Mirjana Gross ostavila je neizbrisiv trag, utrvši svojim radovima put prema novim područjima istraživanja i razvoju metodologije povijesne znanosti.

Rođena je 22. svibnja 1922. godine u Zagrebu, u dobrostojećoj obitelji, od oca Mavre, zagrebačkog poduzetnika židovskog porijekla, i majke Elle. Imala je priliku steći dobro obrazovanje. Uz osnovno obrazovanje učila je strane jezike (njemački, francuski i engleski), proučavala njemačku literaturu te primala poduku iz klavira. Mirjana je završila 1. žensku realnu gimnaziju na Gornjem gradu, a potom upisala Medicinski fakultet.

Njena mladost i osobna tragedija započela je u nesretnim 40-im godinama 20. stoljeća. Otac Mavro nije želio napustiti Hrvatsku jer je vjerovao da Židovima u njoj ne prijeti opasnost. No, Mirjana je izbačena s Medicinskog fakulteta 1941. godine upravo zbog židovskog porijekla, a sljedeće godine ona, majka i otac skrivaju se kod obitelji Topol u selu Brdovečko Drenje. U listopadu 1943. g. otkrivaju ih Nijemci te odvode u Zagreb u ustaški zatvor. Nakon toga su Mirjana i njena majka odvedene u logor Ravensbrück gdje ostaju do svibnja 1945. godine. Otac Mavro nije preživio logor Buchenwald.

Nakon oslobađanja, Mirjana je oboljela od tuberkuloze, no to je nije spriječilo da završi studij povijesti. Ispite je spremala u sanatoriju, a polagala na fakultetu. Diplomirala je 1951. g. i nakon toga kreće njena briljantna znanstvena karijera.

Započinje s radom na Historijskom institutu JAZU, gdje se paralelno sa sređivanjem građe bavi i istraživačkim radom. Godine 1958. stječe doktorat, 1964. g. izabrana je u zvanje izvanredne, a 1971. g. u zvanje redovne profesorice za predmet Hrvatska povijest novoga vijeka na Odsjeku za povijest Filozofskog fakultetu u Zagrebu. Njezini znanstveni interesi bili su višestruki: hrvatska politička i društvena povijest te povijest ideologija druge polovice 19. stoljeća, a  zanimala se i za povijest historiografije i metodologiju povijesne znanosti.

Njena djela objavljena u ovim područjima su kapitalna, gotovo pionirska. Hrvatsku historiografiju uvela je u suvremene svjetske tokove, odmičući se od tada prevladavajuće tradicionalne političke povijesti na povijest društvenih odnosa i svakodnevice. Bez njezinih djela Počeci moderne hrvatske i Prema hrvatskome građanskom društvu (uz suradnju Agneze Szabo) danas je nemoguć sveobuhvatan pogled na povijest Hrvatske u drugoj polovici 19. st. te ona tvore temelje moderne hrvatske historiografije o 19. stoljeću. Građu za ova djela tražila je u bečkom arhivu, što je tada bila rijetkost za povjesničare-istraživače 19. stoljeća.



Za djelo Počeci moderne hrvatske dobila je Vjesnikovu nagradu “Vladimir Bakarić” te prestižnu austrijsku nagradu “Anton Gindely”, postavši time prva povjesničarka kojoj je dodijeljena ta nagrada za djelo koje nije napisano na njemačkom jeziku. Zbog dugogodišnje plodne suradnje s austrijskim povjesničarima, 1992. g. odlukom austrijskog predsjednika dobila je Austrijski orden za znanost I. razreda. Za djelo Prema hrvatskome građanskom društvu dobila je nagradu “Josip Juraj Strossmayer” Zagrebačkog velesajma i HAZU.

Radovima iz povijesti historiografije i metodologije povijesne znanosti željela je upoznati hrvatsku povijesnu znanost sa suvremenim kretanjima u europskoj historiografiji. Ovdje valja spomenuti dva djela: Historijska znanost i Suvremena historiografija. Korijeni, postignuća, traganja. Ovime je pokazivala nove putove hrvatskim povjesničarima. Djelo Suvremena historiografija doživjelo je i njemačko izdanje, obzirom da na njemačkom jezičnom području ne postoji sličan pregled povijesti historiografije, razvoja i suvremenoga stanja metodologije povijesne znanosti.

Mirjana Gross bavila se i pitanjima ženske povijesti, nastojeći potaknuti istraživanje “nevidljivih” žena 19. st, pa je tako 1993. godine objavila članak Nevidljive žene u kojemu definira ključne pojmove kao što su feministička znanstvena kritika, feministička historiografija, historija žena i rodni studiji.

Govoreći o svom radu, jednom je prilikom izjavila:
Do moje generacije o povijesti su pisali isključivo muškarci, a muza joj je ipak žena – Clio. Prilično snalažljiva, lukava, prevrtljiva, a ponekad i kompromitirana gospođa Clio stara je već 2500 tisuće godina, ali bi željela biti vječno mlada. Danas piše na kompjutoru, bavi se malim ljudima, a ipak još razmjerno često trubi u fanfare u čast raznoraznih moćnika i znamenitih muževa, stavljajući im lovor-vijence na glave. U svakom slučaju njezina sam sljedbenica, iako se stalno s njome razračunavam.

Otišla je u mirovinu 1982. godine, no njeno najplodnije razdoblje uslijedilo je upravo tada. Povjesničar i profesor Damir Agičić opisuje kako je Mirjana bila spremna prihvatiti novu tehnologiju, ovladati kompjuterom, citirajući je: “Ako to ne svladam, neću moći ništa raditi. A ja želim raditi, moram. Pa što mi drugo preostaje.”

Profesorica Mirjana Gross preminula je 23. srpnja 2012. godine. Posljednju godinu svog života provela je kod obitelji Topol, iste one obitelji koja ju je skrivala za vrijeme ratnih godina.

voxfeminae