„Naš narod je puno puta bježao, ali se i vraćao ovamo. To se dogodilo i u naše vrijeme i zla koja su se dogodila su veća, jer se to dogodilo u kršćanskom narodu koji je mnogo godina imao iste crkve, i dogodilo se da su se braća podijelila i toliko zla nanijela jedni drugima. Zlo su činili nama susjedi i mi njima, ali mi u mnogo manjoj mjeri.“ Reče to, a da okom ne trepnu, patrijarh Irinej, poglavar Srpske pravoslavne crkve, prigodom obilježavanja 400. obljetnice manastira Krka.
E, pa Vaša Svetosti – čime li ste izmjerili tu „manju mjeru“, odnosno koliko iznosi „veća“? Pretpostavljam, s obzirom na Vaše obrazovanje, iskustvo i mudrost, da je jedinica kojom mjerite beščašća učinjena pod barjakom nacije, vjere, opsesije krvlju i tlom, nešto ozbiljnija od 1 A/I, kojom se utvrđuje broj anđela na vršku igle? A sad, dosta zajebancije!Patrijarh Irinej kao da je požurio uspostaviti, odnosno održati, ravnovjesje u ciničnu kleronacionalističkom prepucavanju između „braće koja su se podijelila“, pa zakrvila, pa isklala, pa stoljetna ognjišta jedan drugom spalila… odigrati na visoko nabačenu loptu velikodostojnika „crkve u Hrvata“, koji su se o Velikoj Gospi utrkivali u apologiji isključivosti i zločina pod znamenjima religije i u ime etničko-kulturnog identiteta, žešće i s više erotizirane strasti, nego sinjski kopljanici u gađanju simbolične buže u željeznoj alci. A gdje je tu ikakva religijska mudrost, dekaloška moralna načela, drevna narodna spoznaja da je grijeh poput papirnatih ubrusa: jesi li povukao jedan, eto drugoga?Zaista ne treba podsjećati da su bezbožni, pseudokonfesionalni mantijaški zdrugovi, esencijalno pridonijeli natapanju balkanske zemlje krvlju u stoljećima klanja među braćom podijeljenom vjerom iznevjerenom upravo u njihovoj režiji, njihovim huškanjima. Svaki od njih vidi trun u oku drugoga, a ne smeta mu balvan u njegovom – pa ni Irineju oni oboreni na ceste zarad iscrtavanja granica uoči posljednjeg rata; ne vidje patrijarh baš nikakva zla u pogromu nad Hrvatima od Podunavlja do zadarskog zaleđa, kao što ni kaptolski slijepci ne nalaze ničega zazornog u nedjelima ratnih zločinaca s kojima se paradno ukazuju, u crnim misama za veleizdajnika, u kađenju i škropljenju po arhitektonskim nakazama s križem na zvoniku, posvećenim himerama koje nemaju nikakve veze s kršćanskim panteonom.„Tajna“ je, dakako, u sijamski-braćinskoj interesnoj simbiozi protagonista političke moći, ogrezlih u autistično desnilo, i kvazikonfesijskih struktura, jednako u Zagrebu i Beogradu – a prorijediše se nevini i u bošnjačko-muslimanskom Sarajevu, što je zasebna priča. Na razini središnjega dijela postjugoslavenskog geopolitičkog prostora, unakaženog u prvom redu srazom povampirenih nacionalfašizama pod belim orlom i šahovnicom, traje, intenzivira se, sukob dvaju provincijski retardiranih inačica kršćanskih/hrišćanskih fundamentalizama, i to u znaku brutalnoga gaženja upravo fundamenata vjere kodificirane Evanđeljem u koje se zaklinju obje zapjenjene klero-kamarile. Pitaju li se ikada, ti sumanuti i licemjerni patrijarsi i kardinali, episkopi i biskupi, sveštenici i svećenici, fratri i monasi… što li Isus-Hristos misli promatrajući ih? Diže li desnicu da bi ih blagoslovio, ili pokriva oči proklinjući ih? Ili trga halje svoje u očaju i razočaranju zadrtim sektama koje se izlegoše poput zmija iz naoko kornjačina jajeta?
Stara je poslovica: ako hoćeš vidjeti kakav se ološ krije u naoko poštenu čeljadetu – daj mu nešto moći, priliku da te razočara… neće je propustiti! A takvu su prigodu „crkve“ na našim prostorima objeručke zgrabile u svakoj situaciji kada su ih začetnici klanja i progona, paleža i pljačke, ustrebali kao podjarivače (njegoševski) beslovesnih da krenu u zločin i beščašće. Nažalost, nisu iz tragedije devedesetih nikakvu pouku izvukli hrvatski branitelji s katoličkom krunicom oko vrata, ni srpski bojovnici koje su u razaranje Vukovara ispraćali pravoslavnim blagoslovom: neosviještene od kleronacionalističke indoktrinacije, Patrijaršija i Kaptol otada ih okađuju sasušenom balegom svojih prizemnih interesa, kao pčelar kad radilicama med otima.
Pa se kritičari Irinejeve propovijedi dohvatiše spomena nazočnosti Srba u Dalmaciji i prije turskih osvajanja kao blesavo pašče krpenjače, umjesto da mu začepe gubicu pitanjem: Što ste, Vaša Svetosti, radili (najkasnije) devedesetih, kad Vam se pastva odala Bogu tako mrskim nedjelima?
Stara je poslovica: ako hoćeš vidjeti kakav se ološ krije u naoko poštenu čeljadetu – daj mu nešto moći, priliku da te razočara… neće je propustiti! A takvu su prigodu „crkve“ na našim prostorima objeručke zgrabile u svakoj situaciji kada su ih začetnici klanja i progona, paleža i pljačke, ustrebali kao podjarivače (njegoševski) beslovesnih da krenu u zločin i beščašće. Nažalost, nisu iz tragedije devedesetih nikakvu pouku izvukli hrvatski branitelji s katoličkom krunicom oko vrata, ni srpski bojovnici koje su u razaranje Vukovara ispraćali pravoslavnim blagoslovom: neosviještene od kleronacionalističke indoktrinacije, Patrijaršija i Kaptol otada ih okađuju sasušenom balegom svojih prizemnih interesa, kao pčelar kad radilicama med otima.
Pa se kritičari Irinejeve propovijedi dohvatiše spomena nazočnosti Srba u Dalmaciji i prije turskih osvajanja kao blesavo pašče krpenjače, umjesto da mu začepe gubicu pitanjem: Što ste, Vaša Svetosti, radili (najkasnije) devedesetih, kad Vam se pastva odala Bogu tako mrskim nedjelima?
seebiz
