Njegovom starijem bratu Stevanu svako sam jutro u pola šest na vrata donosio Oslobođenje, a četvrtkom i Svijet. Stanovao je negdje na gornjim katovima one zgrade na početku Kralja Tomislava ulice, u čijem je prizemlju bila kavana Koševo. Viđao sam ga jednom mjesečno, kada bih ubirao pretplatu, i svaki put bi se nešto u meni čudilo. Ovako znači izgleda živi pisac, zaštićen svojim pričama od rasula i smrti. A Stevan Bulajić bio je sav načinjen od prolaznosti, smrtan kao jesenji list, držao se junački, i protivno svojoj prirodi doživio sedamdeset i jednu. Preživio je opsadu Sarajeva i otišao godinu i pol kasnije. Njegova depresija bila je u suprotnosti s vedrinom romana “Izviđači Vidrinog jezera”, koji je, kad mi je bilo deset godina, bio jedna od dvije-tri najvažnije i najdraže knjige. Veliki pisac za mene je bio Stevan Bulajić.

Mlađi brat Veljko suprotna je priroda. Ako je stariji bio više smrtan nego što je ljudima dano, mlađi je karakterom besmrtnik. Stevan je časno i čestito minuo svijetom, kao pisac jedne nestale književnosti – o kakva bi se dobra knjižurina dala napisati pod naslovom “Povijest književnosti u Bosni i Hercegovini između 1950. i 1990.” – i više ga se nitko ne spominje ni u Crnoj Gori gdje su se obojica braće rodila, ni u Sarajevu u kojem je mlađi brat zamomčio, a stariji proveo život. Veljko je, hvala Bogu, živ, živi su mu filmovi, a njegovim će se opusom mjeriti kulturna i društvena povijest jedne epohe. On je besmrtan onoliko koliko je besmrtno njezino povijesno pamćenje. Možda ni povijest ne vrijedi više od Stevanove depresije, možda ni od Veljka ne ostane ništa, ali u tom slučaju ništa što je izrečeno na ovom jeziku nije imalo smisla…

Bulajića se obično percipira kao redatelja velikih epopeja i partizanskih filmova, s mnoštvom statista, tenkovima, avionima i masovnim scenama kakve nije snimao više nitko zapadno od Sergeja Bondarčuka. Prvi njegov film bio je “Vlak bez voznog reda”, snažna i vrlo uvjerljiva freska, na tragu estetike talijanskog neorealizma, o narodu s Dinarskog masiva koji je nakon Drugoga svjetskog rata preseljavan u Slavoniju, Baranju, Vojvodinu, uglavnom na prostore koji su očišćeni u kampanji partizanske retorzije i oduzimanja posjeda svim folksdojčerima (osim onih koji su se borili u partizanskim jedinicama) i dijelovima madžarske zajednice (uglavnom samo onima koji su bili u aktivnoj službi Horthyjeva režima ili su pripadali Strelastim križevima Ferenca Szálasija). “Vlak bez voznog reda” predstavljao je munjevitu reakciju na događaje, jer je sniman bez ikakve povijesne distance, dok su preseljenja još trajala. Uglavnom lišen ideološke prodike, film je za današnje prilike na neočekivano pošten i otvoren način svjedočio o paradoksu kolonizacije, iako se, naravno, nije doticao sudbina onih o kojima se ni danas, skoro šezdeset godina kasnije, otvoreno ne govori: pripadnika njemačke nacionalne manjine u Jugoslaviji, koja je, dijeleći sudbinu njemačke manjine širom Europe, od Francuske, Rumunjske, Madžarske, Češke i Poljske do Ukrajine i Rusije, plaćala strašnu cijenu njemačkog zločina. “Vlak bez voznog reda” veliki je film, koji bi mogao biti još veći kada bi jednom netko, u svoj njezinoj kompleksnosti, snimio priču o onima koji su nakon 1945. iz Slavonije, Baranje i Vojvodine odlazili.

Godinu dana kasnije, bilo je to 1960, Bulajić je sa Cesareom Zavattinijem snimao “Rat”, distopijski prikaz budućnosti svijeta, pustošenog atomskim ratom. Film je došao na zao glas, poluformalno je zabranjen, jer nije odgovarao ideološki projektiranoj slici povijesti u kojoj dobro uvijek pobjeđuje. Gledao sam ga davno, 1987. u Cedusovom kinu, u ciklusu zabranjenih jugoslavenskih filmova, i nije mi se svidio. Slijedio je “Uzavreli grad”, neorealistična priča o socijalističkoj obnovi željezare u Zenici, modelski vrlo slična “Vlaku bez voznog reda”, ali ne tako beskompromisno izvedena. Iako “Uzavreli grad” vrvi marginalcima, sumnjivim tipovima i polusvijetom – od čega se službenoj cenzuri sasvim sigurno dizala kosa na glavi – Bulajić se nije odvažio da depatetizira veliki projekt socijalističke industrijalizacije. (Uostalom, da je to pokušao, filma ne bi ni bilo.)

O dvadesetogodišnjici bitke na Kozari, vođene tokom lipnja i srpnja 1942. između partizanskih jedinica i njemačke vojske koordinirane s ustaškim jedinicama, Veljko Bulajić snima istinsko remek-djelo. Bile su mu trideset i četiri kada je snimio jedan od najboljih ratnih filmova epohe, koji ga je uveo u društvo priznatih i velikih europskih redatelja. Gledana danas, “Kozara” djeluje neusporedivo dojmljivije nego u vremenima kada je snimana i propisivana kao ideološka mjera stvari. Osamdesetih, za naše adolescencije, kada smo po prirodi stvari bili hiperhormonalizirani i time usklađeni s općom liberalizacijom društva, do koje je došlo raspadom i rasulom jednoga političkog i društvenog vjerovanja, rugali smo se “Kozari”, a danas nas potrese upravo ono čemu smo se rugali. Bila je to 1986. ili 1987, kada se u predstavi “Audicija”, koja u produkciji sarajevske Akademije scenskih umjetnosti obilazi Jugoslaviju, ismijava ona scena u kojoj neprijateljski vojnik bajunetom bode zemlju, provjerava jesu li ispod zemunice, a partizan s djetetom u naručju dlanom ide na nož, a publika se grohotom smije tom gegu u izvedbi mladoga glumca. U tom smijehu bilo je nečega oslobađajućeg, ljudi su se smijali onome čemu se prethodno nisu smjeli smijati, da bi im nekoliko godina kasnije smijeh zastao u grlu. Lišena državno-političkog konteksta i svih ideoloških opterećenja, danas je “Kozara” film kojemu se gledatelj divi, “sa očima izvan svakog zla”, kao u snu, daleko od vremena kada je je smijeh oslobađao.

U petak 26. srpnja 1963., u pet sati i sedamnaest minuta, Skoplje pogađa potres, koji će potrajati dvadeset sekundi, ubiti više od tisuću ljudi i sa zemljom sravniti 75 do 80 posto grada. Bulajić s dvojicom snimatelja odlazi u Skoplje, i snima posljedice kataklizme. Montira film dug 77 minuta (jedan od pet filmova, uz “Kozaru”, “Pogled u zjenicu sunca”, “Bitku na Neretvi” i “Atentat u Sarajevu” na kojima je koscenarist Stevan Bulajić), koji biva prikazivan širom svijeta, pobjeđuje na festivalu u Veneciji u kategoriji dokumentarnog filma, i zorno potvrđuje kako mladi Bulajić munjevito reagira na izazove trenutka. Snimao je filmove onako kako novinar piše članke, ne dopuštajući dojmovima da se slegnu, hvatao je povijest dok se ona još događala. (Sve ovo se odnosi i na priču o bitci na Kozari, jer bismo barem mi današnji mogli shvatiti koliko je za ovdašnje povijesti malo dvadeset godina historijske distance…)

Nakon “Skoplja ‘63” Veljko Bulajić snimio je još devet dugometražnih igranih filmova, tematski raznolikih, neujednačenih, katkad zbunjujućih, sve tragajući za svojim filmskim gralom. Snimio je i neku vrstu nedovršenih Titovih memoara, a statusu državnog umjetnika najbliži je bio u grandioznoj “Bitci na Neretvi”. Tim filmom zavrijedio je i oskarovsku nominaciju za najbolji strani film (pobijedio je Costa Gavras, sa svojim klasikom “Z”). Bila je to 1970, njemu su bile četrdeset i dvije, iza sebe je imao ozbiljan umjetnički opus i fascinantan život. Skupa s ocem i dvojicom braće sudjelovao je u narodnooslobodilačkoj borbi. Najstariji brat je poginuo, on i Stevan bili su ranjeni. Kada su se 1945. vraćali u Sarajevo, kuću nad Bjelavama našli su nedirnutu. Kao u nekoj od onih sarajevskih mitova i legendi o suživotu, kuću su sačuvali susjedi. O tome mi je Bulajić pričao s jeseni 2015, sve poimence nabrajajući komšije iz svoje sarajevske mahale…

Monografija Veljka Bulajića, u izdanju mikronakladnika Zrinski iz Čakovca i pod uredništvom Bože Rudeža, lijepa je knjiga s mnoštvom fotografija, s fragmentima iz novinskih članaka nekih davnih filmskih kritičara i novinara (pamti li svijet Acu Štaku i Miru Modrinića?), prigodnim esejima i literarnim portretima. U monografiji zbog nečega nema Bulajićeva životopisa, i šteta što ga nema. Valjalo je prehodati taj vijek, od Vilusa blizu Nikšića pa do na kraj svijeta i do Zagreba.

Dok ga gledam, pred očima mi je njegov brat Stevan. Fizički su vrlo slični, ista je to meštrovićevskom rukom klesana fizionomija, u koju se, eto, različite duše useljavaju. Ima li život smisla? Na ovo su pitanje dvojica braće imala radikalno suprotstavljene odgovore. Veljko živi u vremenu, Stevan je ostajao izvan vremena. Obojica dobri pripovjedači. Veljko u filmskoj priči ozbiljan, širok i opsežan, Stevan djetinje vedar. U takvoj se vedrini najveće tuge nalaze. Stevanu sam svakoga jutra donosio novine, Veljka sam upoznao kada sam već odavno pisao u novinama, umjesto da ih raznosim. Lijepa je bila kafana Koševo i pogled na prozore Stevana Bulajića.

jergovic