Ponekad na seminaru zaigram sa studentima, za razonodu, sljedeću igru. Kažem: Zamislite da nekim nesretnim slučajem tragedija zadesi našu zemlju i ona ostane bez vodstva; bez Predsjednice, bez Premijera i bez Sabora. Bili ste u razgledanju Sabora kad je došla ta tužna vijest, a proširila se glasina da su studenti, mladi i obrazovani, preuzeli vlast. Vi tako slučajem postanete vlada.
Na Trgu svetog Marka gomila s oduševljenjem uzvikuje vaša imena, pleše i pjeva borbene pjesme.
U seminarskoj dvorani se pojave osmijesi. Ja se malo uozbiljim i kažem: A sada, što činiti? Nastane žagor.
Najprije padaju prijedlozi o raspisivanju izbora. Logično. Malo u šali, ali sve ozbiljnije dolaze upozorenja da s tim ne treba žuriti. Bivša vlast bila je korumpirana i veleizdajnička. Naša demokracija je mlada, naši neprijatelji opasni, ekonomska situacija teška.
Najprije treba stabilizirati vlast, formirati novu stranku, utvrditi pravila izbora. Počnu se javljati i prijedlozi da se postave novi zapovjednici vojske, tajne policije, pročisti diplomacija i sudstvo. Sve to zato jer su ugrožene tekovine, plemeniti ciljevi, žrtve koje je narod podnio.
Ne može se sve prepustiti slučaju i treba preispitati izborna pravila. Treba spustiti granicu glasovanja na šesnaest godina, zabraniti kriminalcima, izdajicama i neprijateljima kandidiranje. Treba pokret pretvoriti u stranku. Nije vrijeme za eksperimente i revolucije.
Upozorava se na ulogu medija koji su izvan kontrole i u stranom vlasništvu.
Ja raspirujem raspravu govoreći da pred zgradom mase traže kruha i posla. Prodajmo nešto od državne imovine, pošaljimo delegaciju da dogovori reprogramiranje dugova. Dajmo investitorima povlastice i izuzetak od plaćanja poreza.
Dajmo im, zapravo prodajmo, državljanstvo.
Tvrde: Dajmo narodu kruha i igara. Razbjesnimo gomile otkrivanjem zataškanih skandala, utješimo ih sportskim pobjedama, zabavimo ih nekom davnom spletkom i ljubavnom aferom bivšeg predsjednika. Promijenimo imena ulicama.
Dobro bi došla jedna mala lustracija, kažu; nikakvi progoni i suđenja, već rehabilitacije, priznanje grijeha, potpisivanje izjave o pokajanju, eventualno nošenje crvene trake.
Neki, kao šalu, ali stvar se shvati ozbiljno, počnu tvrditi da treba misliti i na sebe. Možda bi naš ministar financija dio zarade od prodaje imovine i oružja trebao pohraniti u švicarske banke – neka se nađe.
Neki to povežu s tajnim službama. Tamo trebamo svoje ljude, trebaju sredstva jer je špijunski posao skup, tu se ne donose potvrde o isplati ni hotelski računi. Općenito vlada neko divljenje prema uniformama.
Sjećam se prijedloga da se treba dogovoriti i nagoditi s Crkvom, otići na misu, još bolje na diskretni ručak. Biskupi, generali i policajci uživaju visok status.
Tu i tamo jave se glasovi otpora: Zar se nismo kleli u demokraciju? Zar nismo tvrdili da se zemlja, šume i banke, strateške firme ne smiju prodati? Osjeti se malo gorčine kod tih pitanja.
Shvaćam da sam i ja kriv, potičem i provociram, a onima koji se ne unesu u igru to smeta. Tih je obično malo, no probude se i oni inače šutljivi koji s osmijehom nude hrabre reforme, malo kao šalu, a malo i ozbiljno.
Postoji trenutak kad igra postane gruba i zla. To je onaj trenutak kada se uhvatimo da propovijedamo demokratske vrijednosti, a shvatimo da ih napuštamo i odgađamo s lakoćom, uz dobra opravdanja i loše samozavaravanje.
U ime slobode izmišljamo neprijatelje slobode, a oni se nalaze u nama samima, u mentalitetu i političkoj kulturi.
Ispod površnih i naučenih pravila, unatoč Ustavu i zakonu ipak smo ljudi od krvi i mesa, vlastohlepni, oni koji lako postaju zli, osvetnici, pohlepni i bestijalni.
Svi znamo da se radi o igri, ali je igra oslobodila arhetipske sile ohole i bešćutne vlasti.
Tada shvatimo da se zakoni i ustavi ne donose za grupicu mladih, često idealističkih studenata koji se šale i veselo zaigraju.
Zakoni su glupi i kruti, nekad nelogični jer se ne donose za one koji su rođeni s anđeoskim krilima, već za barabe i besprizorne lažljivce koji preziru lakovjernost masa, oslanjaju se na zaborav i korištenje uvijek istih prevarantskih trikova kojima će zaobići pravila i u zakonima jer su moćni, izbušiti rupe kroz koje mogu proći politički velikani, a ne mogu pognute sluge i podanici.
Volio bih da je ovo izmišljena priča.
Nije. Stvarno se događa.
Kako je do toga došlo? Kako smo naučili da je važno tko ima obavještajne službe, tko kontrolira policiju i vojsku?
Tko je te mlade naučio da je važno imati crne fondove u švicarskim bankama, rasprodati imovinu koju zovemo obiteljsko srebro, ma prodati sve i dignuti hipoteku na dom(ovinu) i zadužiti potomke?
Kako se stvara dojam da je politika stvaranje tajnih dogovora, skrivenih ciljeva i masovne budalizacije, a ne odgovorna odluka o tome što se smjera i za što se netko zalaže?
Nisu to učili ni u školi ni kod kuće; samo gledaju svijet oko sebe.
Zar su proučavali Machivellija, Maurica Jolya, čitali Sun Tzuovo ”Umijeće ratovanja”, Bakunjina i Kropotkina, zar su pratili stranice džihadista i terora, pretjerano gledali filmove o zavjerama?
Zar vjeruju u masonske zavjere i tajne Protokole sionskih mudraca, fatimske misterije, iluminate?
Ništa takvo nije im trebalo.
Između redaka novina, ispod glasa kod kuće i u razredu prenosi se iskustvo o ljudskoj naravi, o povijesnoj kletvi, znanje da su nas vođe vješto varale i da su im budale vjerovale, da je ljude moguće zavaravati preko svake mjere, dugo i uspješno, da je politika umijeće zavaravanja
Ništa takvo nije im trebalo. Mladi gledaju televiziju, čitaju blogove i hrvatske novine.
autograf
Na Trgu svetog Marka gomila s oduševljenjem uzvikuje vaša imena, pleše i pjeva borbene pjesme.
U seminarskoj dvorani se pojave osmijesi. Ja se malo uozbiljim i kažem: A sada, što činiti? Nastane žagor.
Najprije padaju prijedlozi o raspisivanju izbora. Logično. Malo u šali, ali sve ozbiljnije dolaze upozorenja da s tim ne treba žuriti. Bivša vlast bila je korumpirana i veleizdajnička. Naša demokracija je mlada, naši neprijatelji opasni, ekonomska situacija teška.
Najprije treba stabilizirati vlast, formirati novu stranku, utvrditi pravila izbora. Počnu se javljati i prijedlozi da se postave novi zapovjednici vojske, tajne policije, pročisti diplomacija i sudstvo. Sve to zato jer su ugrožene tekovine, plemeniti ciljevi, žrtve koje je narod podnio.
Ne može se sve prepustiti slučaju i treba preispitati izborna pravila. Treba spustiti granicu glasovanja na šesnaest godina, zabraniti kriminalcima, izdajicama i neprijateljima kandidiranje. Treba pokret pretvoriti u stranku. Nije vrijeme za eksperimente i revolucije.
Ponekad na seminaru zaigram sa studentima, za razonodu, sljedeću igru. Kažem: Zamislite da nekim nesretnim slučajem tragedija zadesi našu zemlju i ona ostane bez vodstva; bez Predsjednice, bez Premijera i bez Sabora. Bili ste u razgledanju Sabora kad je došla ta tužna vijest, a proširila se glasina da su studenti, mladi i obrazovani, preuzeli vlast. Vi tako slučajem postanete vlada
Upozorava se na ulogu medija koji su izvan kontrole i u stranom vlasništvu.
Ja raspirujem raspravu govoreći da pred zgradom mase traže kruha i posla. Prodajmo nešto od državne imovine, pošaljimo delegaciju da dogovori reprogramiranje dugova. Dajmo investitorima povlastice i izuzetak od plaćanja poreza.
Dajmo im, zapravo prodajmo, državljanstvo.
Tvrde: Dajmo narodu kruha i igara. Razbjesnimo gomile otkrivanjem zataškanih skandala, utješimo ih sportskim pobjedama, zabavimo ih nekom davnom spletkom i ljubavnom aferom bivšeg predsjednika. Promijenimo imena ulicama.
Dobro bi došla jedna mala lustracija, kažu; nikakvi progoni i suđenja, već rehabilitacije, priznanje grijeha, potpisivanje izjave o pokajanju, eventualno nošenje crvene trake.
Neki, kao šalu, ali stvar se shvati ozbiljno, počnu tvrditi da treba misliti i na sebe. Možda bi naš ministar financija dio zarade od prodaje imovine i oružja trebao pohraniti u švicarske banke – neka se nađe.
Neki to povežu s tajnim službama. Tamo trebamo svoje ljude, trebaju sredstva jer je špijunski posao skup, tu se ne donose potvrde o isplati ni hotelski računi. Općenito vlada neko divljenje prema uniformama.
Sjećam se prijedloga da se treba dogovoriti i nagoditi s Crkvom, otići na misu, još bolje na diskretni ručak. Biskupi, generali i policajci uživaju visok status.
Tu i tamo jave se glasovi otpora: Zar se nismo kleli u demokraciju? Zar nismo tvrdili da se zemlja, šume i banke, strateške firme ne smiju prodati? Osjeti se malo gorčine kod tih pitanja.
Shvaćam da sam i ja kriv, potičem i provociram, a onima koji se ne unesu u igru to smeta. Tih je obično malo, no probude se i oni inače šutljivi koji s osmijehom nude hrabre reforme, malo kao šalu, a malo i ozbiljno.
Postoji trenutak kad igra postane gruba i zla. To je onaj trenutak kada se uhvatimo da propovijedamo demokratske vrijednosti, a shvatimo da ih napuštamo i odgađamo s lakoćom, uz dobra opravdanja i loše samozavaravanje.
Tada shvatimo da se zakoni i ustavi ne donose za grupicu mladih, često idealističkih studenata koji se šale i veselo zaigraju. Zakoni su glupi i kruti, nekad nelogični jer se ne donose za one koji su rođeni s anđeoskim krilima, već za barabe i besprizorne lažljivce koji preziru lakovjernost masa, oslanjaju se na zaborav i korištenje uvijek istih prevarantskih trikova kojima će zaobići pravila i u zakonima jer su moćni, izbušiti rupe kroz koje mogu proći politički velikani, a ne mogu pognute sluge i podanici
U ime slobode izmišljamo neprijatelje slobode, a oni se nalaze u nama samima, u mentalitetu i političkoj kulturi.
Ispod površnih i naučenih pravila, unatoč Ustavu i zakonu ipak smo ljudi od krvi i mesa, vlastohlepni, oni koji lako postaju zli, osvetnici, pohlepni i bestijalni.
Svi znamo da se radi o igri, ali je igra oslobodila arhetipske sile ohole i bešćutne vlasti.
Tada shvatimo da se zakoni i ustavi ne donose za grupicu mladih, često idealističkih studenata koji se šale i veselo zaigraju.
Zakoni su glupi i kruti, nekad nelogični jer se ne donose za one koji su rođeni s anđeoskim krilima, već za barabe i besprizorne lažljivce koji preziru lakovjernost masa, oslanjaju se na zaborav i korištenje uvijek istih prevarantskih trikova kojima će zaobići pravila i u zakonima jer su moćni, izbušiti rupe kroz koje mogu proći politički velikani, a ne mogu pognute sluge i podanici.
Volio bih da je ovo izmišljena priča.
Nije. Stvarno se događa.
Kako je do toga došlo? Kako smo naučili da je važno tko ima obavještajne službe, tko kontrolira policiju i vojsku?
Tko je te mlade naučio da je važno imati crne fondove u švicarskim bankama, rasprodati imovinu koju zovemo obiteljsko srebro, ma prodati sve i dignuti hipoteku na dom(ovinu) i zadužiti potomke?
Kako se stvara dojam da je politika stvaranje tajnih dogovora, skrivenih ciljeva i masovne budalizacije, a ne odgovorna odluka o tome što se smjera i za što se netko zalaže?
Nisu to učili ni u školi ni kod kuće; samo gledaju svijet oko sebe.
Kako se stvara dojam da je politika stvaranje tajnih dogovora, skrivenih ciljeva i masovne budalizacije, a ne odgovorna odluka o tome što se smjera i za što se netko zalaže? Nisu to učili ni u školi ni kod kuće; samo gledaju svijet oko sebe
Zar su proučavali Machivellija, Maurica Jolya, čitali Sun Tzuovo ”Umijeće ratovanja”, Bakunjina i Kropotkina, zar su pratili stranice džihadista i terora, pretjerano gledali filmove o zavjerama?
Zar vjeruju u masonske zavjere i tajne Protokole sionskih mudraca, fatimske misterije, iluminate?
Ništa takvo nije im trebalo.
Između redaka novina, ispod glasa kod kuće i u razredu prenosi se iskustvo o ljudskoj naravi, o povijesnoj kletvi, znanje da su nas vođe vješto varale i da su im budale vjerovale, da je ljude moguće zavaravati preko svake mjere, dugo i uspješno, da je politika umijeće zavaravanja
Ništa takvo nije im trebalo. Mladi gledaju televiziju, čitaju blogove i hrvatske novine.
autograf
