Posljednjih mjeseci, vidimo to svojim očima, građani Hrvatske rasprodaju zlato. U Zagrebu, u centru grada, na svakih pedesetak metara, tamo gdje su nekada bile male kvartovske bakalnice, dućani s boljom konfekcijom ili prodavaonice cipela, otvaraju se sumnjivi lokali, oblijepljeni reklamnim natpisima, koji skrivaju jeftinoću unutrašnjeg uređenja, u kojima se otkupljuje zlato i srebro. Po dobrim cijenama, najpovoljnijim u gradu i državi, tu se rasprodaje porodično blago, koje je preteklo i preživjelo više ekonomskih kriza i ratove u devedesetima, da bi sada, kada su se ljudi našli pred pragom siromaštva i bankrota, prelazilo u ruke nekih nevidljivih, ali sumnjivih tipova, koji to zlato i srebro zatim izvoze put Austrije i zapada. Dok je u drugim zemljama ovakav oblik špekulantske trgovine strogo zabranjen i smatra se klasičnim krijumčarenjem nacionalnog blaga, starijim i kulturno ukorjenjenijim od krijumčarenja droge, duhana i alkohola, u Hrvatskoj se otkup srebra i zlata obavlja uz blagoslov državnih i gradskih vlasti, kao neformalno poticana grana maloga poduzetništva, koju zbog nečega nitko ne želi kontrolirati ili, ne daj Bože, obuzdati. U drugim je zemljama, uključujući i većinu susjednih, izvoz zlata i srebra zakonom zabranjen, dok u nas, pod zaštitom države, traje organizirano siromašenje ne samo građana, nego i cijele zajednice. Naivno bi bilo vjerovati da u tome interes nalaze samo ti takozvani mali poduzetnici.
Kult zlatnine i srebrnine, kult nakita koji se poklanja ne zato da bi se nosio, nego da bi se čuvao za crne dane i za slučaj krajnje potrebe, utemeljen je u našim balkanskim tradicijama i običajima. Taj kult tiče se nekoliko činjenica iz naše povijesti. Živjeli smo pod tuđinskim upravama, vječno blizu granice između carstava ili na samom limesu, i nikada nismo mogli biti sigurni do kada će koja država potrajati, u kojoj ćemo državi dogodine živjeti, kako ćemo se sutra zvati i u kojoj ćemo vjeri umirati. A nakon što bi se jedan pravni sistem skupa s državom urušio, prije nego što stignu novi žandari i policajci, prije nego što prorade sudovi, potrajalo bi razdoblje bezvlašća i bespravlja, nekada duže, nekada kraće, potrajalo bi vrijeme pljačke, kada papirni novac više ništa ne bi vrijedio i kada bi se život plaćao zlatom.
U duljim razdobljima mira i relativnog socijalnog blagostanja, za vrijeme austrougarske vladavine i u četrdeset i pet godina Titove države, zlato i srebro se od potencijalnoga platežnog sredstva pretvaralo u porodičnu uspomenu, u neku vrstu nezapisane porodične povijesti, ispunjene nizom pozlaćenih i posrebrenih biografija, i to uglavnom ženskih. Zlatnina s koljena na koljeno prenosi priče o tetkama, ujnama i strinama, o babama i prababama, koje su čuvale obiteljske blagajne, i u blagajnama, u tim drvenim i limenim škatuljama, nakit koji se, eventualno, samo jednom iznosio iz kuće, za neke davne svadbe, kada je svijet bio mlad i nije još bilo sjećanja.
Danas se, pod nadleštvom ministra srednjega i malog poduzetništva Gordana Marasa i još nekolicine njegovih kolega, koji imaju odgovornosti u ovoj stvari, te uspomene iz Titova, ili još iz francjozefovskog doba, pretapaju u zlatne i srebrene uloge za preživljavanje, te potencijalno u temeljito opran i centrifugiran novac nekih nevidljivih kriminalaca, a možda i neke, tko zna koje i čine, kriminalne države. Zanimljivo je, šokantno je, da ovaj proces još nikoga nije zainteresirao i da, izgleda, nitko ne vidi problema u tim neuređenim, priručnim lokalima za otkup zlata i srebra, u čije unutarnje uređenje, uglavnom, nije ulagano, jer njihovi vlasnici, pretpostavljamo, ne planiraju svoj biznis učiniti trajnim. Kada više ne bude porodičnog blaga i nakita, neće biti ni njih. Strašno je i zamisliti kako će tek tada izgledati Hrvatska, kakvi će ljudi u ovoj zemlji živjeti, koja će vlast vladati… Sigurno je, međutim, da ta vlast neće biti izabrana na demokratski način, niti će se ponašati po pravilima slobodnog svijeta. Ako slobodnog svijeta još uvijek bude.
U simboličkom smislu, u našim privatnim i porodičnim pričama, ova konačna rasprodaja uspomena i identitetskih relikvija svakako je vrlo žalosna. Iz perspektive širega društvenog interesa, činjenica da Hrvatska dopušta i potiče otkup i izvoz ogromnih količina zlata i srebra, može značiti samo to da ovom zemljom vladaju ljudi koji nemaju dugoročan interes za njezinim opstankom. Ovaj je mračni biznis započet za vrijeme HDZ-ove vladavine, a razvio se u ovih šest Kukuriku mjeseci. Desna i pseudolijeva vlast prema njemu se odnose na jednak način.
Najzanimljiviji je, međutim, i kratkoročno najzloslutniji sigurnosni aspekt priče. Što će naši sugrađani učiniti nakon što rasprodaju sav svoj porodični nakit? Na ovo bi pitanje mogao odgovoriti svaki milicioner pozornik, koji ima kvocijent inteligencije veći od broja cipela: nakon što rasprodaju vlastitu zlatninu i srebrninu, građani će poviriti u stanove i džepove svojih susjeda, da provjere je li u njih još ostalo blaga. Jasno rečeno: bujanje dućana za otkup zlata i srebra znači i otvoreno poticanje klasičnoga pljačkaškog i provalničkog kriminala. Zašto to vlasti potiču ili barem toleriraju? Zbog nečijih privatnih interesa ili zato što im je draže da se građani međusobno kolju i pljačkaju, nego da se okrenu bankama i vlastodršcima? Treći razlog ne može postojati.
Izvor: www.jergovic.com
