Otkad je ovo počelo, vijesti su kao u čekaonici doma zdravlja: tko je umro, koliko ih je umrlo, i kako stoje stvari s bolestima, lijekovima i vakcinama. Ako vam se slučajno učini da ne umiru samo oni bezimeni, čije se smrti izražavaju u brojevima, nego više nego inače umiru i toliki čuveni i važni, koji su nas zadužili svojim životnim djelom, imajte na umu da je to privid. Umiru ljudi kao što umiru uvijek, od srca, od jetre i od godina. Umiru, naravno, i preko reda – od korone. Umiru između ostalog i zato što vlada Andreja Plenkovića nije sposobna, ili nema hrabrosti da nabavi cjepivo. Ali ta jeza koja vas povremeno podiđe, jer vam se čini da se naokolo samo umire, i da ničega više osim smrti nema, tiče se nečega drugog. Kao što je to nekad bivalo u svakodnevici našega starijeg svijeta, koji se okupljao u čekaonicama domova zdravlja, prelistavao novine od zadnjih stranica, da vide tko je od jučer umro, i kretao se isključivo između apoteka i groblja, tako je danas na televiziji, u novinama i na zaglupljujućim web portalima. Zbilja staraca pretvorila se u zbilju cijele jedne zemlje. Svega je nestalo, sve je ukinuto i podvedeno pod protuepidemiološke mjere, i preostali su samo ambulanta, crkva i groblje. Svakoga dana u šest popodne na trećem programu Hrvatske televizije teče izravni prijenos svete mise.
I onda niotkud nastane skandal. Iza mladih – a zar još uopće ima mladih? – izluđenih ovakvim rasporedom stvari u stvarnosti, koji se svakog vikenda okupljaju oko Hrvatskog narodnog kazališta, te piju, puše i tulumare, ujutro su ostali neviđen nered i nesagledive gomile smeća. Odmah su svi o tome izvijestili, prije vijesti iz ambulanti i s grobalja. Objavljene su i fotografije, koje nisu za svačije oči. Ono što se na njima može vidjeti osjetljivije bi moglo toliko uznemiriti da im zatreba liječnička pomoć. Tako da je novine ovih dana bolje prelistavati u liječničkoj čekaonici ili ispred apoteke. Ali to nije sve: prije nego što su sve oko sebe tako temeljito zmazali, mladi su se ispred HNK i potukli.
Te su me fotografije na nešto podsjetile. Prije skoro dvadeset i pet godina u Zagrebu su, na hipodromu, svirali Rolling Stonesi. Bilo je ljeto, kraj kolovoza, i stuštila se s raznih strana velika masa svijeta. Premda je, biološki gledano, među njima bilo djece i staraca, rokera i hipika iz prve generacije, dobrodržećih sedamdesetogodišnjaka, sve su to, sociološki i antropološki gledano, bili mladi ljudi. Sutradan su, uz izvještaje o još jednom veličanstvenom kulturnom događaju u Zagrebu, kakvih je u ta rana poratna vremena još znalo biti, objavljene i fotografije pustoga Hipodroma, izrovanog stopama tolikih ljudi, i prekrivenog morem smeća. U toj slici, međutim, nije bilo ničega ružnog, nepriličnog i neurednog. Nikome ne bi na um palo da kaže kako se na ovakav način narušava urbanitet grada. Nikoga da kaže kako mladost ne umije da se ponaša. Bio je koncert, bili su Rolling Stonesi, i dok gledamo svo to smeće, već osjetimo neku metafizičku zebnju, već nas hvataju melankolična raspoloženja dok se pitamo hoće li se ikad više za naših života Rolling Stonesi spustiti u naš mali grad. To su normalna pitanja, to su normalni ljudski osjećaji u svijetu koji je još uvijek mlad. A gradovi su, barem prije Sudnjega dana, vazda i posvuda mladi. Što god da se oko nas zbiva, kakvi nas god potresi tresli, kakve nas god morije morile i epidemije pratile, gradovi su uvijek mladi.
Ono što se vikendom zbiva oko Hrvatskog narodnog kazališta, to su ustvari Rolling Stonesi u Zagrebu. Samo što ova mladost nije te sreće da živi u gradu i u zemlji koji bi mogli sličiti gradovima i zemljama u kojima se još i živi, osim što se boluje i umire. Nije istina da je posvuda ovako, da su posvuda restrikcije i da nigdje ničega nema. Ako ni po čemu drugom, to onda vidimo dok uspoređujemo televizijske programe Hrvatske televizije s programima drugih velikih ili javnih televizijskih kuća. Prenose li se još negdje svete mise? Svakoga dana u šest.
Iza velikog broja ljudi uvijek nastaje veliko smeće. Iza velikog broja mladih ljudi nastane još mnogo veće smeće. Ali zanimljivo je, poučno i pohvalno, da oko HNK nema razbijenih prozora, prevrnutih automobila, zapaljenih automobilskih guma. Nema očaja ni pobune, ta mladost od zajednice ne traži ama baš ništa, osim da ih se pusti na miru da tu svakoga vikenda imaju neke svoje Rolling Stonese. Ali možda bi bilo bolje da se zbog nečega bune, jer bi to onda bio znak da u životu još računaju na ovu zemlju i na ovaj grad. No, izgleda da su oni tu samo privremeno. I da će jedan za drugim otići negdje gdje se manje boluje i umire, i gdje atmosfera nije kao u čekaonici doma zdravlja.
Zašto ti mladi ne počiste za sobom smeće? To je pitanje slično onom: zašto ti mladi larmaju nakon deset, nakon što pošten svijet ide na počinak? I zašto larmaju između dva i pet, kada je pošten svijet na popodnevnom odmoru? Zašto se mladi ne dižu starijima u tramvaju i u autobusu? Zašto ne pomažu bakicama dok se s teškim vrećicama u rukama vraćaju s placa? Sve su to pitanja iz čekaonice, s groblja, s crkvene propovjedaonice… Pitanja s onoga svijeta. Ili pitanja koja postavlja svijet koji je u sva vremena i oduvijek mislio da je nepristojno biti mlad. Mladi starima ništa nisu dužni, a ponajmanje to da za sobom pokupe smeće. Postoji, valjda, Gradska čistoća. Pa ako je ima oko ambulanti i groblja, može je biti i oko Hrvatskog narodnog kazališta. A što se Zagreba tiče, i zagrebačkog urbaniteta, nigdje ovih dana i mjeseci Zagreb nije živi grad, sa svojom europskom tradicijom, sa sjećanjem i s budućnošću, kao vikendom na ovome mjestu. Tu se živi kao u svim drugim europskim gradovima i tu se Zagreb pretvara u sjećanje i u uspomenu nekih budućih naraštaja. Oni će se Zagreba sjećati, i neće ih hvatati gnjev zbog neke buduće nezahvalne, zmazane i neodgojene mladosti.
jergovic
