuna i dvjesto tisuća vojnika, uglavnom stacioniranih u Europi, i pobijedio je demokratski kandidat Roosevelt.
A nakon ovog se, opet u sljedećih osamdesetak godina, u konzervativnom duhu poštivanja i unapređivanja tradicija, nastavilo s glasanjem u odsustvu, bilo za ratova, bilo mimo njih. Od nekih doba je, u duhu općeg otuđenja i beskontaktne demokracije, zamišljen ideal glasačkog procesa koji će se u cjelini obavljati na daljinu, tako da nitko više i ne izlazi na birališta, nego da se sve obavi putem pošte. Vjerojatno elektronske. Ali dotad će još proći vremena, ili to vrijeme, možda, nikad neće doći. Ima li smisla beskontaktna demokracija? Ili društvo u kojem sve funkcionira na daljinski i virtualno? Ako i ima, onda je taj smisao nama današnjima nedohvatljiv.
Donald Trump jedan je od onih ljudi, kakvih ima svuda oko nas, koji napredak znanosti i tehnološki napredak koriste protiv znanosti i napretka. U dobu općeg sveznanja, nadzornih kamera i mora informacija o svemu i svačemu, oni manje ili više vješto uspijevaju ne samo da promoviraju neznanje, mit i legendu, nego i da sve što je tome suprotno predstave kao jednu veliku zavjeru i prevaru. Trump je velemajstor te rabote, predvodnik i poglavica svih neznalica ovoga svijeta, koji mu se zato i dive, poštuju ga i slave, kao onog tko je u stanju poništiti sve zakone i pravila, uključujući i zakon gravitacije. On ima savršen instinkt koji mu pomaže da slijedeći vlastite interese ospori svaku očiglednost, da nerazumnim proglasi sve do čega je stigao ljudski razum, u laž da izvrne svaku istinu, pa tako i da poštu proglasi đavoljim domom. Premda ga u domovini slijede, a po svijetu obožavaju uglavnom oni koji se smatraju konzervativcima i nacionalistima, vjernicima svih božjih i neznabožačkih vjera i vjerovanja, sljedbenici svih okamenjenih i u kamenu zapisanih tradicija, Donald Trump je po naravi i vrsti svog djelovanja razarač svih tradicija i svakog konzervativnog ideala. U njegovom sustavu vrijednosti ne samo da nema mjesta za Boga i za religijski sustav, s molitvama, pripovijestima i vjerovanjima, nego tu nema mjesta ni za poštu i poštare. On je čovjek iz vremena prije pismenosti.
