Miroslav Bičanić – Toza: Slavonski bluz (22. 11. 2011.)


Publika iz ambulante nije navraćala. Radio je samo zubar, a njegovim pacijentima nije bilo do lokanja. Ni do zajebancije. Ni do priče. Mumljali su i pri dolasku i pri odlasku. I pljuckali.
Počeo je pitati malo teža pitanja. Odakle je. Koliko ima godina. Ima li braće i sestara.
Odgovarala je. Mogla je i lagati. Baš bi to netko provjeravao. Naravno, zbog nesretne ljubavi je ostavila školu i završila tu gdje je završila.
Častio ju je glazbom.
Ubacivao kovanice od dva dinara u džuboks. Pjevala im je i Silvana Armenulić i Mahir Paloš. I Crnog leptira su tamo imali. Svega. Nije smjelo da fali.
Safeta kol’ko ti srce želi.
On je pričao kako ima jako dobar posao u tvornici, i da ga niko ne zajebava. A i može bit na bolovanju koliko ‚oće. I sad je eto bio na bolovanju.
Alaj volim ovaj režim, plaća ide a ja ležim……..
Zapjevušio je ispod glasa. I namignuo. Onako šeretski. Kako je vidio na televiziji.
Pratila ga je. Slušala što priča.
A on je vezao i vezao.
U sve se razumio. Vrag jedan. Čak je i pametniji od onog prekjučer. Onaj je bio nako …sirov.
A nije baš ni ono …muški, neki stručnjak. Više mrljav.
A ovaj.
Brko.
U birtiju su počeli navraćati po drugu dozu.
Neki u plavim radnim odijelima.
Radnici na povratku s pauze. Ili oni koji su pili umjesto jauzne.
Popričali, popili i otišli.
Seljaci su skakali s traktora koje su ostavljali da rade, ulazili, naručivali, ispušili cigaretu, ostavljali ispražnjene čaše i boce i žurili na ručak.
Jedan je djedica odudarao od ostalih. Vazda odijelo. Prsluk i sat na lancu. Za salaše ne garantiram.
Bijela košulja i leptir mašna. Frizura brižno zaglađena, razdjeljak sa strane. Kicoški brk. Clark Gable u birtiji na kraju svijeta.
Cipele da se u njim možeš ogledati.
Vlasnik ringišpila i zabavnog parka koji je običavao zimovati u selu.
Nikad nije sjeo, niti i sa kim razgovarao. Osim par kurtoaznih riječi pri dolasku i odlasku.
Lokalni dripci nazvali su ga Brzi Konjak.
Točilo mu se kad se približavao ulazu, on bi izbacio pripremljene sitniše (točan iznos plus malo trinkgelda…) na šank, ispio u jednom dahu alkohol, u drugom mineralnu, pozdravio i otišao.
I tako dvadeset puta dnevno.
Ponosan i prav kao svijeća.
Nosio je svoje konjake i tajne u reverima sakoa, tek se nakon dugo godina saznalo zašto ne sjeda.
Bio je svjedok ubojstva u nekom dalekom selu neke daleke godine između dva daleka rata.
Nekada davno društvo mu je pravio majmunčić, kojeg je nosio na ramenu. Pa je majmunčić odustao. Umorio se od majmuniranja ostalih gostiju birtije na kraju svijeta.
Ljudi su dolazili i odlazili, a on je bio uporan.
Ne da se on tek tako.
Mala nije loša.
A i bolje da ju kresne on nego ove pijane barabe.
Otišao je i do pekare, po kifle.
Počastio ju kako dolikuje.
I neke je napolitanke kupio.
Da se zasladi.
Stigla je i poveća grupa s radničkog vlaka.
Iako birtija nije bila uz put, i tu su dragi gosti navraćali.
Iako je pisalo da veresije nema, vukle su se crtice u teku.
I naravno, nadopisivalo. Po malo.
Pa ga pitali jel na bolovanju.
Pa ovo, pa ono.
Pa namigivali .
Podjebavali.
Najglasnije je ušutkao tako da im je naručio cugu.
Pa su prestali srati.
Popodne su stigli kartaši.
Probudili se u neko doba, mrljavili kod kuće, i kao po dogovoru, počeli se tražiti po birtijama dok se ovdje ne skrase.
Jer tu se vidjelo na daleko, dolazi li netko nepozvan, a igra se protuzakonito, u pare.
Nekad su znali galamiti, ali nisu puno pili.
Nije išlo uz ozbiljnost situacije.
A i ostali su znali biti tihi ako je napeto.
A kad je bilo posebno napeto, povlačili su se u stražnju prostoriju, skladište.
Tad se igralo u veće iznose.
A on nije bio od te vrste. Ni kibicer čak.
Ali bilo je dobro da su oni tu.
Ona nije morala svaki čas skakati.
A on je osvajao prostor.
Skakač na G6. Laufer.
Nebitno, šah mu nije bio jača strana. Ali ova partija za kresnuti damu bila mu je važna.
I cuga ga je malo ponijela.
Zamezio je tek dva kuhana jaja, što su stajala na šanku, velikodišni gazdin „gratis“ za gemištaše. Da pojača potrošnju.
Volio je birtiju. Davala mu je značaj.
Čitao je novine i važno tumačio složene političke odnose. Širokoj i načitanoj publici, koja jedva da je, tijekom svog svojeg školovanja, pročitala jednu knjigu iz lektire.
Nije mu predstavljalo problem cijeli dan provesti tamo.
Pod uvjetom da ne mora na posao. A bolovanje je na osnovu neke stare povrede mogo izvadit kad god oće.
I da ima za koji konjačić, kavu i cigarete.
Hrana ga i nije privlačila.
Ali ova konobarica je.
Gledao je kako nebo od plavog postaje narančasto.
Uskoro će noć. Pa zvijezde.
Možda magla.
Kasna jesen.
Pušio je i grijao leđa.
Dama je prala čaše.
Kartaroši su se rasuli.
Nije im se dalo.
Kiseo dan.
A i onako je tek srijeda.
S radija je zavijala frula. Pa tambure.
Pa jedva dočekana harmonika.
U to se vrijeme dragi slušatelji nisu puno muvali po eteru i pozdravljali s voditeljima kao sa starim prijateljima.
Telefoni su bili rijetki, a telefoniranje skupo.
Večernji gosti pristizali su po dvojica …trojica.
Nekako je ličilo na dogovoreni izlazak. I druženje.
Pričalo se o nogometu.
O oranju.
O kurvanju.
Svima omiljene teme. Večernje. Opuštajuće.
Nekom više …nekom manje.
O politici se tada nije pričalo pošto se nije imalo što reći. A i nije bilo za priču. A i izbjegavalo se. Nikad ne znaš ko te sluša.
Pogledavala ga je sve duže .
I on nju.
Večeras bi fajront mogao biti na vrijeme.
Nadao se.
Nije bilo pretjerano pijanih.
Nije bio ludi dan …kad je zrak naelektriziran, kad se pije bez mjere i kad iz svake pijane glave izlazi bezbroj bizarnih ideja.
Samo da odnekud ne aterira koji od nepopravljivih.