Istraživanje „Politička pismenost učenika završnih razreda srednjih škola u Hrvatskoj“ što su ga među 1146 maturanata proveli GOOD inicijativa, GONG i Institut za društvena istraživanja ukazalo na gadne državne i pedagoške promašaje u odgoju i obrazovanju. Ako je 71 posto mlađih punoljetnika u zemlji uvjereno da genocidan tzv. NDH (1941.-1945.), međunarodno nepriznata ustaška paradržava nacionalne veleizdaje nije bila nacistička/fašistička, a 48 posto da bi homoseksualcima trebalo zabraniti javne istupe, jer time loše utječu na mlade budući da je homoseksualnost neka vrst poremećaja/bolesti, onda nema spora o tomu da je nešto jako trulo i smrdljivo u hrvatskom svijetu koji ostaje na tim i takvim mladima. Kakav je to svijet i kakav će biti sutra, ako već danas 79 posto 18/19-godišnjaka/inja smatra da su samo katolici pravi Hrvati, 40 posto da je „hrvatska tradicija bogatija od tradicija većine drugih naroda“, a 73,1 posto ne zna kako se zove predsjednik vlade RH te ih 80,7 posto nema pojma koja koalicija stranaka obnaša vlast? 

Marijan Vogrinec

Kaže mudar pûk da na mladima svijet ostaje. I ima pravo. To je životna logika, prirodna smjena naraštaja, ideja, tehnologija… I pedagozima je od davnina to poštapalica, naime, da „na vama mladima svijet ostaje“. No, kakav svijet ostaje/ostavljamo mladima? Svijet koji smo posudili od njih prisegom da ćemo ga ostaviti barem kakvim smo ga posudili – ako već ne poboljšanim i potentnijim – ali nikako unazađenim i neugodnijim za život. To, pak, što ga megakorporativni, politički i ekološki redikuli, je li, sa svih geografskih širina i dužina neodgovorno – najčešće i vrlo svjesno, jer je moć novca/vlasti jača od savjesti, ne uvijek znanja – prisvajaju za sebe bezočnom manipulacijom javnošću i time posuđeni svijet kradu od novih naraštaja. Vratit će ga traumatiziranoga, bolesnog i kritično toksičnog. Ako ga manijakalni militarizam zalutalih na vlast/moć u međuvremenu ne pretvori u oblačić nuklearne prašine u beskonačnom Svemiru, pa…

U mikrosvemiru samonedostatnog balkanskog kiflića, samostalnoga na papiru, tzv. neovisnog (a EU, a NATO, a Washington, a Svjetska banka, a MMF, a londonski City, a rejtinške agencije…) i suverenog (uvjetovano članstvom/ovisnošću o moćnim europskim/svjetskim organizacijama) taj je svijet što ostaje na mladima svojevrsna slika Doriana Graya. Zaključiti je to iz nedavnog istraživanja „Politička pismenost učenika završnih razreda srednjih škola u Hrvatskoj“ što su ga među 1146 maturanata proveli GOOD inicijativa, GONG i Institut za društvena istraživanja. Ako je 71 posto mlađih punoljetnika u zemlji uvjereno da genocidan tzv. NDH (1941.-1945.), međunarodno nepriznata ustaška paradržava nacionalne veleizdaje nije bila nacistička/fašistička, a 48 posto da bi trebalo homoseksualcima zabraniti javne istupe, jer time loše utječu na mlade budući da je homoseksualnost neka vrst poremećaja/bolesti, onda nema spora o tomu da je nešto jako trulo i smrdljivo u hrvatskom svijetu koji ostaje na tim i takvim mladima. Kakav je to svijet i kakav će biti sutra ako, je li, već danas 79 posto 18/19-godišnjaka/inja smatra da su samo katolici pravi Hrvati, gotovo svaki drugi/a (40 posto) da je „hrvatska tradicija bogatija od tradicija većine drugih naroda“, odnosno da ih 73,1 posto ne zna kako se zove predsjednik vlade RH, a 80,7 posto maturanata ne zna koja koalicija stranaka obnaša vlast u njihovoj zemlji.

Posuđeni svijet

Osim toksične i povijesno revizionističke svjetonazorske indoktrinacije – što je izravna krivnja politički nezrele državne vlasti od 1990-ih godina, promiskuitetnog odnosa s Katoličkom crkvom koja se agresivno gura u svjetovne poslove ustavno sekularne države te obrazovnog sustava ciljano impregnirana povijesnim revizionizmom, nacionalnom mitologijom i vjerskom dogmatikom – politička (ne)pismenost mladeži je više no zabrinjavajuća. Čak 54,8 posto maturanata ne zna „kojim pojmom označavamo pravo vlasti da donosi odluke“, a 57 posto kada su održani prvi višestranački izbori u njihovoj domovini. Kakav svijet ostaje na tima mladim i kakav su kadri izgraditi kad imaju predrasude i zabrinjavajuće neznanje? Kakav je to svijet u kojemu mladi ljudi imaju ne samo netočne nego i degenerične spoznaje o najcrnjoj epizodi (ustaškoj) u hrvatskoj povijesti? Koji sugrađane drukčije spolne/rodne orijentacije smatraju bolesnicima? Koji poistovjećuju vjeru i etničku pripadnost, pa inovjerce, agnostike i ateiste drže ne-Hrvatima?

Takav svijet nije posuđen od budućih naraštaja i prava je ironija sudbine da se budućima uskraćuje budućnost, da im se – ako se u međuvremenu ipak ne stekne kritična količina pameti – ostavlja svijet bez budućnosti.

Bivša će Vjesnikova, a sada prosvjetna novinarka Jutarnjeg lista Mirela Lilek komentarom „Zašto nas ne trebaju čuditi poražavajući stavovi mladih“ otkriti toplu vodu. Prvo, zato što postoji dio društvene svijesti te organiziranoga, nevladinog civilnog društva, udruga i pojedinaca koji već godinama upozoravaju na pogubnost nesekularnog šurovanja tzv. Crkve u Hrvata i države (izborno-materijalni interesi, pa ruka ruku mije), ali ih vlast ne šiša za suhu šljivu, a Crkva neformalno anatemizira. Drugo, zato što su u turobnoj, besperspektivnoj svakodnevici razočarani ljudi skloniji tzv. pomodnom (vjera i polit-ideologija, npr.) utjecanju nadi komotnijeg, je li, svladavanju dnevnih problema preživljavanja. Ako si dio krda, sigurniji si. Treće, zato što se neodgovornom sinergijom tzv. Crkve u Hrvata te vladajuće kaste uporno mladima uskraćuje sustavno, kurikularno gradivo iz građanskog, ali i seksualnog odgoja i obrazovanja. Ima još, ali…

Mirela Lilek je točno sažela odgovor na svoje retoričko pitanje o razlogu i krivnji zašto se mladež obrela u ‘rvackoj zemlji čudesa: „Pravomoćno osuđeni za malverzacije u mutnom nogometnom poslovanju tulumari po najvećem kršćanskom svetištu, pa ne stigne u zatvor. Navodno ugledni znanstvenik u mladosti pjeva ustaške pjesme. Bivšoj je predsjednici ove države ‘Za dom spremni’ starohrvatski pozdrav, a šef desne stranke i bivši omladinski funkcionar koji je pjevao na dočecima štafete danas lovi poziciju gradonačelnika Zagreba i – sudeći po predizbornim hip-hop sporovima – među svojim glasačima svakako vidi i mlade. Svećenici ne prežu od prekršaja covid-pravila, onaj na otoku vješa zastavu HOS-a s ustaškim pozdravom, a predsjednik Republike jezikom mlatari po sveučilišnom profesoru koji kaže što misli da treba reći u demokraciji“.

Je li onda čuditi se da je 40 posto 18/19-godišnjaka/inja energično protiv toga da se kazneno goni ratni i zločinački protiv čovječnosti kukolj među hrvatskim braniteljima što sramoti najveću većinu braniteljskih junaka te dostojanstvo pobjedničke vojske i dignitet obrambenoga Domovinskog rata? Nije. Plenkovićevo ad hoc, smiješno tzv. povjerenstvo za bolju prošlost, s akademikom nuklearno-medicinske struke na čelu, bez imalo srama donosi preporuku da je ustaški „Za dom spremni“, je li, „zabranjen u javnoj uporabi, ali dopušten u svečanim prigodama“. Glupost na entu. Pod tim se krvoločnim urlikom – koji i dan-danas, uz „Ubij, ubij Srbina“, nekažnjeno stanuje na nogometnim stadionima, na ulicama i sudačkim oslobađajućim presudama (npr. pjevaču Marku Perkoviću-Thompsonu) – masovno klalo 1941.-1945. Srbe, Rome, Židove, nepoćudne Hrvate i ine, masakriralo žene, djecu i starce, palilo, pljačkalo, silovalo i progonilo… I hitlerbrčić Marko Skejo nekažnjeno ustašuje usred Splita, slavi tzv. NDH. Bivšem po nacionalnosti Jugoslavenu i uzornom članu SKJ, danas tzv. suverenističkom saborskom zastupniku Željku Sačiću odlazi u zastaru (sic transit) suđenje za zapovjednu odgovornost za masakr (specijalci ATJ Lučko) šestero srpske starčadi 26. kolovoza 1995. u zaseoku Gruborima nedaleko od Plavnog. Kakve su to poruke mladima!?

HDZ i tzv. Crkva u Hrvata

Naravno da se nitko s makar dva zrna soli u glavi ne čudi tomu što su doznali i objavili istraživači u projektu „Politička pismenost učenika završnih razreda srednjih škola u Hrvatskoj“. Znalo se odavno što se i zašto događa, da to ne može izaći na dobro, a dobronamjerni ljudi – koji, je li, vole svoju domovinu i žele joj sve najbolje – baš zato upozoravaju na puzajuće zlo što smrdi po mržnji, netrpeljivosti i podjelama, vonja po morima prolivene nedužne krvi u bliskoj prošlosti. Kao što je evidentno iz političkih/svjetonazorskih stajališta mlađih punoljetnika/ca, to je vapaj žednih u pustinji? Karcinogena društveno-politička klima u Bijednoj Našoj upućuje na drugu „pustinjsku“ zbílju: psi laju, a karavane prolaze. Dokle? Hoće li taj svijet koji na mladima ostaje u tzv. Samostalnoj, Neovisnoj i Suverenoj sutra biti korespondentan sa svijetom u kojemu se u javnim školama uči evolucija, a ne „Božje stvaralačko djelo“ i nema vjeronauka u nastavnom rasporedu, u kojemu Hrvat nije apriorno vrjedniji od Srbina, a homoseksualnost bolest, pobačaj ubojstvo, povijest krivotvorstvo…?

HDZ-ova vlast u bilo kojoj vladinoj momčadi, ali uvijek u čvrstoj kompi s tzv. Crkvom u Hrvata energično se protivi uvođenju posebnog školskog predmeta građanskog odgoja i osobito seksualnog odgoja u javni sustav izobrazbe te uspješno odbija sve inicijative nevladinih udruga i civilnog društva u tom smislu. Kao što je u povodu uvođenja vjeronauka u javne škole odbila argumentirane prijedloge i struke i zrele sekularne javnosti o uvođenju nastavnog predmeta religijske kulture, a ne vjerske dogmatike bilo koje religijske denominacije. U digitalno doba, kada je cijeli svijet tzv. globalno selo (Marshall McLuhan), a internet komunikacijska mreža koja čini život transparentnim do zadnjeg kutka Plavog planeta, neodgovorna politika i (prazno)vjerska zatucanost, je li, onemogućuju zdravo, potentno i nadasve kreativno formiranje mladih naraštaja kao samosvjesne, nove stvaralačke i kritičke snage građana svijeta. Mladih ljudi koji će od malena spoznavati globalno društvo u kojemu žive i sutra će živjeti, učiti o demokraciji i znanstveno utemeljenim činjenicama, međuljudskim odnosima te pravim moralnim vrijednostima. Politika i vjerska dogma ne bi smjeli uskraćivati djeci i mladeži da odrastu kao samosvjesni građani svijeta, jer je to jedino jamstvo da im budućnost neće biti problematična.

U sklopu tih i takvih društveno-razvojnih postavki, seksualni odgoj nema veze s kleronacionalističkom demagogijom o tzv. pedagogiji kondoma na banani kojom se prije pet-šest godina, za vrijeme SDP-ove vlasti na zalazu – u finalnoj fazi programiranja tzv. Cjelovite reforme obrazovnog sustava (Boris Jokić i 500 ponajboljih prosvjetnih stručnjaka u RH) – bilo plašilo roditelje školske djece. Nije mali broj istraživanja (i u novije doba) koja ukazuju na kritično neznanje mladeži o žensko-muškim odnosima, o zdravom spolnom životu, o spolno prenosivim bolestima, sredstvima i načinima zaštite od tih bolesti i neželjene trudnoće, o pobačaju, etc. To pak što o seksualnom životu čuju od vjerskih „pastira“ na tzv. duhovnim obnovama, predbračnim pripremama, itsl. vjerskim poukama u principu graniči s nevjerojatnim nebulozama (obaveza suzdržavanja, npr.) koje mladi ismijavaju, medicinskim neznanjem, zastrašivanjem, svjesnim obmanama i notornim lažima (kontracepcija, homoseksualnost, npr.), pa nije čudno zašto visok postotak mladih u istraživanju „Politička pismenost učenika završnih razreda srednjih škola u Hrvatskoj“ iskazuje toliku, je li, nepismenost u tim ključnim pitanjima dnevnog života, društva i odnosa.

Da je religijska kultura u javnim školama, a ne vjeronauk (realno, mjesto mu je u crkvi, džamiji, sinagogi, etc. – u bogomolji vjerske zajednice) bila bi čišća situacija u odnosu na vjersku indoktrinaciju: ne bi se zatupljivalo učenike neznanstvenim dogmama određene vjerske denominacije, nego bi ih se učilo o religijama (koje jesu i bit će objektivitet u suvremenomu društvu), koje postoje, što zagovaraju, kakva im je vjerska praksa, kako su i kada nastale, koje prostore zauzimaju, etc. I, naravno, da su sve jednakopravne u svakoj tolerantnoj, uljuđenoj i demokratskoj sekularnoj zajednici. I točka. Tko voli dogmatiku, široko mu polje u crkvenoj školi ili u vjeronauku u bogomolji svoje vjerske zajednice, pa… Ali da se vjerski terorizira svu djecu i mladež bez ikakva sekularnog obzira, nije u redu. Po vlastitim istraživanjima među školskom populacijom, Crkva znâ da većina djece i mladeži ne vole i ne drže do vjeronauka kao neke ozbiljne nastave, ali izborno ih roditelji upisuju jer je to u novo’rvackom društvu svjetonazorska moda na kojoj politika interesno inzistira (radi izbora), a Crkva radi materijalnih dobara što će joj namicati i buduća pastva.

Pa se iz „pastirskih“ redova čuje kako je „Hrvatska katolička država“ (po zadnjem popisu stanovništva, čak je 86,28 posto katolika), a dio mladeži odgovara u rečenom istraživanju među maturantima čistim kretenizmom: da su „pravi Hrvati su katolici“ (sic transit). Niti je Bijedna Naša katolička država niti su „pravi Hrvati“ samo katolici. Zapravo, ne postoji ta mjera za vjerodostojno izmjeriti „pravog Hrvata“ budući da su svi Hrvati – kao i ini narodi – povijesni gemišt svakojake krvi i podrijetla. Čisti ne postoje, kao što ni savršenstvo ne postoji. Sudeći po svijetu kakav jest i kakav će, je li, ostati mladima problematične budućnosti, ni bog/ovi nije/su savršen/i. Savršenstvu i idealima oduvijek se težilo i težit će se – što bi se pučki reklo – dok je svijeta i vijeka, ali se nikad neće dosegnuti.

Jedan od voditelja istraživanja među maturantima, prof. dr. sc. Dragan Bagić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu drži da su dobiveni rezultati očekivani budući da su i prethodna istraživanja pokazala slična stajališta mladih, jer ona „reflektiraju naš javni prostor i nedavne događaje“ (npr. referendum o ustavnoj definiciji braka kao, isključivo, zajednice muškarca i žene, etc.). Mladež je vrlo podložna vanjskim utjecajima, pa nije čudno da se Crkva svim silama upinje upravo djecu i mladež obuhvatiti raznim svojim aktivnostima, no činjenica je i to da stajališta te populacije nisu fiksna. Mijenjaju se. Neki dan je upravo država ‘Rvacka pokazala kako je nezrela primijeniti svoju Ustavom RH oktroiranu sekularnu doktrinu. Nesretni ministar rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike Josip Aladrović – začudo, mlađi čovjek, pretpostavljeno slobodnijih nazora suvremenog doba? – dopustio je da resor uputi žalbu na sudsku odluku kojom se dopušta dvojici muškaraca u tzv. bračnom partnerstvu posvojiti dijete.

Uvjet: građanski odgoj

Je li homoseksualnost i za ministra Aladrovića „bolest koju treba liječiti“, pa toj dvojici „neprirodnih“ sklonosti ne treba povjeriti dijete ni na kakvu skrb!? Ni ikomu drugom homoseksualne orijentacije. Tako misli/zagovara tzv. Crkva u Hrvata – čak protivnom onoj pape Franje: „Tko sam ja da im sudim!?“ – tako misli dobar dio tzv. desne politike (uključivo HDZ), tako misli dio medija (uključivo neke „perjanice“ tzv. javne kuće HRT-a), tako misli i dio vjerničke i šire javnosti, pa… Kada mladi pročitaju, čuju ili vide u medijima i ovo srednjovjekovno državno reagiranje, žalbu Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike kako očekivati zrela stajališta te populacije kasnije? Građanski samosvjesne ljude, tolerantne na različitosti, snošljive prema drukčijima, odgojene i obrazovane za pozitivnu kritičnost i kreativnu sumnju u razvojno potentnoj zajednici utemeljenoj na znanju. Škola je tu na ispitu zrelosti/odgovornosti za svijet koji ostaje na mladima u budućnosti budući da, tvrdi Bagić, „ima itekakav utjecaj na mlade te može djecu naučiti, ako to želi učiniti“. Ali javna škola neovisna o politici i Crkvi, jer dok je ovisna – kao što sada presudno jest, sustavnom neodgovornošću režima – neće biti na visini zadatka. Kao što nije ni sada, pa „ne uspijeva anulirati izrazito negativne efekte vanjskih utjecaja; stanje je osobito loše u srednjim strukovnim školama“.

Prema Bagićevim riječima, neće biti sreće, ako se u škole čim prije ne uvede „jaki i kvalitetno osmišljen građanski odgoj“. Pretpostavka za to je ozbiljan društveni i politički dijalog. Sadašnje stanje školskih kurikula – građanski i zdravstveni (seksualni?) sadržaji tematski razasuti u drugim nastavnim predmetima – nije dalo pozitivan rezultat. Da jest, maturanti ne bi bili politički/građanski/zdravstveno polupismeni i čak nepismeni. Nije normalno da na 19 pitanja s ponuđena po četiri odgovora o društveno-političkom sustavu samo jedan od 1146 ispitanih točno odgovori na sva. Uz problematičnu činjenicu o čak 43 posto „uvjerenih vjernika“ među ispitanim maturantima i 25 posto „običnih“, koji ne prihvaćaju baš sve što ih vjera uči, ohrabrujuće su spoznaje kako su „najveći stupanj tolerancije pokazali u području drugih rasa, vjera i nacija“. To je dobro. Naslućuje se svjetlo na kraju tunela koji vodi u izgledniju budućnost?

tacno