Nakon što su umor od propagande, navijačka predviđanja i paranoidne interpretacije izbornih kampanja, oblikovane u lokalnom medijskom mainstreamu, sa svrhom potpomaganja pojedinih kandidata – smijenili službeni rezultati izbora za gradonačelnika Slavonskog Broda, ne preostaje ništa drugo nego konstatirati da je Mirko Duspara, pošteno i zasluženo pobijedio odnosno da je, u skladu s većinskom voljom brodskog biračkog korpusa, opravdano osvojio/zadržao prestižnu poziciju prvog čovjeka gradske uprave. Dok se stišavaju pobjedničke, ali neeuforične fanfare koje dopiru iz njegovog tima i internetskih portala za raspršivanje podrške, portala koje on, kao što je poznato, obilato cezaristički podmazuje novcem iz gradske kase, a po rezonima simetrije interesa, (uostalom i protukandidat se (po)služio medijima na identičan način), neutralno kliničko oko i uho, mora nedvosmisleno ustanoviti činjenicu da je pokazao, u skladu s prihvaćenim demokratskim standardima, potpunu, uvjerljivu izbornu supremaciju nad svojim konkurentom, Hrvojem Špicerom, HDZ-ovim instant izabranikom, političkim meteorom, ili meteoritom… saznat će se uskoro.
Christopher Lasch u svom fundamentalnom djelu „Narcistička kultura“ napisao je da „politika se izrođuje u borbu za samoostvarenje, a ne za društvene promjene“. Ništa nije točnije kada su u pitanju lokalni izbori u Hrvatskoj. Naime, pobjeda bilo kojeg kandidata veliki je korak samoostvarenja za njega i njegovu stranačku mašineriju, i nedovoljno dugačak za lokalnu sredinu u smislu iniciranja promjena njezinog ekonomskog statusa kao cjeline i svakog njenog pojedinog građanina. Uloga gradonačelnika jasna je kada su u pitanju komunalni ustroj i funkcioniranje grada, te reagiralački socijalni impulsi, a mutna je u ceremonijalnom smislu prikrivanja (on hini da nemamo ono što imamo) i simuliranja (hini da imamo ono što nemamo). U tom smislu gradonačelnici često svoju dužnost obavljaju poput plastičnih kirurga: oronulom gospodarskom i kulturnom tkivu grada, uz pomoć skalpela vlasti, samo zatežu kožu i ugrađuju implantate organizacije prostora i materijalizirane brige za kvalitetnije življenje stanovnika. Međutim, gradska poglavarstva na čijem su čelu gradonačelnici, ponekad, na način poduzetničkog ponašanja, i unapređuju sustave za koje su zaduženi, koristeći novac poreznih obveznika kao gorivo za pokretanje ogromnog, tromog gradskog vozila. Većina građana Slavonskog Broda upravo su kao takvog prepoznali doktora Dusparu, kao najboljeg, najiskusnijeg, najambicioznijeg vozača, sklonom i klijentelizmu u funkciji vožnje prečacima za ostvarivanje vlastitih zamisli koje su u podudaranju i harmoniji s njihovim očekivanjima. Stoga su honorirali takve njegove sklonosti, napore i ostvarene rezultate.
U izbornoj kampanji, i u prvom i u drugom krugu, Dusparini protukandidati, uz gotovo neprimjetne izuzetke, kao po nekom dogovoru, zauzeli su stav o nenapadanju, o nekorištenju kritike gradonačelnika i načina na koji (je) on obnaša(o) vlast. Epizodični po svojoj političkoj i mentalnoj strukturi, isključivo su govorili o tome što bi oni sve učinili ako bi im građani poklonili povjerenje, i to bez sustavne analize gradonačelnikovih promašaja i postignuća. Pacifistički pristup, tzv. afirmativna kampanja, odsustvo argumentiranog prozivanja, neukazivanje na propuste i pogreške gradonačelnika, izbjegavanje učinkovitog, mladoturskog načina, posvemašnja komunikacijska, idejna i sadržajna kilavost, sterilnost i bon ton finjaci, očito je, nisu upalili kod Brođana. Neinventivni, neinovativni, politički korektni, ali i impotentni, neuvjerljivi, bez emocija – bili su pravi amaterski šrot kojeg je iskusni profesionalac Duspara bez problema pozobao, ne učinivši pri tome niti jednu jedinu grešku. U drugom krugu, bilo je upravo nevjerojatno na Špicerovim plakatima čitati parolu o povratku pravdi i osudi podobnosti, a bez kasnijih usmenih potvrda i navođenja konkretnih primjera nepravde i nepodobnosti iz Dusparine političke prakse. Uostalom, zna se da je pano-priču prodavao kandidat HDZ-a, stranke kojoj je podobništvo jedan od nosivih stupova, i kao takav element je društvene nepravde. Paradoksalno je da je inflatorna upotreba slogana potekla od dominantne nacionalne političke grupacije koja je svojedobno imala svoje čistače nepodobnih po raznim kriterijima.
Izuzme li se Dusparin faux pas u vidu nepristajanja na televizijsko sučeljavanje s kandidatima za gradonačelničku fotelju i gradsku trpezu, učinjenog iz paničnog opreza, pogrešan korak u plesu zavođenja publike koji, nota bene, protukandidati nisu ni pokušali ozbiljnije kapitalizirati barem u vidu zajedničke izjave, on je cijelu svoju kampanju vodio suvereno, znalački, organizirano, zrelo, s pokrićem u ostvarenim projektima, te uz obećanja koja su se naslanjala na njihove nastavke. Dusparini linijski brodovi propagande bili su u savršenom poretku, nasuprot Špicerovim ribarskim brodicama i jahtama, a topovi puni promičbenih kugli, točno prama naputcima brodskih i zagrebačkih marketinških mentora, tako da je uspješan ishod s te strane bio zagarantiran. Njegova očekivana i glatka pobjeda nad Špicerom, ravnateljem KKD Ivana Brlić Mažuranić, nedvojbeno je izraz volje naroda, dokaz njegove popularnosti nastale kao produkt zamjetne populističke probojnosti u koju strukturalno spadaju emocionalna inteligencija, psihologija alfa mužjaka, korištenje iskustva na pogrešakama i nesebično nagrađivanje vjernih suradnika u obliku raznih oblika privilegija. Duspara je znao kako osigurati naklonost potencijalnih birača, ali i obratno, šampion je u stvaranju protivnika. Nitko u gradu Brodu nema fanatičnije pristaše kao on, ali i nitko nema toliko otvoreno nesklonih njegovom pajdaškom poimanju suradnje i onih koji osuđuju njegovu zadrtost koja graniči s bahaćenjem.
Numerički gledano rezultat koji je Duspara polučio u nadmetanju s predstavnikom stranke na vlasti u Hrvatskoj i županiji, koji je, na oduševljenje građana i malograđana, iznjedren iz kulturnog miljea, nije spektakularan, jer razlika u broju glasova nije prevelika, ali je zato važna potvrda njegovog nadmoćnog statusa višestrukog pobjednika što u mnogoćemu određuje budućnosti Broda. Taj rezultat je jasno očitovanje volje Brođana, koji umiju opraštati pogreške, ali i nagrađivati, i on za sljedeće izazivače znači samo jedno: ako Dusparu žele i hoće pobijediti, moraju promijeniti volju Brođana.
Christopher Lasch u svom fundamentalnom djelu „Narcistička kultura“ napisao je da „politika se izrođuje u borbu za samoostvarenje, a ne za društvene promjene“. Ništa nije točnije kada su u pitanju lokalni izbori u Hrvatskoj. Naime, pobjeda bilo kojeg kandidata veliki je korak samoostvarenja za njega i njegovu stranačku mašineriju, i nedovoljno dugačak za lokalnu sredinu u smislu iniciranja promjena njezinog ekonomskog statusa kao cjeline i svakog njenog pojedinog građanina. Uloga gradonačelnika jasna je kada su u pitanju komunalni ustroj i funkcioniranje grada, te reagiralački socijalni impulsi, a mutna je u ceremonijalnom smislu prikrivanja (on hini da nemamo ono što imamo) i simuliranja (hini da imamo ono što nemamo). U tom smislu gradonačelnici često svoju dužnost obavljaju poput plastičnih kirurga: oronulom gospodarskom i kulturnom tkivu grada, uz pomoć skalpela vlasti, samo zatežu kožu i ugrađuju implantate organizacije prostora i materijalizirane brige za kvalitetnije življenje stanovnika. Međutim, gradska poglavarstva na čijem su čelu gradonačelnici, ponekad, na način poduzetničkog ponašanja, i unapređuju sustave za koje su zaduženi, koristeći novac poreznih obveznika kao gorivo za pokretanje ogromnog, tromog gradskog vozila. Većina građana Slavonskog Broda upravo su kao takvog prepoznali doktora Dusparu, kao najboljeg, najiskusnijeg, najambicioznijeg vozača, sklonom i klijentelizmu u funkciji vožnje prečacima za ostvarivanje vlastitih zamisli koje su u podudaranju i harmoniji s njihovim očekivanjima. Stoga su honorirali takve njegove sklonosti, napore i ostvarene rezultate.
U izbornoj kampanji, i u prvom i u drugom krugu, Dusparini protukandidati, uz gotovo neprimjetne izuzetke, kao po nekom dogovoru, zauzeli su stav o nenapadanju, o nekorištenju kritike gradonačelnika i načina na koji (je) on obnaša(o) vlast. Epizodični po svojoj političkoj i mentalnoj strukturi, isključivo su govorili o tome što bi oni sve učinili ako bi im građani poklonili povjerenje, i to bez sustavne analize gradonačelnikovih promašaja i postignuća. Pacifistički pristup, tzv. afirmativna kampanja, odsustvo argumentiranog prozivanja, neukazivanje na propuste i pogreške gradonačelnika, izbjegavanje učinkovitog, mladoturskog načina, posvemašnja komunikacijska, idejna i sadržajna kilavost, sterilnost i bon ton finjaci, očito je, nisu upalili kod Brođana. Neinventivni, neinovativni, politički korektni, ali i impotentni, neuvjerljivi, bez emocija – bili su pravi amaterski šrot kojeg je iskusni profesionalac Duspara bez problema pozobao, ne učinivši pri tome niti jednu jedinu grešku. U drugom krugu, bilo je upravo nevjerojatno na Špicerovim plakatima čitati parolu o povratku pravdi i osudi podobnosti, a bez kasnijih usmenih potvrda i navođenja konkretnih primjera nepravde i nepodobnosti iz Dusparine političke prakse. Uostalom, zna se da je pano-priču prodavao kandidat HDZ-a, stranke kojoj je podobništvo jedan od nosivih stupova, i kao takav element je društvene nepravde. Paradoksalno je da je inflatorna upotreba slogana potekla od dominantne nacionalne političke grupacije koja je svojedobno imala svoje čistače nepodobnih po raznim kriterijima.
Izuzme li se Dusparin faux pas u vidu nepristajanja na televizijsko sučeljavanje s kandidatima za gradonačelničku fotelju i gradsku trpezu, učinjenog iz paničnog opreza, pogrešan korak u plesu zavođenja publike koji, nota bene, protukandidati nisu ni pokušali ozbiljnije kapitalizirati barem u vidu zajedničke izjave, on je cijelu svoju kampanju vodio suvereno, znalački, organizirano, zrelo, s pokrićem u ostvarenim projektima, te uz obećanja koja su se naslanjala na njihove nastavke. Dusparini linijski brodovi propagande bili su u savršenom poretku, nasuprot Špicerovim ribarskim brodicama i jahtama, a topovi puni promičbenih kugli, točno prama naputcima brodskih i zagrebačkih marketinških mentora, tako da je uspješan ishod s te strane bio zagarantiran. Njegova očekivana i glatka pobjeda nad Špicerom, ravnateljem KKD Ivana Brlić Mažuranić, nedvojbeno je izraz volje naroda, dokaz njegove popularnosti nastale kao produkt zamjetne populističke probojnosti u koju strukturalno spadaju emocionalna inteligencija, psihologija alfa mužjaka, korištenje iskustva na pogrešakama i nesebično nagrađivanje vjernih suradnika u obliku raznih oblika privilegija. Duspara je znao kako osigurati naklonost potencijalnih birača, ali i obratno, šampion je u stvaranju protivnika. Nitko u gradu Brodu nema fanatičnije pristaše kao on, ali i nitko nema toliko otvoreno nesklonih njegovom pajdaškom poimanju suradnje i onih koji osuđuju njegovu zadrtost koja graniči s bahaćenjem.
Numerički gledano rezultat koji je Duspara polučio u nadmetanju s predstavnikom stranke na vlasti u Hrvatskoj i županiji, koji je, na oduševljenje građana i malograđana, iznjedren iz kulturnog miljea, nije spektakularan, jer razlika u broju glasova nije prevelika, ali je zato važna potvrda njegovog nadmoćnog statusa višestrukog pobjednika što u mnogoćemu određuje budućnosti Broda. Taj rezultat je jasno očitovanje volje Brođana, koji umiju opraštati pogreške, ali i nagrađivati, i on za sljedeće izazivače znači samo jedno: ako Dusparu žele i hoće pobijediti, moraju promijeniti volju Brođana.
