Za Danijela Dragojevića
Misli o smrti još uvijek na površinu
izlaze kao brzi i slabi mjehuri zraka.
Iz dubina moje neponovljivosti istupaju
strahovi koji se raspršuju gotovo veselo.
Rasplinjavanje tih perli uznemirenosti
i dalje miješam s ugodnim žamorom,
s glasovima vječnosti, putovanja i žudnje.
Dolazeći u posjet u dom za stare i nemoćne,
u kuću boli s jedinim izlazom - u nepovrat,
osjetio sam vrijednost utjehe, jer se bolna
zabrinutost zbog skorog odlaska ne spaja
s nadom; misli o smrti lopte su koje ne
pucaju; one stalno plutaju u njihovim glavama.
Zato joj govorim: ne boj se, proći će...sutra.
