Barcelona se nije odrekla Lionela Messija, Rebro se odreklo Josipa Paladina. I to je logično: Rebro je državno subvencionirana zdravstvena ustanova, a Barcelona je tržišna korporacija. Rebro je lokalna, hrvatska, a možda i regionalno relevantna institucija, dok je Barcelona planetarna, globalna pojava. Messi je svjetsko čudo, Paladino je lokalna, hrvatska legenda. Prvi nije imao izbora, jer nogometaši ne biraju Svijet – on im je suđen i nametnut. Paladino je mogao birati. Da je kao neurokirurg pošao u Švicarsku, Njemačku, Ameriku, da je pošao u Katar ili u Ujedinjene Arapske Emirate, bio bi svjetski, kao što je Messi svjetski. On je, međutim, ostao u Hrvatskoj. I sasvim sigurno ga nije zadržao patriotizam, ostao je zato što se ovdje osjeća ugodnije, ali i zato što je postojao sustav koji mu je pružao mogućnost da ostane. Dok god je, makar i u tragovima, tog sustava, bit će u Hrvatskoj i liječnika u statusu pučkih, urbanih, nacionalnih legendi. Činjenica da se Rebro odreklo Paladina – koji je, praktično govoreći, kao umirovljenik volontirao po operacijskim salama – govori da je taj sustav pri kraju.
Kako liječnici postaju pučke, urbane, nacionalne legende? Zanimljivo pitanje, kojim je obilježeno naše dvadeseto stoljeće, kao i ovaj prcvoljak vremena koji je zatim protekao. Događa se to mimo svih političkih i povijesnih prevrata, mimo medija, mafije i partije, mimo narodnih običaja, mimo predrasuda, mimo nacionalne, klasne ili regionalne mržnje i netrpeljivosti. Legendariziranje liječnika egzaktnije je i pravednije čak i od legendariziranja nogometaša. Suočeni sa životnom nevoljom, s bolestima bližnjih i strahom od smrti, ljudi nepogrešivo sude. I onda nekako traže način da ih operiraju Isidor Papo, Blagoje Kovačević, Josip Paladino… Pa ih nekako baš i nije briga kakvi su to ljudi, jesu li omiljeni među kolegama, kakvog su političkog opredjeljenja, jesu li kulturni i obrazovani ili su fahidioti.
Ali naravno, kao što u nogometnom timu postoje stoperi, halfovi, bekovi, igrači zadatka, kostolomci, koji nikada neće postati slavni, tako postoje i specijalisti koji nikada neće postati legendarni. Narod baš nešto i nije briga za velikog patologa, ravodušan je prema sjajnim rengenolozima, za dermatovenerologa, epidemiologa, proktologa možda, ne želi ni da zna… Legendarni postaju, uglavnom, veliki internisti, kardiolozi, urolozi, ginekolozi, otorinolaringolozi… I, naravno, prije svih – kirurzi. A među kirurzima, barem u posljednjih tridesetak godina, neurokirurzi i kardiokirurzi.
Istina, po seoskim ambulantama i domovima zdravlja rade legendarni liječnici obiteljske medicine, specijalisti opće prakse, čudotvorci kojekakvih specijalizacija i subspecijalizacija, koji, međutim, svakoga svog pacijenta moraju gledati cijelog i koji počesto nisu samo liječnici, nego su i seoski vračevi, vidari, gurui i karizmatski vođe, koji nisu tu samo da liječe ljude, nego ih dodatno uvjeravaju i utjeruju u zdravlje. Takvi se liječnici pamte desetljećima nakon što odu u mirovinu i već se presele na groblja. U njihovim selima ih pamte i nakon što ih najrođeniji prežale i zaborave, a s vremenom njihova medicinske vještine i iscjeliteljske moći narastu do mitskih razmjena, jer što je suvremena medicina, što je zagrebačko Rebro u usporedbi sa seoskim liječnikom negdje kod Drniša ili Kaknja, koji je narod liječio pedeset i neke. I još nešto: dok gradski i bolnički liječnici ljude liječe individualno, pacijenta po pacijenta, veliki seoski liječnici liječe i individualno i kolektivno… Ali o njima bi se tek trebalo govoriti.
Osim pojedinačnih razlika u znanju i talentu, velike i legendarne liječnike još nešto razlikuje od njihovih kolega. Njima liječništvo nije profesija, njima je liječništvo misija. Dok pravi profesionalci marljivo i požrtvovno rade svoj posao, uredno odrađujući redovno radno vrijeme i noćna dežurstva, veliki, legendarni liječnici nemaju radnog vremena i dežurstava. Ustvari, imaju, ali oni rade i kada nisu na poslu, kada nisu u bijelim mantilima ili u zelenim odjelcima operatera. Njih se može nazvati u svako doba dana i noći, oni krenu na more, pa se vraćaju s pola puta nazad u Zagreb, jer su nekome potrebni, nekoga treba operirati, netko umire… Njihova imena upisana su u biografije cijeloga jednog hrvatskog čovječanstva, onoga živog i onoga mrtvog, oni su učinili sve, pa je netko naš čudom preživio, ili su učinili sve, ali mu nije bilo pomoći. E, kad mu Paladino nije mogao pomoći, to znači…
Na ulazu i na izlazu s ovoga svijeta stoji po jedan veliki, legendarni liječnik. Tako je to bilo kroz dvadeseti vijek. Kao što je, stotinama godina ranije, u zemlji u kojoj sam se rodio, među ljudima kojima sam se rodio, na ulazu i na izlazu s ovoga svijeta stajao po jedan veliki, legendarni fratar. Ne ulazeći u nepotrebnu i već budalastu raspravu o tome koliko nam i u čemu mogu pomoći duhovnici, a koliko i u čemu liječnici, činjenica je da su i ta dva fratra, jedan na ulazu, drugi na izlazu, i ta dva liječnika, uvijek bili nezamjenjivi. Josip Paladino je nezamjenjiv. I zato za njega nema penzije, nema zakonskog ograničenja njegova radnog vijeka. Paladino radi dok on to hoće i može. Njegova era, kao i era Lionela Messija, traje dok to dopušta njegovo tijelo, a ne dok mu to omogućavaju zakonski paragrafi ili nekakve smiješne i anonimne komisije, koje određuju hoće li i na koliko Paladinu biti produžen ugovor.
I da, naravno, on je nezamjenjiv. Messi, kao i Paladino. A nezamjenjiv je iz najmanje dva razloga: prvi, zato što je provjereno najbolji, zato što je čudotvorac. I drugi, skoro jednako važan razlog: zato što ljudi vjeruju da je najbolji, da je čudotvorac. U medicini, kao i u nogometu, vjerovanje je važno. I nipošto ga se ne bi smjelo podcijeniti.
U seriji “Kapelski kresovi” Prsan – partizanski diverzant i miner – iz epizode u epizodu ponavljao je istu repliku, koja nas je zatim pratila kroz život, nekog više, nekog manje, kao neka vrsta šlagvorta, ali i fusnote: “Miner griješi samo jednom!” Neurokirurg može bezbroj puta pogriješiti. Ustvari, on može pogriješiti onoliko puta koliko mu to sustav dopusti. Ali svaka, ili skoro svaka, njegova greška je, kao i greška minera, fatalna po jedan život. Ljudi u Hrvatskoj vjeruju, i imaju jako, jako dobre razloga za svoje vjerovanje, da Josip Paladino ne griješi. Zato njegovo uklanjanje s Rebra budi neku čudnu strepnju. Koja će se samo pojačati ako pročitate saopćenje nadležnih u toj bolnici, kojim obrazlažu zašto Paladinu nije produžen ugovor. Saopćenje je kriptično, kao da su ga sastavljali političari, u njemu se sve s najljepšim riječima ispraća Josip Paladino, pa piše i ovo: “Profesor Paladino je odgojio i iza sebe u KBC-u Zagreb ostavio generaciju sjajnih neurokirurga, željnih pune stručne afirmacije koji primjenjuju ljudske i profesionalne standarde koje jednim dijelom baštine i od profesora Josipa Paladina.”
Proizlazi da će uklanjanje Josipa Paladina omogućiti čitavoj generaciji sjajnih neurokirurga punu stručnu afirmaciju, koje, naravno, ne bi bilo jer im je on, operirajući kao lud, takvu afirmaciju uskraćivao. Kao što i Messi uskraćuje punu stručnu afirmaciju čitavoj generaciji sjajnih veznih igrača koji nisu Messi. E sad, problem je samo u tome što bi ljudi radije da ih operira Paladino, nego da se netko na njima afirmira, kao što bi bacelonisti radije da im igra Messi, nego da im se netko afirmira. I nekako ih plaši ideja nadležnih u Rebru o afirmaciji sjajne generacije neafirmiranih kao razlogu za uklanjanje Paladina. Ili da budemo sasvim korektni: za neproduženje ugovora koji je, kao što smo već rekli, u biti bio volonterski.
Zašto je Paladino toliko želio raditi na Rebru? Zašto što je to još uvijek velika, pouzdana bolnica, s moćnom infrastrukturom, koja mu je omogućavala da operira sve one koje treba operirati. Kao ni većina legendarnih, velikih liječnika, ni on nije previše vodio računa o vlastitoj materijalnoj dobrobiti. To ga je, i ništa drugo, dovelo u priliku da bude potjeran s Rebra. Da je drukčije postupao, da je zarađivao velike novce, a onda i da se bavio politikom, da je, kao toliki drugi hrvatski, i općenito balkanski, liječnici svoj liječnički autoritet založio kao kredit vladajuće ili neke druge konjukturne stranke, drukčije bi prošao. Ali što bi tada bilo s legendom o Paladinu? On ništa od toga nije učinio naprosto zato što je kirurg. Zaređen u kirurgiju.
jergovic
