Odvaže li se hrvatske vlasti da poštuju zakone hrvatske države, Vukovar bi već sutra trebao ponovo biti i Bykobap. Naime, kako srpska nacionalna manjina brojnošću prelazi trećinu udjela u ukupnom stanovništvu grada, srpski bi jezik, ravnopravno s hrvatskim, trebao postati službenim jezikom u gradu, dok bi se ćirilično pismo izjednačilo s latiničnim. Predstavnici srpske zajednice u Vukovaru već su najavili da će podnijeti zahtjev da ovo bude i provedeno.
S praktične strane, uvođenje višejezičnosti ne znači ništa ili gotovo ništa: vukovarski su Srbi, pretpostavljam, i dosad govorili i pisali srpskim jezikom, dodatno iskvarenim ili oplemenjenim brojnim kroatizmima, kao što su, uostalom, i vukovarski Hrvati govorili hrvatski, koji je bio obogaćen ili nagrđen brojnim srbizmima. Ni s pismom nije tako ozbiljna i dramatična stvar, kao što se nacionalnom i lokalnom HDZ-u, kao i svim njegovim pravašnim i ultrapravaškim priraslicama, možda čini. Naime, ako je ćirilica staro hrvatsko nacionalno pismo, što će vam posvjedočiti svaki pismeniji Hrvat državotvorne provenijencije, i ako je, recimo, jedan od temeljnih dokumenata srpske i crnogorske kulture i duhovnosti, slavno Miroslavljevo jevanđelje, ustvari hrvatska kaligrafska, duhovna i kulturna baština, kao što su ovih dana ustvrdili pojedini stručnjaci, ultranacionalnoga i katoličkog, izrazito desnog nagnuća, tada bi po zdravoj ljudskoj logici desnici trebalo imponirati da se ćirilica uvede kao paralelno pismo u cijeloj Hrvatskoj, a ne samo u Vukovaru.
Kako god, šalimo li se, ozbiljni li smo kao dijete na tuti, svejedno, praktični smisao svake srpskohrvatske višejezičnosti vrlo je sitan, skoro nikakav. A ćirilica u nas – vidjet ćete to proputujete li Bosnom i Hercegovinom u kojoj vlada trojezičnost i dvopismenost na svakom pedlju njezina teritorija – ionako služi samo tome da junačni domoljubi autosprejem prekriže natpise napisane na onom pismu koje je manjinsko u pojedinoj kasabi, palanki ili varoši.
Ali simbolički, kulturni i civilizacijski smisao vukovarske ravnopravnosti jezika i pisama bio bi neprocjenjiv, ogroman. I to baš zbog onoga što je taj grad doživio u jesen 1991, baš zato što je Vukovar, kako se to lijepo kaže, grad mučenik, i baš zato što je u tom gradu većinska, hrvatska žrtva bila najveća. Bila bi to potvrda, koja se ne bi mogla prečuti, da hrvatske vlasti žele stvoriti republiku u kojoj bi bili ravnopravni svi njezini građani i koja bi, makar i na simboličan način, povratila onu multikulturalnu osnovu na kojoj je stvarana hrvatska nacija i od koje je sačinjena hrvatska kultura, a koja je u proteklih dvadeset godina gotovo sasvim poništena. Bila bi to potvrda da svi pozivi izbjeglim Srbima da se vrate svojim kućama nisu bili lažni, kao što je lažan bio Tuđmanov poziv iz kolovoza 1995, te da Hrvatska svojim manjinskim građanima ne pruža satisfakciju samo kada je na to primorana diktatima Bruxellesa ili Washingtona, nego je to njezin stvarni i trajni civilizacijski izbor.
U biti, vukovarska bi ravnopravnost jezika i pisma Hrvata i Srba više trebala većinskome narodu, kako u Vukovaru, tako i u cijeloj zemlji. Sa stanovišta hrvatskih nacionalnih interesa, bilo bi naravno i logično da su srpski jezik i ćirilicu u tom gradu, nakon objavljenih rezultata popisa stanovništva, tražili Hrvati, predsjednik Josipović, premijer Milanović, vukovarski gradonačelnik Sabo, prije nego što se Srbi toga i sjete. Time bi stvar bila savršeno čista, i ne bi bilo potrebe da srpski manjinski predstavnici svojim zahtjevom za višejezičnošću dokazuju da stvarne ravnopravnosti u Hrvatskoj nema, pa ni na simboličnoj razini.
Kako će vukovarski stradalnici, ljudi koji su izgubili svoje bližnje, stanovnici Vukovara doživjeti natpis Bykobap? Hoće li ga doživjeti kao poniženje ili, možda, kao pobjedu ideje za koju su umirali njihovi dragi i mili? Osim što je uvredljivo u ratnim stradalnicima vidjeti šoviniste i histerike – koji prema nekakvom društvenom konsenzusu imaju pravo na svoj šovinizam – zar vam se već ne čini da muku i nesreću tih ljudi već dvadesetak godina troše i koriste, kao da su mrtvi naš zajednički bankovni kredit?
Vukovarska ravnopravnost pisma i jezika bila bi važna i kao kršćanska gesta, na koju se čeka, evo, već dvadeset godina. I u tih dvadeset godina jedna od dvije molitve koju su najčešće izgovarali Hrvati katolici bila je ona u kojoj se Bogu Ocu obraća s molbom: “Otpusti nama duge naše kako i mi opraštamo dužnicima našim” ili “kao što i mi opraštamo dužnicima našim”. Zanimljiva je ova stilska figura, ova piruetica, u Očenašu, i vrlo je nedvosmislena. Bogu se molimo da nam oprosti upravo onako, a možda i onoliko, koliko i mi opraštamo dužnicima našim. Iz vukovarske perspektive, pa i iz hrvatske nacionalne, nacionalističke, a često i društvene i kosmopolitske perspektive, naši dužnici su, uglavnom, Srbi. I onda, šta mislite, bi li se itko tko u Boga istinski vjeruje usudio obratiti mu se s molbom da prema njemu bude upravo onakav kakvi smo svi mi prema našim Srbima? Vukovarska bi ravnopravnost, iako samo na simboličnoj ravni, na grandiozan način izmijenila ovu perspektivu. O kako bi se samo Hrvati time umilili dragome Bogu!
Nema i ne može u ovoj stvari biti reciprociteta ili razgovora o tome kako je Hrvatima u Srbiji. To može i treba biti zasebna priča. Reciprocitet postoji samo u neravnopravnosti i u zlu. U dobru reciprociteta nema. Da ga ima, Bog bi na mnoge svoje usrdne molitelje poslao kugu, nakon što bi mu oni predložili da prema njima bude onakav kakvi su oni prema dužnicima svojim.
Izvor: Jergovic
