Zamislite da se, odlukom Ministarstva kulture Republike Hrvatske, za Međunarodno pijanističko natjecanje Svetislav Stančić, jednu od svakako značajnijih glazbeno-kulturnih manifestacija u zemlji, “kako bi se izbjegla arbitrarnost, odnosno kako bi se postigao što veći stupanj objektivnosti prilikom odabira”, ukine ocjenjivački sud, te da o najboljim mladim pijanistima odlučuju, “prema internom dogovoru sa svojim članovima i suradnicima” Hazu, Matica hrvatska, Muzička akademija u Zagrebu, niže muzičke škole u Gospiću, Puli, Osijeku i Daruvaru, Koncertna dvorana Lisinski, Tamburaški orkestar Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem maestra Siniše Leopolda, Glazbeni zavod u Zagrebu, klapa Intrade, ansambl Lado i Opća opasnost iz Županje.
E, upravo je to odlučila ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek kada je, “kako bi se izbjegla arbitrarnost, odnosno bla-bla”, ukinula prosudbeno povjerenstvo za dodjelu stimulacija za “najbolja ostvarenja na području književnog stvaralaštva” i prepustila njegovu ulogu sljedećim institucijama koje će “prema internom dogovoru sa svojim članovima i suradnicima” izglasati, izvikati i većinom glasova odlučiti o najboljima: Hrvatsko čitateljsko društvo, Hrvatsko društvo pisaca i Hrvatski centar PEN-a, Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, Matica hrvatska, Hazu – Razred za književnost, Filozofski fakultet u Zagrebu (Katedra za noviju hrvatsku književnost, Odsjek za kroatistiku), Filozofski fakultet u Rijeci (Katedra za hrvatski i poredbenu književnost, Odsjek za kroatistiku) te Filozofski fakultet u Osijeku (Katedra za hrvatsku književnost, Odsjek za hrvatski jezik i književnost).
Razlika između onoga što će lakomisleno čeljade doživjeti kao hiperbolu – toga da Matica hrvatska i klapa Intrade odlučuju o pobjednicima međunarodnog pijanističkog natjecanja – i stvarne odluke Ministarstva kulture je samo u tome što postoji mogućnost da neki član klape Intrade zajedno s primašem iz Tamburaškog orkestra HRT-a prođu pokraj otvorenog prozora dvorane u kojoj se odvija natjecanje, pa im se baš svidi kako mladi genij iz Kazahstana svira Šostakoviča, te da na taj način objektivno doprinesu pobjedniku natječaja Stančić, dok od prolaženja pokraj knjižarskih izloga “članova i suradnika” pobrojanih institucija nikakvog pozitivnog ni objektivnog učinka ne može biti. Naime, dok se glazba još i može nehotice čuti, knjige se ne mogu nehotice čitati. A nakon nužno hotimičnog čitanja o knjigama se, unutar prosudbenih povjerenstava ili izvan njih, javno ili za svoj račun donose isključivo arbitrarne odluke. Recimo, odlučiš da više ne čitaš Thomasa Manna jer ti je dosadan, a da čitaš Aristotela jer ti je zabavan.
Estetski sud donijeti može samo pojedinac. Samo je on muzikalan ili nemuzikalan, samo on posjeduje čitateljski talent, koji onda dolazi u nužni međuodnos s pjesničkim, pripovjedačkim, književnim talentom pisca. Institucije su savršeno nemuzikalne, Glazbeni zavod, pa čak i Muzička akademija u Zagrebu, bez obzira na ugledne profesore i darovite studente, gluha su krmad – što bi rekla moja pokojna mati za naročito nemuzikalne ljude – kao što su i spomenuti razredi za književnost, skupa s Hrvatskim čitateljskim društvom, savršeno indiferentni prema estetskim slojevima književnoga djela. Institucije na čitaju, ne slušaju, ne donose estetske sudove. Za takvo što postoje ocjenjivački sudovi, sastavljeni od pojedinaca s imenima i prezimenima, te prosudbena povjerenstva, koja su također upojedinčena. Njihove su prosudbe arbitrarne, nisu objektivne, jer to ne trebaju niti mogu biti. Odluka prosudbenog povjerenstva statistički je zbir estetskih prosudbi, u koje su pojedinci ugradili svoj umjetnički, glazbeni ili čitateljski dar, svoju muzikalnost, svoje čitanje i slušanje, te na kraju i svoju čast. To je još jedna tačka razlikovanja između pojedinaca i institucija: pojedinci imaju čast, dok institucije imaju samo ugled. Ugled je društvena trivija koju ćemo lako ismijati, dok je čast nešto što se čuva i pazi.
Prosudbeno povjerenstvo, tko god u njemu sjedio pa prosuđivao, zbir je pojedinačnih talenata, s jedne strane, i pojedinačnih časti, s druge strane. Ti ljudi ulažu svoja imena kao zalog ispravnosti prosudbe. Za razliku od rata i ratnih zločina, za razliku od loših politika, nepravde iza koje stoje političke institucije, za razliku od terora policije nad izbjeglicama i tereta zle povijesti, s kojima se mora nositi cijela zajednica i koji predstavljaju teret kolektivne odgovornosti, koji pada na pleća svakog pojedinca, u kulturi i u umjetnosti sva je odgovornost na pojedincu. U trenutku u kojem institucije pri estetskoj prosudbi mijenjaju pojedinca, rađa se, samo i jedino, cenzura. Nikakvu drugu osim cenzorsku ulogu institucije ne mogu imati pri procjeni knjiga, glazbenih komada i izvedbi.
Ministrica kulture, pretpostavljamo, ovom prigodom nije nakanila cenzurirati hrvatsku književnost. Samo je iz tko zna kojeg i kakvog razloga učinila nešto krajnje nepametno, nešto što se, bez obzira na sve taštine, nikad više ne bi smjelo ponoviti. Iako se, naime, među dvadeset izabranih autora kojima se dodjeljuje stimulacija nalaze neka odistinski značajna imena hrvatske književnosti, kao i neke knjige koje su nepravedno mogle promaknuti površnijem čitatelju, oni nisu izabrani zbog svoje vrijednosti. Izbor je provođen po čuvenju, budući da je to jedini način na koji institucije i mogu birati. Svaka od njih istakla je svoje članove, bliske u političkom ili svjetonazorskom smislu, takve koji su na glasu kao hrvatski književnici. Po svejedno kojoj osnovi poželjni hrvatski književnici. I onda su se jednostavno prebrojali glasovi pojedinih institucija, te je donesena odluka koja nije u skladu s estetskom vrijednošću pojedinih djela, budući da o tome nitko, nijedan pojedinac nije odlučivao, nego je u skladu s političkim i svjetonazorskim profilom institucija.
Postoji nešto što je gore, mnogo neprihvatljivije od ministričine odluke. To je pristanak nadležnih institucija da se bave nečim što je izravna negacija njihove kulturno-znanstvene misije. Nije tu riječ o književnim udrugama, njihovo članstvo je naviknuto na ovu vrstu neprincipijelnosti – premda bi, ruku na srce, zanimljivo bilo znati kako su gospoda iz Vile Arko prihvatila da HDP i PEN imaju samo po pola glasa, za razliku od DHK koji ima cijeli jedan glas – ali je besprizorno da odsjeci za kroatistiku ovdašnjih filozofskih fakulteta pristaju na ovu vrstu odlučivanja. Ako se tako odlučuje o vrijednostima unutar hrvatske književnosti, onda bi tu gospodu profesore, docente, znanstvene novake i studente trebalo poslati da se bave nekim drugim, društveno korisnijim poslom, a ne upravo prevaziđenim književnim i estetskim vrednovanjem i čitanjem. Ovo što su upravo učinili uvredljivo je po predmet njihova znanstvenog interesa. Ili tobožnjeg znanstvenog interesa, jer su upravo sudjelovali u odluci koja se o djelima donijela bez ikakva čitanja. Ili ćete reći da je netko pročitao godišnju produkciju hrvatske književnosti. Lijepo, vjerujem vam, ali ako mu navedete ime i prezime.
U vrijeme Andree Zlatar Violić, koja je u ime HNS-a sredila hrvatsku kulturu, odluke su donošene unutar formalnih i neformalnih tijela sačinjenih od urednika i suradnika lista Zarez, te onih koji su s gospođom ministricom išli u isti gimnazijski razred. Aktualnom se odlukom Nina Obuljen Koržinek opasno primaknula toj najnižoj tački hrvatskog puta u postkulturu. Možemo se samo nadati da je u pitanju greška, a ne strategija.
Ministrica bi, međutim, bila dužna da cijelu stvar dovrši, te da je do kraja učini javnom i transparentnom. Osim što očekujemo imena odbijenih autora i njihovih knjiga, bilo bi iznimno važno i da saznamo kako su institucije pojedinačno glasale. Tada će, naime, i ćoravu stvoru biti očito kojim su i kakvim kriterijima jedino i mogle biti vođene. Inače, ovim se oblikom krajnje pohvalne transparentnosti poslužio samo Zlatko Hasanbegović, kada je na samom kraju mandata objavio pojedinačne odluke članova prosudbenog povjerenstva za književne stimulacije koje je prethodno sam imenovao. Tada se moglo vidjeti koliko je tko bio vođen vlastitim čitateljskim razlozima i afinitetima, a koliko su odlučivali socijalni razlozi. Zanimljivo da je upravo taj Hasanbegovićev potez bio ispraćen grobnim mukom.
Za one naročito znatiželjne: ne, nisam se ove godine ni kandidirao za stimulaciju.
jergovic
