Nenad Polimac posljednji je novinski pisac jedne zagrebačke, hrvatske i jugoslavenske generacije iz sedamdesetih godina, uglavnom obrazovanih, načitanih i medijski osviještenih mladih ljudi, mondenih snobova, koje će Partija, i mimo njihova znanja, koristiti da malo razvedre i razigraju utučenu i – nakon 1971. – smrtno dosadnu hrvatsku kulturnu scenu. Većina njih u svojim su počecima, neki i duže vrijeme, bili filmski ili rock kritičari, da bi se zatim uhvatili dnevne politike, odakle bi se na kraju otisnuli u više sfere, među političke menadžere, političare i politikante, poduzetnike i osobe od javnog ugleda, za koje ponekad i nije baš najjasnije iz koje sfere ljudskog djelovanja potječe njihov ugled. Generacija je to koja je iz čistog hira, a valjda i zbog novca, stvorila hrvatske tabloide i uništila novinarstvo. Između jednog i drugog prošlo je dvadesetak godina, taman koliko im je trebalo da pođu u mirovinu ili u sigurnu zavjetrinu savjetničkih i kancelarijskih poslova, čiji smisao opet nije najbistriji.
Polimac je, međutim, za sve to vrijeme bio pisac o filmu. Prostor djelovanja širio je, valjda, samo onoliko koliko je morao – na spektakle, na televiziju i na kratka razdoblja redakcijskog administriranja – ili onoliko koliko se širio i selio sam medij, kada se s visina filmskoga platna spustio na televizijske ekrane i na nosače slike. Međutim, i to je bio film. I televizijska serija je, pogotovo iz njegove perspektive, samo reformatiran, a možda i konfekcioniran film. Ništa što bi suštinski odstupalo od filma, u životu, kao ni u umjetnosti, njega nije zanimalo. Ili ga je zanimalo na način koji ne dopire do javnosti. I tako je postalo moguće da pišući o filmu Nenad Polimac ispiše svoju autobiografiju. Premda sasvim iznimno piše o sebi, koristi neko prikriveno prvo lice jednine, čuva se privatnih sentimenata, tako da se o njemu zapravo ne zna ništa, njegov način pisanja o filmu, širina zahvata i kroničarska ustrajnost ocrtavaju konture i unutrašnji portret jednoga života. To, opet, biva vidljivo samo u svojevrsnoj montaži atrakcije, te u sažimanju i preslagivanju opusa, kada se novinski (ili uglavnom novinski) tekstovi montiraju za knjigu, i kada, metaforički rečeno, pisanje o filmu postaje film. Istina, samo u čitateljevoj glavi i imaginaciji.
Na početku knjige “Život u filmu”, prvome dijelu najavljenog troknjižja – izdanje Gordogana i Srpskog kulturnog društva Prosvjeta – Polimac u Uvodu o sebi piše: “Još u osnovnoj školi znao sam tko je Michelangelo Antonioni, izgledavao do besvijesti njegovu ‘Avanturu’, obožavao ‘Vrtoglavicu’ Alfreda Hitchcocka, ali u meni nije bilo nikakve kreativne iskre, pa nisam ni pomišljao na studij na Akademiji.” Ovo su, možda, i ključne riječi za razumijevanje ovoga autora, njegova stila, načina i društvenog položaja. Ni u drugima, naime, nema nikakve kreativne iskre, ali svejedno do kraja života krešu svoj jalovi kremen, među kritičarima i teoretičarima su samo iz usluge, ili zato što su od drugih mnogo pametniji i obrazovaniji, a zapravo su bogomdani autori, pa pišu scenarije, snimaju i režiraju, i s vremenom bivaju sve ogorčeniji, jer iskra koju ukrešu samo njima sijevne, dok ostatku svijeta ostaje nevidljiva. Polimac naprosto nije jedan od takvih. Sebe doživljava kao čovjeka iz kina, kao voajera u velikom životnom i filmskom laboratoriju, i ne gubi vrijeme na bespotrebne ekshibicije. Posvećenik tuđih dijela.
Prvi tom nosi podnaslov “Uzori i dosezi”. Suh, starinski, po modi koja je vladala šezdesetih i sedamdesetih, prije opće spektakularizacije. Tu je ispričana kratka poslijeratna povijest hrvatske i jugoslavenske časopisne filmske publicistike, nakon čega slijede portreti dvanaest klasika hrvatskoga igranog filma, te poglavlja o animiranom filmu, producentu Kruni Heidleru i hrvatskome eksperimentalnom filmu. Fragmentarno gledano, nekom bi se, možda, moglo učiniti da se radi o nekakvoj zbirci tekstova, grupiranih u tematska poglavlja, čiji bi redoslijed mogao biti drukčiji nego što jest. Međutim, čitate li ovu knjigu od 667 stranica onako kako je i montirana i kako bi se, zapravo, jedino trebala čitati, dakle od početka prema kraju, otkrivat će vam se njezina unutrašnja logika i dramaturgija, te organska cjelovitost. Prvi tom “Života u filmu” jedna je privatna i javna povijest hrvatskog filma. I kao što u svakoj dobro napisanoj partikularnoj povijesti biva, ovo je i povijest društvene zajednice, Zagreba i Hrvatske u Polimčevom vremenu.
Među dvanaest klasika samo su autori zaključenih opusa, dakle mrtvi (s izuzetkom Vatroslava Mimice), od Oktavijana Miletića do Fadila Hadžića i Tomislava Radića. Većina teksta prethodno je već objavljena, uglavnom u novinama i časopisima za koje je Polimac radio, i bez naknadnih intervencija u stil, jezik i sadržaj, što je, pak, bilo moguće jer se u posljednjih četrdesetak godina autor baš i nije dramatično mijenjao. Utišanog temperamenta, nikad ekstreman ni radikalan, on kao da je doista cijeloga života ispisivao tu jednu svoju veliku trotomnu knjigu, pa je vodio računa o njezinom tonu. Ovo je tim čudnije, jer je u tom vremenu mijenjao mišljenje i o pojedinim autorima i o njihovim filmovima – što ovdje ne skriva, nego pokazuje, pa tako možemo čitati dva, u vrijednosnom smislu zapravo suprotstavljena mišljenja o filmu Vatroslava Mimice “Seljačka buna”, jedno iz 1975, drugo iz 2012, s tim da je, opet karakteristično za Polimca, pozitivno ono novije, ali suštinski se nije odrekao ni onog prethodnog. Mogu li se imati različita mišljenja o istoj stvari? Zapravo, da. Ako se misli.
Povjerovavši da je uskraćen za onu kreativnu iskru, Polimac je sebi otvorio mogućnosti i prostore da radi ono što nisu radili i što ne rade drugi naši pisci o filmu. On živo portretira svoje autore, razgovara s njima, intervjuira ih – ali uvijek kao gledatelj, koji govori o onom što je vidio, nikad kao neostvareni autor, koji će im prigovarati na onom čega u filmu nema, a po njegovom mišljenju bi trebalo biti – prati vjerno način njihova mišljenja, navodi ih ponekad da kažu i ono što inače ne bi rekli, i zapravo filmske autore slika kao likove, kao karaktere. Osim što je to prilično zadivljujući posao za nekoga tko u sebi nije našao nikakve kreativne iskre, jer teško da bi se u nonfikcionalnom pisanju moglo naći kreativnijeg i zahtjevnijeg posla, ovo je važno i zašto što upravo na takav način Polimčeva intimna filmska povijest postaje i povijest društva, političkih karaktera i odnosa u jednom vremenu, povijest jugoslavenskog socijalizma u Hrvatskoj, povijest naše modernosti, povijest naše suvremenosti…
Polimčeva klasična dvanaestorica – bezbeli da nema nijedne žene, i nije kriv kritičar ni kroničar što je nema – umjetnici su raznorodnih opusa, katkad klasici iz epohe utemeljenja, bez ijednoga zaista vrijednog filma, katkad autori moćnih i u širem kontekstu markantnih opusa, s još zanimljivijom i uzbudljivijom listom nikad snimljenih filmova. Nevjerojatno je, međutim, koliko je među njima različitih karaktera, i koliko su se samo razlikovali po svome društvenom položaju i ulozi koju su pojedinačno igrali u javnosti. Recimo, neobično je i neočekivano koliko su važnu ulogu u povijesti hrvatskog filma odigrali komplicirani intelektualci i introverti… I još je nešto kod Polimca jako lijepo: ima srca za luzere, za socijalno deklasirane i neuklopljene, pa tako i za jednoga slavnog Hercegovca, filmskog klasika, čiji je jubilej prešutjela i nacionalno osviještena Pula i snobovsko-tinejdžerski Motovun. Pitate se tko je taj?
Ovu jako lijepu i privlačnu knjigu grafički je uredio i prelomio Ruta, stvorivši od nje odličan predmet, vizualno vrlo dopadljiv, ali i lako upotrebljiv. Za razliku od tolikih drugih filmskih knjiga i inih knjiga s mnogo slika i ilustracija, “Život u filmu” lako se lista i čita, lako se drži u rukama, poslije ne bole ni šake, ni oči. Knjiga koja se voli.
U nekoj drugoj kulturi Nenad Polimac danas bi bio cijenjeni akademik, čija bi djela bila objavljivana u državnim zavodima i kod najvažnijih izdavača u zemlji, a na čije bi se mišljenje pozivali predsjednički kandidati u sučeljavanjima, sve da bi ostavili što bolji dojam na glasače. Ovdje, međutim, on je tih i pouzdan radnik, gospodin u godinama, koji piše o filmu, umjesto da sakuplja boce. I možda je dobro što je tako. To njegovoj filmskoj autobiografiji i privatnoj povijesti daje na tonu i na atmosferi, a njegovu knjigu čini istinskim iznenađenjem. Želite li biti iznenađeni onim što je život i film Nenada Polimca?
jergovic
