Vlada mora imati na umu da su koristi od pritiska na snižavanje proizvođačkih troškova vrlo limitirane. Pa kad reže deficit, mora pripaziti da ujedno ne prereže i granu na kojoj sjedimo.
Potpredsjednik Vlade Branko Grčić i ministar financija Boris Lalovac predstavili su 14. travnja povjereniku Europske komisije Pierreu Moscoviciju mjere kojima Hrvatska nastoji obuzdati deficit. Osim što znamo da obojica zrače optimizmom, znamo i da je povjerenik Moscovici istaknuo da do idućeg tjedna treba u proračunu uštedjeti 0,4 posto BDP-a[1].
Grčić i Lalovac predaju prijavak Moscoviciju (foto: Hina/EU)
S obzirom da je Hrvatska od prošle godine u proceduri makroekonomskih neravnoteža, ali i u proceduri prekomjernog deficita, može se očekivati pojačani nadzor europskih institucija nad domaćom makroekonomskom politikom. U proceduri makroekonomskih neravnoteža pokazuje se da joj četiri od jedanaest indikatora za 2013. godinu prelaze prag "sigurnosti"[2]. Što se procedure prekomjernog deficita tiče, Hrvatska je u njoj od 21. siječnja 2014. prema odluci Vijeća EU-a[3], budući da će joj javni dug za prošlu godinu vjerojatno biti na 81,4 posto BDP-a (dakle prelazi dozvoljenu granicu od 60 posto), dok se za deficit opće države očekuje da će biti 5 posto BDP-a (odnosno prelazi granicu od 3 posto)[4].
Ako zanemarimo racionalnost fokusiranja europskih institucija na mjere proračunske štednje koje su sada – ruku na srce – ponešto manje striktno (dolaze u kombinaciji sa strukturnim reformama i poticanjem ulaganja)[5], ekonomski model koji je Republika Hrvatska slijedila doista nije održiv. On je, naime, uzrokovao povećavanje privatnog i javnog duga kroz primarno inozemno financiranje, oslanjajući se na turizam i sektor ostalih usluga u kombinaciji s deindustrijalizacijom. Imamo slabu koordinaciju makroekonomske politike (za koju se tek odnedavno sređuje statistička podloga) te rigidnu monetarnu politiku. Javnu upravu smo "sredili" kroz otpuštanje "nepoželjnih" te zapošljavanje podobnih koja smo započeli već u prvoj polovici '90-ih, uz neracionalnu administrativnu organizaciju zemlje.
Osvrnimo se kratko na izvješće o Hrvatskoj koji je Europska komisija napravila krajem veljače[6]: društveno-ekonomski sustav nam počiva na klimavim nogama, a reformski koraci, kakvi god da jesu, su mali. Kod ispunjenja osam preporuka koje nam je Vijeće EU dalo u srpnju 2014. postignuti su u prosjeku samo mali pomaci. Komisija ocjenjuje da je kod pet njih (pokrivaju cijeli spektar proračunskih mjera, mirovinskog sustava, javne uprave, dobrog upravljanja, sudstva) ostvaren samo ograničeni napredak, kod dvije (pokrivaju područje tržišta rada odnosno mjera socijalne politike) određeni napredak, a samo kod jedne (područje financijskog sektora) Komisiji je vidljiv znatan napredak. Nadalje, kroz cijeli izvještaj provlači se ocjena da ekonomsku politiku Hrvatske karakterizira vrlo jasna procikličnost (u periodu ekonomskog rasta se javni dug povećavao, a u periodu krize se smanjuju rashodi za socijalnu zaštitu, obrazovanje te istraživanje i razvoj), ali i loše funkcioniranje javne uprave. Prepoznaju se neefikasnosti duboko ugrađene i državnom i u tržišnom segmentu, te se u poglavlju o eksternoj održivosti i konkurentnosti konstatira da smanjivanje plaća nije presudno u povećavanju izvoza već da je sposobnost zemlje da izvozi uvjetovano netroškovnim odnosno strukturalnim faktorima (iako su u izvještaju spomenuti i neki pozitivni efekti interne devalvacije – dakle jednog općenitog snižavanja proizvođačkih cijena u ekonomiji kako bi ona postala kompetitivnija – na eksterne odnose Hrvatske s inozemstvom).
Možemo primijetiti najmanje dvije zanimljivosti: da bi sređivanje javnog sektora trebalo imati veliki ponder u reformskim mjerama te da igranje na kartu cjenovne konkurentnosti donosi samo limitirane koristi. Brzinski zahvati u javni sektor usredotočeni na rezanje troškova mogu imati štetne društveno-ekonomske posljedice, a zemlje pod pritiskom na rezanje deficita tome su najviše izložene[7]. Komisijino izvješće je pisano relativno neutralnim jezikom koji nije "navijački" u ovom ili onom političkom smjeru, iako SSSH osim intencije Vlade da djeluje jednostrano primjećuje i neke manjkavosti u spomenutom izvješću[8]: da sustav određivanja plaća nije zadovoljavajuće obrađen, da razlike u nivou plaća između privatnog i javnog sektora nisu korektno navedene te da je upitna pozitivna ocjena Komisije o reformi radnog zakonodavstva. Na ova područja bi trebalo obratiti više pozornosti pri reformama, jer bi njihovo ishitreno provođenje moglo znatno narušiti ne samo povjerenje među socijalnim partnerima već i sam sustav koordinacije makroekonomskih mjera (u koje spada i mehanizam određivanja plaća u ekonomiji) što može samo oslabiti otpornost cijelog sustava na šokove različitih vrsta. Što se pritiska na snižavanje proizvođačkih troškova tiče, Vlada mora imati na umu da su koristi od toga vrlo limitirane. To, dakle, priznaje i sama Komisija. Pa kad Vlada reže deficit, mora pripaziti da ujedno ne prereže i granu na kojoj sjedimo.
h-alter
