U kratkoj biografiji Mime Juračak navodi se da je diplomirala filozofiju u Zagrebu te da je osvojila nagradu Vranac, a zatim u Ulaznica za kratku priču 2016. godine. Objavljuje poeziju i prozu, a osim što se bavi pisanjem radi i kolaže koje izlaže na grupnim izložbama s umjetnicima iz Siska. U razgovoru o njezinoj prozi i iskustvima s izložbama otkrila nam je i sasvim novu insajdersku sliku živopisne sisačke kulturne scene.
Priče kojima ste osvojili nagradu Ulaznica izravne su, neuljepšane, naturalističke tako da ponekad šokiraju. Jeste li imali spisateljsku fazu u kojoj ste pokušavali maštom uljepšati svijet u kojem živite?
- Ne bih rekla da sam stigla imati spisateljske faze jer ne pišem toliko dugo i mnogo da bi moj opus mogao biti djeljiv na taj način. Ako bih morala definirati fazu u kojoj trajem, to bi još uvijek bila faza istraživanja i pronalaženja udobnog mjesta unutar stila i teme. Možda je svijet prenesen na papir već dovoljno „uljepšan“, samim time što je provučen kroz nekoga tko piše, neovisno o tome čini li se nekome to provlačenje uljepšavanjem ili poružnjivanjem. Ne mislim da je svijet lijep ili ružan, on je takav kakav je. A ima li što ljepše od dobrog teksta? Ne čini mi se da šokiram zato što je meni takva percepcija svijeta uobičajena, to je moja svakodnevica. Baš to je bogatstvo koje mogu ponuditi različite vizure istog, mnogobrojnost percepcija, tu se skriva nešto ljepote. Zato pisce treba čuvati. Hvala svima na festivalu Prvi prozak koji to čine.
Poezija ili proza – što radije pišete? Kako ste zadovoljni reakcijama kritičara i publike na Vašu poeziju, koju također objavljujete?
- Pišem rado i jedno i drugo. Nisam još doživjela kritičku reakciju, ali ni ne očekujem je dok nešto ne ukoričim. Publika sastavljena od prijatelja i poznanika očekivano podupire. Ne opterećujem se time, mislim da to nije nešto o čemu trebam razmišljati. Iskreno stvarati, bez neke pretenzije, pa što se dogodi, dogodi se.
Predstavljaju Vas kao umjetnicu i pjesnikinju jer se, osim pisanjem, bavite i slikanjem kolažima, pa ste održali i nekoliko izložbi u Sisku. Koji su najčešći motivi vaših kolaža? Planirate li predstaviti svoje kolaže i zagrebačkoj publici?
- Predstavljaju me svakako, ovisno o prilici, a najčešće me pretjerano nakite. Svi smo na neki način pretjerano nakićeni, a često i prisiljeni biti pretjerano nakićeni. Netko jednom napiše da sam pjesnikinja, umjetnica, priznata autorica i slično, pa se to onda vrti kao istina. Strah me te istine. Marketing je zeznuta stvar, sklizak teren u nepovratno. OK, dobar je za proizvode, no ne znam koliko za ljude. U posljednje vrijeme mi se sviđa kolaž i kroz njega istražujem apstraktne oblike. Lijepim, režem, zezam se. Nisam sigurna hoću li organizirati nešto u Zagrebu, možda. Vidjet ćemo.
Izlagali ste u poznatom sisačkom domu kulture Kristalna kocka vedrine. Kako Kristalna kocka vedrine djeluju na kulturni život Siska? Kažu da Sisak danas može biti ponosan na svoju kulturnu scenu, priredbe i događanja koja se organiziraju?
- Bilo je lijepo surađivati s „Kockom“ vezano uz izložbu. Uskoro će u sklopu Doma biti i multifunkcionalni klub za izložbe i koncerte, tome se veselim jer na njemu radi pametna mlada ekipa. Što se tiče Siska, ponosa, priredbi i događanja… mislim da su kulturni djelatnici prisiljeni žrtvovati kvalitetu kvantiteti i neprestano nešto producirati. Golema količina događanja i programa po meni je isprazna, služi samo tome da je moguće reći da se u nekom gradu neprestano „nešto događa“. Gusto ispunjen program, potom što brža objava na mreži – previše ljudi misli da je to jedini put do „trijumfa“ kulture. Možda bi bilo korisno da svi ti ljudi malo sjednu i odmore, razmisle. Upravo sam se vratila iz Umaga gdje se na prvi dojam ne događa mnogo, a kada se malo zagrebe ispod površine, vidljivo je da se događa nešto koncentrirano, dobro promišljeno, konkretno i time više vrijedno. Mislim da je za bilo koji grad, neovisno o veličini, važnije da ima jedan Forum Tomizza i jednu Kuću za pisce, nego 365 dana ispunjenih šarenilom, prisilnom kreativnošću i lunaparkom već viđenog.
Diplomirali ste filozofiju u Zagrebu. Je li studij filozofije ispunio Vaša očekivanja? Kako ćete iskoristiti diplomu?
- Studij filozofije omogućio mi je i neopterećeno istraživanje po drugim odsjecima, dovoljno dokolice i šarolika iskustva. Ne mislim da nas studij određuje, niti je tu da ispunjava ičija očekivanja. To bi možda eventualno bilo važno za studij nekih praktičnijih stvari od filozofije. Bilo je lijepo i bilo je davno. Ponekad mi se i još nešto studira.
lupiga
Priče kojima ste osvojili nagradu Ulaznica izravne su, neuljepšane, naturalističke tako da ponekad šokiraju. Jeste li imali spisateljsku fazu u kojoj ste pokušavali maštom uljepšati svijet u kojem živite?
- Ne bih rekla da sam stigla imati spisateljske faze jer ne pišem toliko dugo i mnogo da bi moj opus mogao biti djeljiv na taj način. Ako bih morala definirati fazu u kojoj trajem, to bi još uvijek bila faza istraživanja i pronalaženja udobnog mjesta unutar stila i teme. Možda je svijet prenesen na papir već dovoljno „uljepšan“, samim time što je provučen kroz nekoga tko piše, neovisno o tome čini li se nekome to provlačenje uljepšavanjem ili poružnjivanjem. Ne mislim da je svijet lijep ili ružan, on je takav kakav je. A ima li što ljepše od dobrog teksta? Ne čini mi se da šokiram zato što je meni takva percepcija svijeta uobičajena, to je moja svakodnevica. Baš to je bogatstvo koje mogu ponuditi različite vizure istog, mnogobrojnost percepcija, tu se skriva nešto ljepote. Zato pisce treba čuvati. Hvala svima na festivalu Prvi prozak koji to čine.
Poezija ili proza – što radije pišete? Kako ste zadovoljni reakcijama kritičara i publike na Vašu poeziju, koju također objavljujete?
- Pišem rado i jedno i drugo. Nisam još doživjela kritičku reakciju, ali ni ne očekujem je dok nešto ne ukoričim. Publika sastavljena od prijatelja i poznanika očekivano podupire. Ne opterećujem se time, mislim da to nije nešto o čemu trebam razmišljati. Iskreno stvarati, bez neke pretenzije, pa što se dogodi, dogodi se.
Predstavljaju Vas kao umjetnicu i pjesnikinju jer se, osim pisanjem, bavite i slikanjem kolažima, pa ste održali i nekoliko izložbi u Sisku. Koji su najčešći motivi vaših kolaža? Planirate li predstaviti svoje kolaže i zagrebačkoj publici?
- Predstavljaju me svakako, ovisno o prilici, a najčešće me pretjerano nakite. Svi smo na neki način pretjerano nakićeni, a često i prisiljeni biti pretjerano nakićeni. Netko jednom napiše da sam pjesnikinja, umjetnica, priznata autorica i slično, pa se to onda vrti kao istina. Strah me te istine. Marketing je zeznuta stvar, sklizak teren u nepovratno. OK, dobar je za proizvode, no ne znam koliko za ljude. U posljednje vrijeme mi se sviđa kolaž i kroz njega istražujem apstraktne oblike. Lijepim, režem, zezam se. Nisam sigurna hoću li organizirati nešto u Zagrebu, možda. Vidjet ćemo.
Izlagali ste u poznatom sisačkom domu kulture Kristalna kocka vedrine. Kako Kristalna kocka vedrine djeluju na kulturni život Siska? Kažu da Sisak danas može biti ponosan na svoju kulturnu scenu, priredbe i događanja koja se organiziraju?
- Bilo je lijepo surađivati s „Kockom“ vezano uz izložbu. Uskoro će u sklopu Doma biti i multifunkcionalni klub za izložbe i koncerte, tome se veselim jer na njemu radi pametna mlada ekipa. Što se tiče Siska, ponosa, priredbi i događanja… mislim da su kulturni djelatnici prisiljeni žrtvovati kvalitetu kvantiteti i neprestano nešto producirati. Golema količina događanja i programa po meni je isprazna, služi samo tome da je moguće reći da se u nekom gradu neprestano „nešto događa“. Gusto ispunjen program, potom što brža objava na mreži – previše ljudi misli da je to jedini put do „trijumfa“ kulture. Možda bi bilo korisno da svi ti ljudi malo sjednu i odmore, razmisle. Upravo sam se vratila iz Umaga gdje se na prvi dojam ne događa mnogo, a kada se malo zagrebe ispod površine, vidljivo je da se događa nešto koncentrirano, dobro promišljeno, konkretno i time više vrijedno. Mislim da je za bilo koji grad, neovisno o veličini, važnije da ima jedan Forum Tomizza i jednu Kuću za pisce, nego 365 dana ispunjenih šarenilom, prisilnom kreativnošću i lunaparkom već viđenog.
Diplomirali ste filozofiju u Zagrebu. Je li studij filozofije ispunio Vaša očekivanja? Kako ćete iskoristiti diplomu?
- Studij filozofije omogućio mi je i neopterećeno istraživanje po drugim odsjecima, dovoljno dokolice i šarolika iskustva. Ne mislim da nas studij određuje, niti je tu da ispunjava ičija očekivanja. To bi možda eventualno bilo važno za studij nekih praktičnijih stvari od filozofije. Bilo je lijepo i bilo je davno. Ponekad mi se i još nešto studira.
lupiga
