Mladen Stilinović umjetničku je karijeru započeo 1970-ih. U okviru Grupe šestorice autora realizira svoje prve konceptualne radove. Kontinuirano ga zanima politička dimenzija stvarnosti, prema kojoj usmjerava svoje umjetničko djelovanje. S umjetnikom razgovaramo povodom njegove nedavne retrospektivne izložbe “Nula iz vladanja” u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu.
I vi sami i mediji u vezi s vama koriste termin “anarhist”: koristite li ga isključivo u svojoj umjetničkoj praksi ili taj termin za vas ima i neko političko značenje?
Nisam član nijedne anarhističke partije ili pokreta. Anarhizam je za mene više neki svjetonazor. Osim toga, nisam zainteresiran za bilo kakvo političko djelovanje. Možda malo djelujem politički kroz umjetnost, ali to je sve. U posljednje sam vrijeme počeo koristiti taj termin, jer su se svi počeli deklarirati. Na koncu, koga se uopće tiče što si ti? Jesi li katolik, Hrvat, Srbin, meni je nevažno. Biti anarhist za mene znači da se čovjek ne vlada po autoritetima. Crkva, država i škola me ne impresioniraju, niti sam zadovoljan njihovim funkcioniranjem. Nisam impresioniran ni ljudima od moći.
Važno mi je biti lijen i spor
U svojim ste se radovima najviše bavili jezikom kao sredstvom političke, ali i umjetničke manipulacije. Kakav je njegov ideološki balast danas?
Danas je jezik kontaminiran ekonomijom, ranije je bio ideologijom. Danas smo svi “šoping-prijatelji”, prije smo bili “samoupravljački subjekti”. Ali ja sam koristio jezik na različite načine, katkad mimo logike i mimo gramatike.
Lijenost smatrate vrhunskom gestom. Je li to i dalje aktualno?
Da. U socijalizmu je postojao pritisak rad, rad, rad, ali sada se više o tome ne govori, to se podrazumijeva. Podrazumijeva se, ovdje i vani, da čovjek za neku firmu više ne radi osam nego 12 sati ili koliko već treba. Suprotno od rada je lijenost. U mojim radovima o lijenosti ima puno ironije i humora. Važno mi je biti lijen i spor, ali i da se šalim na taj račun.
Nedavno ste imali retrospektivu u Muzeju suvremene umjetnosti, a retrospektive su obično za umjetnike koji su na pragu mirovine. No može li umjetnik uopće biti umjetnik ispod 40 godina starosti?
To je individualno. Imao sam sreće, pa mogu živjeti od svoje umjetnosti. Meni je u redu već posljednjih 20 godina, financijski sam u redu. Nisam impresioniran svojom retrospektivom, to je sve dio posla. Prije godinu i pol dana imao sam retrospektivu i u Budimpešti. Nije mi to ni kraj ni početak. Netko radi kao mlad i onda poslije prekine. Umjetnost s godinama nema nikakve veze.
Rođeni ste u Beogradu: kakav odnos imate prema njemu?
Ondje sam samo rođen, moja je porodica odmah išla dalje i nastanila se u Zagrebu, pa sam de facto Zagrepčanin. Sedamdesetih smo bili veoma bliski s Beogradom, tamo smo često odlazili i često izlagali. Onda je došao rat i to se prekinulo, iako su već osamdesetih te veze oslabile. Danas onamo idem rijetko, posljednjih 20 godina puno sam više izlagao u Ljubljani. Žao mi je što nisam više izlagao po Hrvatskoj – svega jedanput u Rijeci, Dubrovniku i Splitu, nikada u Osijeku ili Puli. Nije da me smeta, ali to je nekako tužno.
A kolika je bila uloga vašeg oca, predratnoga komunista, koji je “pao” u sukobu s vlašću, pa kasnije u Zagrebu osnovao Gradsku galeriju suvremene umjetnosti?
Bio sam mlad kada je umro. Nisam se bavio poviješću svoga oca i sjećam ga se iz djetinjstva. Više bih rekao da je moja majka utjecala na mene kao jedna slobodoumna žena. Pročitao sam knjige koje je otac napisao i to je to.
Još uvijek sam nekako isti
Što ste radili devedesetih? Koliko vas je rat pomjerio u stvaralaštvu?
Radio sam tzv. bijele radove i izlagao ih u Hrvatskoj i na Novom Zelandu, kasnije i u Budimpešti. Ti su radovi bili povezani s ratom, s boli, s tišinom.
Izlažete u inozemstvu: osjećate li da je našim umjetnicima danas lakše probiti se vani?
Kako da ne, danas su mnogi naši umjetnici poznati u inozemstvu: Sanja Iveković, David Maljković, Andreja Kulunčić, na primjer. Danas je situacija oko odlaska u inozemstvo puno bolja. Prije smo često putovali i rjeđe izlagali. Bez obzira na to što je granica bila meka, mi smo bili Istok i tu nije bilo pomoći. Jako se malo inozemnih kustosa uopće interesiralo za to što se događa kod nas, a danas mlađe kustose ne zanima samo zapadnjačka umjetnost. Dapače, interesira ih umjetnost globalno. Kada se danas piše umjetnost 20. stoljeća, povjesničari umjetnosti pišu o svjetskoj, a ne samo o zapadnoj umjetnosti. Znači, mijenja se percepcija. Izvrnulo se sve to na više načina.
Da ste danas mladi, na koji biste način svojim radovima prodirali u kulturu?
U posljednje se vrijeme bavim ekonomijom i svime što se oke nje događa. To su mi neke teme, osim ovih koje stalno vrtim – tema ekonomije i njezine presije na život. Više nemamo presiju ideologije Partije, nego ekonomije. Svaki dan utjeruju nam strah u kosti, banke preko države, država preko banaka. Mislim da se vlast uvijek sastoji od ucjene i straha, to su njezine glavne komponente. U ono vrijeme kolege su mi govorili da sam hrabar, ali nisam se takvim osjećao. Živio sam taj život, pa sam gledao što se događa. Drugačije je u umjetnosti kako je ja vidim, drugačija je vrsta kritike društva. Umjetnost može biti neozbiljna, za razliku od kritike nekog ekonomista ili filozofa… Moja kritika je neozbiljna, nije sustavna i ima humora. Još uvijek sam nekako isti. Nisam baš nešto ostario u promišljanju života i umjetnosti, osim što čovjek ostari fizički.
Nisam nedužan – ne postoji umjetnost bez posljedica
Od čega danas niste slobodni?
Od jezika. Imam jedan tekst iz 1984., “Tekst nogom”, koji je i danas aktualan, pa bih ga volio citirati: “Tema mojeg rada je jezik politike, odnosno prelamanje tog jezika u svakodnevici. Ti radovi nisu izmišljeni. Volio bih slikati. Slikam, ali slika me izdaje. Pišem, ali napisano me izdaje. Slike i riječi pretvaraju se u ne moje slike, ne moje riječi i to je ono za što se želim izboriti ovim radom – za ne moju sliku. Ako je jezik (boja, slika itd.) vlasništvo ideologije, želim i ja postati vlasnikom takvog jezika, želim ga misliti s konzekvencama. Tu se ne radi ni o kritici ni o dvosmislenosti. Ono što mi se nameće, nameće se kao pitanje, kao iskustvo, kao posljedica. Ako boje, riječi, materijali imaju više značenja, koje je ono što se nameće, što ono znači i da li znači ili je prazan hod, varka? Pitanje je kako manipulirati onim što te manipulira tako očigledno, tako drsko, ali ja nisam nedužan – ne postoji umjetnost bez posljedica.”
Izvor: Novosti
I vi sami i mediji u vezi s vama koriste termin “anarhist”: koristite li ga isključivo u svojoj umjetničkoj praksi ili taj termin za vas ima i neko političko značenje?
Nisam član nijedne anarhističke partije ili pokreta. Anarhizam je za mene više neki svjetonazor. Osim toga, nisam zainteresiran za bilo kakvo političko djelovanje. Možda malo djelujem politički kroz umjetnost, ali to je sve. U posljednje sam vrijeme počeo koristiti taj termin, jer su se svi počeli deklarirati. Na koncu, koga se uopće tiče što si ti? Jesi li katolik, Hrvat, Srbin, meni je nevažno. Biti anarhist za mene znači da se čovjek ne vlada po autoritetima. Crkva, država i škola me ne impresioniraju, niti sam zadovoljan njihovim funkcioniranjem. Nisam impresioniran ni ljudima od moći.
Važno mi je biti lijen i spor
U svojim ste se radovima najviše bavili jezikom kao sredstvom političke, ali i umjetničke manipulacije. Kakav je njegov ideološki balast danas?
Danas je jezik kontaminiran ekonomijom, ranije je bio ideologijom. Danas smo svi “šoping-prijatelji”, prije smo bili “samoupravljački subjekti”. Ali ja sam koristio jezik na različite načine, katkad mimo logike i mimo gramatike.
Lijenost smatrate vrhunskom gestom. Je li to i dalje aktualno?
Da. U socijalizmu je postojao pritisak rad, rad, rad, ali sada se više o tome ne govori, to se podrazumijeva. Podrazumijeva se, ovdje i vani, da čovjek za neku firmu više ne radi osam nego 12 sati ili koliko već treba. Suprotno od rada je lijenost. U mojim radovima o lijenosti ima puno ironije i humora. Važno mi je biti lijen i spor, ali i da se šalim na taj račun.
Nedavno ste imali retrospektivu u Muzeju suvremene umjetnosti, a retrospektive su obično za umjetnike koji su na pragu mirovine. No može li umjetnik uopće biti umjetnik ispod 40 godina starosti?
To je individualno. Imao sam sreće, pa mogu živjeti od svoje umjetnosti. Meni je u redu već posljednjih 20 godina, financijski sam u redu. Nisam impresioniran svojom retrospektivom, to je sve dio posla. Prije godinu i pol dana imao sam retrospektivu i u Budimpešti. Nije mi to ni kraj ni početak. Netko radi kao mlad i onda poslije prekine. Umjetnost s godinama nema nikakve veze.
Rođeni ste u Beogradu: kakav odnos imate prema njemu?
Ondje sam samo rođen, moja je porodica odmah išla dalje i nastanila se u Zagrebu, pa sam de facto Zagrepčanin. Sedamdesetih smo bili veoma bliski s Beogradom, tamo smo često odlazili i često izlagali. Onda je došao rat i to se prekinulo, iako su već osamdesetih te veze oslabile. Danas onamo idem rijetko, posljednjih 20 godina puno sam više izlagao u Ljubljani. Žao mi je što nisam više izlagao po Hrvatskoj – svega jedanput u Rijeci, Dubrovniku i Splitu, nikada u Osijeku ili Puli. Nije da me smeta, ali to je nekako tužno.
A kolika je bila uloga vašeg oca, predratnoga komunista, koji je “pao” u sukobu s vlašću, pa kasnije u Zagrebu osnovao Gradsku galeriju suvremene umjetnosti?
Bio sam mlad kada je umro. Nisam se bavio poviješću svoga oca i sjećam ga se iz djetinjstva. Više bih rekao da je moja majka utjecala na mene kao jedna slobodoumna žena. Pročitao sam knjige koje je otac napisao i to je to.
Još uvijek sam nekako isti
Što ste radili devedesetih? Koliko vas je rat pomjerio u stvaralaštvu?
Radio sam tzv. bijele radove i izlagao ih u Hrvatskoj i na Novom Zelandu, kasnije i u Budimpešti. Ti su radovi bili povezani s ratom, s boli, s tišinom.
Izlažete u inozemstvu: osjećate li da je našim umjetnicima danas lakše probiti se vani?
Kako da ne, danas su mnogi naši umjetnici poznati u inozemstvu: Sanja Iveković, David Maljković, Andreja Kulunčić, na primjer. Danas je situacija oko odlaska u inozemstvo puno bolja. Prije smo često putovali i rjeđe izlagali. Bez obzira na to što je granica bila meka, mi smo bili Istok i tu nije bilo pomoći. Jako se malo inozemnih kustosa uopće interesiralo za to što se događa kod nas, a danas mlađe kustose ne zanima samo zapadnjačka umjetnost. Dapače, interesira ih umjetnost globalno. Kada se danas piše umjetnost 20. stoljeća, povjesničari umjetnosti pišu o svjetskoj, a ne samo o zapadnoj umjetnosti. Znači, mijenja se percepcija. Izvrnulo se sve to na više načina.
Da ste danas mladi, na koji biste način svojim radovima prodirali u kulturu?
U posljednje se vrijeme bavim ekonomijom i svime što se oke nje događa. To su mi neke teme, osim ovih koje stalno vrtim – tema ekonomije i njezine presije na život. Više nemamo presiju ideologije Partije, nego ekonomije. Svaki dan utjeruju nam strah u kosti, banke preko države, država preko banaka. Mislim da se vlast uvijek sastoji od ucjene i straha, to su njezine glavne komponente. U ono vrijeme kolege su mi govorili da sam hrabar, ali nisam se takvim osjećao. Živio sam taj život, pa sam gledao što se događa. Drugačije je u umjetnosti kako je ja vidim, drugačija je vrsta kritike društva. Umjetnost može biti neozbiljna, za razliku od kritike nekog ekonomista ili filozofa… Moja kritika je neozbiljna, nije sustavna i ima humora. Još uvijek sam nekako isti. Nisam baš nešto ostario u promišljanju života i umjetnosti, osim što čovjek ostari fizički.
Nisam nedužan – ne postoji umjetnost bez posljedica
Od čega danas niste slobodni?
Od jezika. Imam jedan tekst iz 1984., “Tekst nogom”, koji je i danas aktualan, pa bih ga volio citirati: “Tema mojeg rada je jezik politike, odnosno prelamanje tog jezika u svakodnevici. Ti radovi nisu izmišljeni. Volio bih slikati. Slikam, ali slika me izdaje. Pišem, ali napisano me izdaje. Slike i riječi pretvaraju se u ne moje slike, ne moje riječi i to je ono za što se želim izboriti ovim radom – za ne moju sliku. Ako je jezik (boja, slika itd.) vlasništvo ideologije, želim i ja postati vlasnikom takvog jezika, želim ga misliti s konzekvencama. Tu se ne radi ni o kritici ni o dvosmislenosti. Ono što mi se nameće, nameće se kao pitanje, kao iskustvo, kao posljedica. Ako boje, riječi, materijali imaju više značenja, koje je ono što se nameće, što ono znači i da li znači ili je prazan hod, varka? Pitanje je kako manipulirati onim što te manipulira tako očigledno, tako drsko, ali ja nisam nedužan – ne postoji umjetnost bez posljedica.”
Izvor: Novosti
