Ne znam kako se to moglo dogoditi – zapravo: lažem ko pas, znam jako dobro – da hrvatskoj javnosti promakne najnovija afera s Radom Šerbedžijom u glavnoj ulozi, fatalno slična svim prethodnim njegovim postjugoslavenskim aferama. Počelo je ovako: nekakvo albansko elektronsko glasilo s Kosova objavilo je informaciju da je Šerbedžiji ponuđeno da zaigra glavnu ulogu u filmu o Ademu Jashariju, jednom od osnivača i vođa Oslobodilačke vojske Kosova, a da je ovaj to odbio. Informacija se zatim, nakon što se naobjavljivala po srpskim i kosovsko-albanskim medijima, gdje je dobro poslužila za bujicu (govana) anonimnih i neanonimnih komentara, transformirala u to da Šerbedžiji, ustvari, ništa nije nuđeno, nego se on osobno nudio redatelju Luanu Kryeziju, koji ga je odbio jer nije odgovarajući po naciji. Nađen je posrednik u toj komunikaciji: Enver Petrovci, slavni kosovski glumac sa zavidnim glumačkim doprinosom i srpskom te jugoslavenskom glumištu. Unezgođeni Petrovci demantirao je svoje sudjelovanje u priči, Rade Šerbedžija je demantirao svoje, a redatelj Kryeziu, koji je, izgleda, sudjelovao u sukreiranju afere, vjerojatno je stekao dobru reklamu kod vlastitih nacionalista, među kojima bi se, istina samo teorijski, mogao naći neki multimilijarder koji bi preuzeo financiranje filma o Ademu Jashariju.
U nekoliko svojih kratkih, krajnje nevoljkih istupa oko ovog slučaja, Šerbedžija je insistirao na sljedećem: nitko mu nikad nije ništa ponudio, a da jest, posve je razložno pretpostaviti da on takvu ulogu nikad ne bi mogao prihvatiti. I, naravno, izrazio je odanost svojim glumačkim partnerima Albancima s kojima je radio i prijateljevao, a Luanu Kryeziju poručio je da je u temelju svake umjetnosti – istina. U izjavi za Nin rekao je i ovo: “… likovi koji su svojim imenima obilježili nedavne događaje u našoj novijoj historiji, ne mogu se kreirati u bilo kakvom umjetničkom pokušaju, jer njihova djela, to jest nedjela, količinom užasa, potiru samu umjetnost.”
Zanimljiva, u našim životima i zbiljama duboko tačna, ali u biti umjetnosti, u biti teatra, filma i književnosti, potpuno pogrešna teza. Pa tako u zbilji, onakvoj kakva ona ovdje jest, bilo bi nezamislivo da Šerbedžija prihvati ulogu Adema Jasharija. I to iz više od jednog razloga: smrtno bi se zamjerio Srbima, koji, skupa s Hrvatima, predstavljaju važniji dio njegova svijeta, a pritom bi odigrao očajno lošu ulogu u još jednom očajno lošem patriotskom i propagandnom filmu, koji ne bi zanimao nikoga, pa čak ni nacionaliste za čiju je dušu snimljen. To su dva razloga, a postoje i treći, četvrti, možda i peti razlog koji sve luđom i luđom čine pomisao, istina samo teorijsku, da Šerbedžija prihvati takvu ulogu. Na kraju, netko bi se sjetio i ovog: što bi neki Jasharijev naoružani poštovatelj ili vojnik učinio sa zemljoradnikom odnekud od Prizrena, koji bi se slučajno zvao Rade Šerbedžija, da ga je 2001. ili 2004. zatekao na njegovom kućnom pragu?
E, ali upravo na tom najdrastičnijem pitanju stižemo do preokreta, jer ima li dubljeg motiva za glumca upravo da prihvati ulogu Adema Jasharija? I ima li važnije stvari u umjetnosti, barem onoj narativnoj, od toga da čovjek pokuša razumjeti onog tko se od njega najviše razlikuje, recimo onog tko bi ga najradije ubio? Najprije anonimnog vojnika, a onda i onoga u kojeg je taj anonimni vojnik, potencijalni ubojica, gledao kao u sveca i u dragoga Boga. Ako tako gledamo stvari, a drukčije se i ne mogu gledati u slučaju da se ozbiljno bavimo umjetnošću, tada za Šerbedžiju teško može biti većeg umjetničkog, pa onda i ljudskog izazova nego da zaigra – Adema Jasharija.
Istina, mi o tom čovjeku ne znamo ništa. Ili znamo previše da bismo išta znali. Za narod protjeranih kosovskih Albanaca iz 1998. i 1999. Jashari je jedno, dok je za onaj drugi narod, narod kosovskih Srba, nad kojima je u ožujku 2004, pred očima međunarodnih čuvara reda i mira, počinjen munjevit a nečuven pogrom, Jashari je nešto drugo. Između dva mita i dvije legende nema tačke dodira. To ne bi bio toliki problem, ali tačka dodira ne postoji ni između dvije službene verzije i dvije “povijesne istine” o Ademu Jashariju. No za velikog glumca – a od Šerbedžije se, gledamo li cjelinu karijere, teško može naći većeg – može li biti veće i privlačnije uloge od te, i može li biti boljeg vremena za takvu ulogu od upravo ovog u kojem živimo? I kako onda Šerbedžija može biti u pravu kada kaže da nečija životna djela ili nedjela potiru umjetnost?
Film o Ademu Jashariju, da bi to bio zbilja film, ali i da bi zbilja bio baš o Ademu Jashariju, morao bi podrazumijevati oba mita i legende, ali i oba stradanja, ono albansko, starozavjetnih razmjera, kada se, bježeći pred srpskom vojskom i policijom, pokrenuo cijeli jedan narod, i ono srpsko, konačno stradanje, kada su godinama nakon završetka svih ratnih operacija, u danima divljeg bijesa počupani korijeni onoga malobrojnijeg, srpskog naroda, kad su mu zatirani tragovi i onemogućen povratak. U oba ova stradanja Adem Jashari je metafora: on je ubijen već 1998.
Naravno da se film ne bi mogao baviti samo dvjema legendama, nastalim u sjeni dva stradanja. Morala bi biti ispričana i ona treća priča, o stvarnom Ademu Jashariju. Kakva bi to bila priča, ponajviše ovisi o onome kome bi bilo dato da je ispriča. A taj bi, recimo, mogao i trebao biti Stevan Filipović, još uvijek mladi, veoma obrazovani, društveno angažirani i hrabri beogradski filmski redatelj. Iako se nije bavio kosovskim ni povijesnim temama, iako je dečko s asfalta, on zna kako na čovjeka i na ljude djeluje tragična narodna epika, ali i koliko je važno uživjeti se svim srcem u ulogu onih drugih. Stevan Filipović bi, vjerujem, bio u stanju da s jednakim emocionalnim angažmanom iznese obje legende o Ademu Jashariju, a onda i da zamisli tko je taj čovjek doista bio. I da, vjerojatno bi Šerbedžija bio idealan za tu ulogu.
Naravno da film ne bi mogao biti financiran ni produciran s Kosova. Jednako tako, ne bi ga mogao financirati na Filmski centar Srbije. Na žalost, ne bi mogao ni HAVC, kako ovaj današnji, tako ni onaj jučerašnji, na čijoj idealizaciji će više učiniti nastavak epohe, nego što su to ikad mogli učiniti Hribar i njegovi adoranti. Možda bi film o Ademu Jashariju, u režiji Stevana Filipovića, a sa Šerbedžijom u naslovnoj ulozi, mogli financirati Slovenci. Naravno, u nekoj od onih europskih, nasitno, produkcija, s Nijemcima, Francuzima, Euroimageom i Bog zna kime još. Ali čak ni tada, sve uza savršen scenarij, napisan po modelu Rašamona – iz dvije legende i iz jedne žive priče o Ademu Jashariju, ne bi bilo vjerojatno da će ovakav film biti snimljen. Naime, bilo bi potrebno da ga ne onemoguće albanski, a možda i srpski patrioti. Ipak ne bi bilo smisleno da se snima daleko od njih, recimo na Siciliji ili u južnoj Italiji, gdje ima predjela koji podsjećaju na Kosovo.
Ali čemu ova maštarija? Tomu da se na kraju kaže kako u ovim krajevima više i nije moguće snimiti film o onome što nas se najviše i najdublje tiče, pa da je onda i Rade Šerbedžija u pravu kada misli da djela i nedjela naših najistaknutijih suvremenika, jednima junaka, a drugima zločinaca, potiru samu umjetnost? Može biti i da je tako, ali ako je tako, onda su nas ratovi iz devedesetih, a još više patriotski sustav vjerovanja proizašao iz tih ratova, sasvim udaljili od ostatka svijeta i od onog što je za sve druge umjetnost. Meni osobno je, međutim, važno vjerovati u film Stevana Filipovića o Ademu Jashariju, sa Šerbedžijom u glavnoj ulozi i s mojim prijateljem Stojanom Pelkom kao producentom. Iz razloga mentalnog i emocionalnog zdravlja mogao bih napisati roman o tom filmu i o ekipi koja je na njemu radila.
I, na kraju, jedno sasvim glupo pitanje: zašto se upravo Šerbedžiji događaju ovakve afere? Nakon što su u bezbroj navrata Hrvati brisali njime blato sa svojih kundura, te nakon što su to nešto rjeđe radili i Srbi (nešto rjeđe – zato što je i po njihovom Rade, ipak, prvo hrvatski, a tek zatim Srbin), kako je moguće da se i kosovski Albanci posluže Šerbedžijom kao otiračem? Pomalo je to u duhu grupnog silovanja: nakon što prvi našilji onu stvar, eto ti i drugog, a onda pritrči i treći. I svaki je sljedeći uvjereniji da iza žrtve ne stoji nitko: ni čovjek, ni narod, ni policija, ni sud. Ali postoji tu još nešto: jugoslavenska čežnja, karakteristična za sve ovdašnje nacionaliste, pa tako i za one albanske. Biti svijetu ono što je Šerbedžija bio Shakespeareovom Hamletu.
jergović
