Velika posjećenost i simbolična uspješnost vojnog mimohoda povodom 20. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja, dokazuju koliko je Hrvatska u suštini mlada nacija i država kojoj su potrebni jasni i trajni memorijalni i nacionalni povijesni reperi. U tom pogledu, vojni mimohod predstavlja komemorativni-simbolički aspekt nacionalnog mita i Erosa, kao i ceremenonijalni oblik ritualne rekapitulacije nacionalne naracije i identiteta. Unatoč neosnovanim kritikama da vojne parade pripadaju militariziranim režimima i da su arhaične pojave, Hrvatska se ubraja među većinu „starih nacija“, poput Francuske, Velike Britanje, Rusije i SAD, koji redovno održavaju vojne mimohode kao memorijalne ceremonije u kojima građani prepoznaju i na komemorativni način potvrđuju osjećaj nacionalne pripadnosti i jedinstveni način zajedništva kroz nacionalni i patriotiski društveni Eros. Zanimljivo je ustanoviti kako kritički glasovi o nesvrsishodnosti ili militarizmu takve parade dolaze iz redova samoproglašenih liberala, pacifista i neomarkisita, onih koji su godinama služili visokom jugoslavenskom militariziranome društvu i nisu se nimalo bunili protiv redovitih titoističkih, skojevskih sletova i JNA-ovskih parada. Međutim, u slučaju Hrvatske nešto ostaje nedorečeno, paradoksalno i ambivalento, jer u trenutku kada takav mimohod očito nailazi na plodno tlo kolektivnog emocionalnog rasplamsavanja nacionalnog Erosa, kao izražaj svojesvrsnog nagona života, istodobno u svim porama društva prevladava prošireni pesimizam i demoraliziranje, pa i određeni stupanj depresivnost (čiji su uzroci moralno-ekonomska kriza, osjećaj društvene otuđenosti i besperspketivnosti) koja graniči s nagonom smrti. Taj postmoderni ambivalentni i trenutak je zaprvao prekretnički trenutak izumiranja klasičnog modela države-nacije u Europi i širenja nadnacionalne neoliberalne tržišne globalizacije koja kao civilizacijski planetarni uniformistički model nosi u sebi smrtonosna sjemena za ukorijenjene kulture i nacije. Stoga je poučna jedna od rijetkih meta-psiholoških studija Freuda, „Eros i Thanatos“ u kojoj ističe kako su svaka civilizacija i kultura iznutra zahvaćeni borbom između nagona života (Eros u grčkoj mitologiji bog ljubavi) i nagona smrti (Thanatos kao personalizacija smrti) čiji je ishod neizvjesan i nepredvidiv. Autodestrukcija prijeti svim, pa i najnaprednijim i modernim civilizacijama. Hrvatska se kao i ostale europske nacije nalazi u tom civilizacijskom interregnumu, razapeta između dvije suprotne tendencije, jedne tradicionalne nacionalne koja pripada modernitetu, i druge postnacionalne globalističke uniformističke tendencije za koje su pojmovi nacija, sakralno, narodi, tradicije i duhovnost potpuno strani i predstavljaju zapreke na putu k neprestanom napretku i uspostavi planetarnog uniformiziranog tržišta kao sekularne paradigme raja na zemlji.
Maurice Barres Charles Peguy
Takav epohalni kontrapunkt razotrikava raskorak između forme i sadržaja, htijenja i realnosti, društevne disfunkcionalnosti. Nacionalni Eros može biti instrumentalno reaktiviran i umjetno održavan na razini puke ceremonijalne ritualizirane forme, dok društvena zbilja i „realni sadržaj“ može govoriti sasvim drugu smrtonosnu dekadentnu naraciju kao odraz simptoma unutarnjeg opadanja : demografsko izumiranje, rastvaranje državnog suvereniteta, podvrgavanje političke sfere ekonomskim oligarhijskim interesima, podanički politika prema neoliberalnom kapitalizmu, nestanak javne sfere i interesa, vladavina špekulativne financijske sfere i uništenje realne ekonomije, stavljenje vojske u službu stranih privatnih i korporativnih interesa. Nitko ne može objektivno zamjeriti Hrvatskoj naciji, nakon samo 20. godina državnog osamostaljenja, slavljenje Oluje i drugih državnih blagdana, pa i vojne mimohode, jer hrvatska nacija zapravo zakašnjelo doživljava svoj nacionalni eros, isti Eros koji se postupno vremenski istrošio kod starih europskih nacija poput Francuske, Velike Britanije, Italije koji su stekli državnu neovisnost u 18. ili 19. stoljeću, te sada nakon tri stoljeća dovode u pitanje svrsihodnost vojnih mimohoda i raspravljaju o novim modusima komemoracija nacionalnog republikanskog identiteta. Moglo bi se reći, na tragu Krležinih razmišljanja u romanu „Zastave“, da su vojni mimohodi u Hrvatskoj od raspada Jugoslavije, Domovinskog rata, vojnog mimohoda 1995. sve do današjeg mimohoda suvremene NATO hrvatske vojske, pozornica novih generacijskih društvenih prilika moralnog i političkog rastvaranja država-nacija i globalizacije, ali i dobra prilika suočavanja s preživjelim tranzicijskim postkomunističkim predrasudama, mitomanijom o južnoslavenskom snu o ujedinjenju.
I zbog toga bi zadnji mimohod mogao predstavljati veliku sveobuhvatnu sintezu državotvornog i borbenog duha hrvatske nacije, prilika slavljenja lucidnijeg i produhovljenog Hrvatskoga Boga Marsa. Krležine Zastave povijesnog vrtloga i lutanja unutar višenacionalnih tvorevina danas bi mogle definitivno biti odložene u ropotarnicu povijesti dok bi zastave proizašle iz Domovinskog rata mogle zapečatiti političku sudbinu samostalne hrvatske nacije ukoliko zasita ostane samostalna u doba ograničenog suvereniteta globalizacijskih procesa.Vojska kao nositelj stožernih vrednota koje čine kralježnicu narodne zajednice ( čast, hrabrost, vjernost i žrtvovanje), također zbog deficita državotvorstva i negativne selekcije političke elite može odigrati u društvu jedan inkubator novih državotvornih elita i imati pored drugih odgojno-obrazovnih i društvenih institucija odgojnu integrativnu domoljubnu republikansku funkciju i biti poluga jačanja nacionalne svijesti, pod uvjetom da ostane samostalna, da se ne koristi za topovsko meso u provođenju partikularnih interesa stranih naftnih i financijskih korporacija ili za mesijanske neokolonijalne pohode velesila.
Mimohodi kao i druge komemorativne povijesne ceremonije strukturiraju, predstavljaju i stabiliziraju nacionalno pamćenje kao što i konsolidiraju republikanski državotvorni identitet. Oni su demonstracija jedinstva i snažnosti zajeničkih nacionalnih energija usmjerenih kako to kaže španjolskog Falangista prema ostvarenju nacionalnog bitka kao „jedinstvo sudbine u sklopu univerzalnog“. I zbog takve uloge i društvene funkcije, oni su bitni čimbenici konstrukcije društvene i nacionalne zbilje, uz povijesne i nacionalne utemeljiteljske mitove. Iste memorijalne manifestacije osiguravaju nužni državotvorni kontinuitet i nacionalno jedinstvo, pored svih izbornih, političkih i stranačkih podjela. Francuski književnik Maurice Barres je govorio o „zemlji i mrtvima“ kao realnoj konstanti i disciplini, ali i o nužnosti izgradnje moralnog jedinstva i nacionalne svijesti, koji nisu nastali spontano s Francuskom revolucijom. Nacionalni Eros u komemorativnom obliku omogućuje u danom trenutku generacijsko povezivanje i prisjećanje prošlosti, prenošenje povijesnog iskustva za izgradnju bolje budućnosti. Taj životni nagon je utjelovljenje i refleks, nagona opstanka kojeg simbolizira i ratoborna obrambena vojna funkcija. Kako to ističe francuski književnik Charles Peguy, nacija je uvijek „mistički korpus prošlih, sadašnjih i budućih generacija“, ujedno determinizam, predestinacija ali i volja. Mimohodi daju na simboličkoj razini tu nužnu voluntarističku dimenziju putem koje se svaka nacija afirmira u povijesti i u svijetu okupljena oko zajedničkog projekta i sudbine. Nacionalni Eros može se pretvoriti u militarizam onda kada se megalomanski nekontrolirani Eros otvoreno stapa u agresivni Thanatos u obliku imaginarnih mitologema, panizama, imperijalizama (ili mikro-imperijalizama i mitskih genealogija poput velikosrpstva) ili pak u slučaju svjestkih velesila, u osjećaju veće vrijednosti i hegemonističke pretenzije. Suzbijati ili negirati taj kolektivni Eros taj nagon života i prihvaćati dinamiku Thanatosa kao nagona smrti, ujedno znači i svjesni izlazak iz povijesti i odstupanje od vlastitih korijena. Izlazak kojeg zapravo nudi globalistički Thanatos preko sekularne eshatologije tržišta i sveprisutne ekonomije koja se hrani Gogoljovim „mrtvim dušama“ društva blagostanja i pokorenim kulturama, koji mogu izvana blještati ali se iznutra dekompozirati poput mimohoda kostura.
jure-vujic
