Žarko Paić, sociolog kulture i filozof: Rad i kultura gube svoje značajke binarnih opreka time što su uvučeni u igru tehnogeneze kapitala kao takvoga u svojoj posljednjoj mutaciji – želji za vladavinom i moći onoga neljudskoga. Neoliberalizam kao "konzervativna revolucija“ otvorio je mogućnosti reinvestiranja u tehnosferu. To se dogodilo privatizacijom javnoga ili zajedničkoga dobra sve do posljednje oaze "autonomije“ i "slobode“ svijeta života.
Žarko Paić rođen je 16. listopada 1958. godine. Izvanredni je profesor na Studiju modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje predaje sociologiju kulture, estetiku, teorije mode, semiotiku i vizualne komunikacije. Ujedno, gostujući je profesor na kolegiju Digitalna estetika na doktorskom studiju teorije književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Glavni je urednik časopisa za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti Tvrđa, zamjenik glavnog urednika časopisa Europski glasnik, član uredništva časopisa za vizualne umjetnosti Art-e-fact, član međunarodnoga savjeta časopisa IMAGES: Journal for Visual Studies, član međunarodnoga savjeta filozofskih časopisa Phainomena i Apokalipsa. Dobitnik je međunarodne autorske nagrade za literaturu srednjoeuropskih zemalja austrijske zaklade KULTURKONTAKT iz Beča za 2008. godinu Autor je brojnih knjiga iz područja suvremene filozofije, sociologije, politologije i teorije kulture, među kojima se izdvajaju:
Politika identiteta: Kultura kao nova ideologija, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2005.
Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.
Moć nepokornosti: Intelektualac i biopolitika, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.
Posthumano stanje: Kraj čovjeka i mogućnosti druge povijesti, Litteris, Zagreb, 2011.
Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije, Bijeli val, Zagreb, 2013.
Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost (Litteris, Zagreb, 2014.) njegova je najnovija knjiga koja izlazi sredinom studenoga i obuhvaća studije o pojmu tehnosfere i digitalne estetike, o pojmu događaja i razlike u suvremenoj performativnoj umjetnosti, analize Heideggerova mišljenja tehnike i umjetnosti, Deleuzove ontologije razlike i mnoštva, Lyotardove estetike i politike, a posljednje poglavlje knjige u cijelosti je posvećeno interpretacijama književnih djela Kafke, Krleže, Bernharda, Sebalda i Celana s obzirom na odnos između kazivanja (logos) i proizvođenja (poiesis) u tehno-znanstvenome razdoblju svijeta. Knjiga na 500 stranica preispituje dosege suvremene filozofije i umjetnosti spram vladavine tehnosfere koja više nije tek sredstvo, već svrha stvaranja umjetnoga uma i umjetnoga života s onu stranu tradicionalne metafizike.
U razgovoru za H-Alter autor se osvrće na neke od tema koje obuhvaća svojim bogatim opusom.
Možete li ukratko objasniti čime se bave vizualni studiji kao znanstvena disciplina i koja je njihova uloga u promišljanju šireg društvenog konteksta. Koliko vizualni studiji mogu doprinijeti razumijevanju medijski derivirane stvarnosti i društva spektakla u kojemu danas živimo? Kakva je pozicija vizualnih studija u akademskoj zajednici u Hrvatskoj?
Vizualni studiji (visual studies) i znanost o slici (Bildwissenschaft) predstavljaju obrat u shvaćanju slike, umjetnosti i kulture. Umjesto tradicionalnoga pristupa umjetničkome djelu iz stajališta značenja njegove poruke, sada je naglasak na oslobođenju slike od jezika. Ako je slikovni obrat nastupio s povijesnom avangardom 20. stoljeća uvođenjem novih medija poput fotografije i filma u svijet umjetnosti, to je nužno moralo imati za posljedicu i promjenu u estetskome sudu o samome djelu. Ali i još nešto mnogo važnije. Promjena paradigme od jezika spram slike, ili od teksta spram vizualnosti, označava i put drukčijega shvaćanja povijesti umjetnosti ne samo kao akademske discipline, nego ponajprije kao načina mišljenja o umjetnosti uopće. 1994. su W.J.T.Mitchell i Gotfried Boehm, svaki unutar svojega misaonoga obzorja, otvorili prostor interdisciplinarnome proučavanju djela kulture i unutar toga vizualnih umjetnosti kao različitih poredaka slikovnoga predstavljanja i stvaranja novoga identiteta. Danas su to nove akademske discipline na sveučilištima gdje se izučavaju složeni fenomeni vizualizacije, filma, novih medija, digitalne kulture u postojećim sustavima humanistike. U nas je situacija odnedavno nešto bolja. Nakon svjetske konferencije "Vizualni studiji kao akademska disciplina“ održane 2013. u Zagrebu na Tekstilno-tehnološkome fakultetu, uskoro će izaći zbornik Theorizing Images in Art, Media, and Fashion, koju uređujemo kolega Krešimir Purgar i ja, u izdanju Cambridge University Scholars. Za nadati se da će možda uskoro doći i vrijeme za organiziranje doktorskoga studija ovdje koji bi posvetio pozornost problemu slike u digitalno doba iz vidokruga vizualnih studija i znanosti o slici. Novo je uvijek izazovno i uznemirujuće. Stare institucije se moraju tome prilagoditi ili će izgubiti svaku vjerodostojnost.
Na koje sve načine i sa kakvim posljedicama je stvarnost generirana u suodnosu medija i kapitala promijenila shvaćanje života i čovjeka?
Ono što Marx u kritici političke ekonomije jest, doduše, predvidio, ali nije posebno smatrao bitnim za industrijski kapitalizam, pripada sferi slobodnoga vremena, dokolice, kulture kao industrije (Adorno) ili društva spektakla (Debord). Kada tzv. slobodno vrijeme postaje "kapital“, ili kada se prostor-vrijeme za duhovni razvitak čovjeka pretvara u nastavak kapitalističkoga načina proizvodnje drugim sredstvima, nalazimo se u pervertiranome obliku "carstva slobode“. U informacijskom dobu ono se uzdiže do "carstva nužnosti“. Kapital u formi libidinalnih energija zavodi ljudske želje njihovom razmjenom na tržištu. Čitavo 20. stoljeće na putu je tog procesa totalnoga podjarmljivanja posljednjega utočišta slobode kao predaha-od-rada. Problem je, dakle, u tome što kulturni kapital u informacijskoj ekonomiji usluga nije ništa drugo negoli ono što stručnjaci za marketing poput fundamentalističkih gurua prodaju na svjetskome tržištu pod raznim imenima, a zajednički im je nazivnik sloboda ljudske kreativnosti. Preobrazbe kapitala su fascinantne. Baš kao i nazivi za preobrazbu duha u sektor kulture u svim područjima života: socijalni kapital, ljudski kapital, kreativni kapital i njemu pripadne kreativne industrije (od informacije do komunikacije s prevlašću kvartarnoga sektora usluga u kojem dizajn postaje prototip kreativnosti). Dvojna "priroda“ rada u svim daljnjim izvodima pokazuje kako se kapitalizam može razumjeti samo i jedino kao: (1) totalno mobiliziranje kapitala u nepromjenljivome stanju tehno-inovacija i (2) revolucija u društvenim odnosima u smjeru kontrole biogenetskih procesa proizvodnje same želje za preobrazbom u stvar/objekt. Kada Pessoa u futurističkoj fazi svojega pjesništva iskazuje Želim biti stroj, to je želja za ovjekovječenjem proizvodnje u nematerijalnome stanju čiste informacije.
Prema tome, kapital u doba korporativnoga kapitalizma nužno prelazi iz rada kao izvora viška vrijednosti u "kulturu“ kao događaj totalne izvedbe samoga života. Rad je metalurgija moderne. Kulturom se, pak, određuje semiurgija postmoderne. Događajem se, naposljetku, ulazi u digitalni prostor tehnosfere kao sinteze biosfere i mediosfere. Rad i kultura gube svoje značajke binarnih opreka time što su uvučeni u igru tehnogeneze kapitala kao takvoga u svojoj posljednjoj mutaciji – želji za vladavinom i moći onoga neljudskoga. Neoliberalizam kao "konzervativna revolucija“ otvorio je mogućnosti reinvestiranja u tehnosferu. To se dogodilo privatizacijom javnoga ili zajedničkoga dobra sve do posljednje oaze "autonomije“ i "slobode“ svijeta života. Preobrazbom sveučilišta u Europi u korporativne institucije znanja kao informacije (robe) za održavanje kognitivnoga kapitala u stanju fluidnosti i fleksibilnosti, "kultura“ se do kraja razotkrila u svojoj goloj istini. Nije to više proizvodnja znanja za potrebe tržišta izvan tehnosfere. Posve suprotno, aporija i paradoksi kapitalizma danas su u tome što "kultura“ kao kapital stvara nova tržišta za interaktivni događaj komunikacije između aktera "revolucije“ i aktora "stabilnosti“. Pojmovi su to sredstva/svrhe informacije u nematerijalnome stanju. Ono u sebi sintetizira slobodu kao želju za moći i moć kao želju za slobodom. "Revolucija“ više ne pripada društvu, jer je društvo razoreno i pretvoreno u mreže komunikacije. Kapital se ne može socijalizirati, jer je već u svojoj "biti“ s onu stranu dihotomije privatnoga i javnoga. Prema tome, u privatiziranju javnoga ili zajedničkoga dobra uvijek se radi o prisvajanju/otimanju onoga što je još-ne-kapital u formi autentične slobode-od-kapitala. Privatizirati slobodu znači učiniti je sredstvom/svrhom nove proizvodnje. Njezin proizvod, dakako, ima tržišnu cijenu i služi interesima korporacije. Ova "služba“ je utoliko čudovišnija jer u njoj nema ni zanosa domoljublja niti žrtve za "Velikoga Drugoga“ (Boga, naciju, kulturu, čovječanstvo). Umjesto tih relikvija povijesti žrtvuje se Drugoga u ime "Velikoga Trećega“. Heidegger je to nazvao njemačkim izrazom das Man, a ironija je u tome što taj das Man nije ništa drugo nego onaj kafkijanski bezlični i neljudski "K.“. Nije čak ni slučajno da se "taj“ i "onaj“ Jozef K. pojavljuje glavnim "junakom“ u dva Kafkina romana, Proces i Dvorac. "Veliki Treći“ može se nazvati sklopom struktura i matricom mreža. One se ne mogu razoriti ni iznutra niti izvana jer iza vrata su druga vrata, a uništena čvorišta mreže obnavljaju se na drugim čvorištima. I tako u beskraj. Sve drugo proizlazi iz ove "mistike Zakona“ kao u Kafkinome djelu, gdje uzajamno supostoje univerzalna krivnja i pojedinačna odgovornost, žrtvovanje bez Raspeća i spasonosno bez Boga.
"Nije čak ni slučajno da se 'taj' i 'onaj' Jozef K. pojavljuje glavnim 'junakom' u dva Kafkina romana, Proces i Dvorac." (internationalcinemareview.blogspot.com)
U svom radu bavite se tehnoznanstvenom proizvodnjom života te ističete kako znanost danas ne objašnjava život nego ga proizvodi. Koji je odnos znanosti i kapitala i koje su posljedice takve sprege? Koja je pri tome uloga humanističkih znanosti i kakva je njihova perspektiva?
U knjizi koja uskoro izlazi, a naslovljena je Treća zemlja: Tehnosfera i umjetnost (Litteris, Zagreb, 2014.) izložio sam svoje razumijevanje problema odnosa tehnoznanosti, filozofije, umjetnosti i svijeta. Tehnosferom nazivam novu konstelaciju odnosa između stroja, životinje i čovjeka u doba vladavine mreže kao društvene entropije globalnoga kapitalizma.
Razlika spram svih prethodnih epoha u kojima je tehnika bila tek sredstvom, funkcijom, instrumentom nečega izvanjskoga (Boga-prirode-čovjeka) jest u tome što tehnosfera konstruira nove svjetove. Tehnogeneza se zbiva u formi čistoga događaja. Umjetni um (A-intelligence) i umjetni život (A-life) tvore sintetsko jedinstvo novoga stroja postajanja u sklopovima totalne hibridnosti. Ništa više nema svoju postojanu i vječnu "bit“. Sve se događa kao praksa nastajanja unutar kontrole reguliranja životnih svjetova. Filozof znanosti i tehnologije Bernard Stiegler tvrdi da je čovjek u svojoj otvorenosti dovršena forma života. Što još preostaje svodi se na njegovu egzistencijalnu mogućnost razlike spram aparata tehnike, a to znači promjene odnosa spram svijeta ne više iz položaja duha, logosa, racionalnosti, programa svijesti. Doba opreka psihoanalize i znanosti, nesvjesnoga i svijesti, u tom pogledu pripada prošlosti. Jezik kojim se služimo u metafizičkome razlikovanju "duha“ i "duše“, logike i psihologije, uma i tijela, jednako je tako neprikladan za opis tehnogeneze svjetova u kojima ono životinjsko i ono ljudsko postaju mogućim u bitnoj razlici samo iz odnosa spram tehnosfere. Tko govori o mrežama, identitetima, aktoru i interaktivnosti djelovanja, ne može utvarati da se normativnim zahtjevima za promjenom političke vlasti u liberalnim demokracijama na ulici rješava temeljno pitanje poretka. Čini se naivnim vjerovati u moć subjekta danas, osobito kada se sam "subjekt“ revolucije ne nalazi u svijesti o etičkoj nužnosti promjene. Već je u Marxovu Kapitalu bilo jasno izrečeno da se totalna promjena modernoga društva odvija u laboratoriju tehnoznanosti. Nakon toga je samo pitanje vremena kada će nove tehnologije kao "subjekt“ izbaciti iz igre stvarne ljude ili ih zamijeniti novim strukturama nužnim za budućnost opstanka ideje kapitala. Kada 2015. godine NASA otvori mogućnost totalne primjene interneta u ekonomiji rada i želja, kojim se sada služi za navođenje robotiziranoga vozila Curiosity u istraživanju nastanka Marsa i eventualne mogućnosti života na crvenome planetu, globalni kapitalizam mreža implodirat će do neslućenih granica. Radi se o novoj tehnoznanstvenoj revoluciji. Vodeći pojmovi postaju oni koje je još Heidegger 1938. godine izrekao u predavanjima o biti događaja. To su: (1) dinamičko, (2) totalno, (3) racionalno, (4) imperijalno i (5) planetarno. A sve te pojmove objedinjuje glavna teza o našem informacijskome dobu entropije. Kapitalizam, dakle, nije ništa drugo negoli totalna mobilizacija "neljudskih resursa“ kao što su tehnoznanosti u dugome maršu kroz platforme opustošene povijesti s onu stranu ljudskoga. Moć ne proizlazi više iz politike kao djelovanja u službi neke metafizičke ideje poput, primjerice, slobode, jednakosti ili pravednosti. U samoj "biti“ onog što je preostalo od moći kao takve razotkriva se "crna rupa“ volje za totalnom vladavinom nečega što je neljudsko, s onu stranu razlikovanja čovjeka, životinje i stroja. To neljudsko jest upravo ono što nazivam pokretačkom snagom kapitalizma u formi implozije informacija. Riječ je o tehnosferi.
Ona u sebi obuhvaća želju za realizacijom svih virtualnih mogućnosti i moći aktualizacije. Suvremene tehnoznanosti nisu više u službi kapitala. Posve suprotno, sam kapital je idealni aksiomatski stroj neljudske prirode svijeta. Ovdje više prirode nema. A pohlepno traganje za Bogom i bogovima završava uvijek kao okrutno krvavi kraj povijesti. U nedavno objavljenoj posthumnoj knjizi Alexandra Kojévea The Notion of Authority (Verso, London, 2014.) ukazuje se na dvije vrste vladavine koje otuda mogu nastati: (1) revolucionarna akcija i (2) revolucionarni teror. Ali obje su samo posljedica jedne radikalnije revolucije koja nadilazi kapitalizam i njegove (ne)moguće alternative. Trebali bismo promisliti zašto se ideja društva u tehnoznanstveno doba izvodi iz ekonomsko-političke forme globalnoga kapitalizma – korporacije. Sve danas postaje korporativno organizirano, od sveučilišta, zdravstva, kulture do same forme države u doba postimperijalne suverenosti. Perspektive humanističkih znanosti? Nisu uopće sjajne. Štoviše, kriza je permanentno stanje. Mito-poetsko mišljenje nije "arhaično“ niti nemoćno iskazivanje povjerenja u arhiv i trag povijesti. Ono je ne-moguće mišljenje nadolazećega kao nepredvidljivoga i nenadanoga. Želi li se ostaviti mogućnosti umjetnosti da ne bude tek estetskim kodom komunikacije tehnosfere, tada je jedino bitno i jedino nužno ono što proizlazi iz drukčijega razumijevanja filozofije negoli se to iskazivalo dosad. Drukčija filozofija ne znači tek promjenu smjera unutar istoga puta. Potreba za filozofijom kao i za umjetnošću možda doista nije više stvar našega vremena. Ono može i bez obojega, budući da su mu i filozofija kao kibernetika i umjetnost kao estetika već u temelju. Vrijeme je, možda, da se umjesto "mudrosti“ (sophia) i "pobune“ (praxis), umjesto ta dva otrova mišljenja zapadnjačke metafizike kako ih naziva Cioran, pronađu elementarne čestice treće zemlje.
Pojednostavljeno, navodite kako su različite kritičke supkulture djelomično proizvod sustava, jer sustav proizvodi unutarnje i vanjske neprijatelje kako bi se održao. Postoji li po vama ikakva alternativa i mogućnost stvarne pozicije izvan mreže/sustava?
Suvremeni globalni poredak kognitivnoga ili informacijskoga kapitalizma ima svojstva kontroliranoga kaosa. Pojmovi kao što su ekonomska globalizacija, politički neoimperijalni poredak liberalne demokracije i različitih autokratskih režima (Rusija, Kina, Indija) te kulturni nomadizam nisu autonomna područja života. Ono što ih povezuje u sustav jest vladavina mreže (network). No, čitava se “priča” odvija kao u današnjim teorijama složenosti i emergencije: samoorganiziranje, prelazak sustava iz središta na rub i obratno, rekonfiguracije od “nižega” do “višega” reda, modeli optimalne kontrole, upravljanje okolinom na temelju kibernetičkih predviđanja učinaka. To vrijedi za sve ekonomske relokacije kapitala iz jedne u drugu zonu svijeta, a učinci su uvijek nelinearni. Ratovi koji se danas vode u globalnome poretku nisu svjetski ratovi. Ali nisu više ni strogo regionalni sukobi iako se čini naizgled da ratuju nacije-države. Ali, pogledajte u čemu je stvar. Izrael je suverena država. U ime “rata protiv terorizma” (Hamas) čini nečuvene ratne zločine protiv Palestinaca u Gazi uz prešutnu potporu Amerike i Europe. Nakon tzv. arapskoga proljeća, koji su uzdizali u nebo neomarksistički filozofi kao “događaj” slobode i revolucije (Badiou i Žižek), imamo “kontrarevoluciju” kao događaj, ali ne unutar tzv. granica nacija-država na Bliskome Istoku.
"Neoliberalizam s Ronaldom Reaganom i Margaret Thatcher bio je povijesni događaj neokonzervativne revolucije dalekosežnoga značaja." (liligo.co.uk)Umjesto te klasične zastarjele sheme, sve se zbiva u povratku političkome islamu, odnosno ekstremnoj ideologiji “oslobođenja” od Zapada (slučaj tzv. Islamske države ili kalifata). Formalno, ona ima značajke nadnacionalnoga pokreta protiv kolonijalizma Zapada. No, to je samo drugi, brutalni i okrutni zahtjev za autokratskom diktaturom u ime islama. Religija u globalnome poretku nije tek, kao što je mislio Samuel Huntington, izvor civilizacije kao borbe “plemena na globalnoj razini” za razdiobom svjetske moći. Ona postaje matricom političke borbe do istrebljenja. No, temeljni je problem u tome što ovaj višestrani poredak političke entropije ima svoj razlog postojanja u onome što nazivam, prema jednoj izreci Heideggera iz 1969. sa seminara u Provansi – stabilnošću u promjeni. Ako vam se čini da su nacije i države i nadalje glavni ekonomsko-političko-kulturalni subjekti/akteri ove krvave igre za prijestolje u naše postglobalno doba, to je samo privid. Nisu to više gospodari suverenosti. Umjesto njih na djelu je savez nafte, Boga i umreženih poredaka moći koji pojam države ostavljaju samo po formi, ali je uzdižu na razinu jednog drugoga tipa vladavine.
Svoj uzor takav čudovišni hibrid ima u rimskome imperiju (Zapad) i orijentalnim despocijama. U oba slučaja više se ne radi o idealu zajednice i solidarnosti prosvijećenih građana spremnih žrtvovati svoje živote za obranu slobode. Cinizam je što takve zajednice nema, pa se posebno ljevica melankolično vraća u prošlost kao mit o republikanizmu srca. Ali on stvarno nikad nije bio ništa drugo doli utopija moderne nacije unutar europskoga prostora duha kao ukorijenjene slobode za sve. Znao je to dobro Rousseau kad je pisao Ustav Korzike. Iza svake velike priče o nadnacionalnoj “svetoj slobodi čovjeka” stoji fantom velikodržavlja i hegemonije “velikih nacija”. Alternativa izvan tzv. sustava postoji jedino ako vjerujete u pobunu Aliena ili u dolazak jednog čudovišnoga događaja anarho-revolucije o kojem je zanosnu poemu spjevao Pier Paolo Pasolini – Ali plavih očiju u ozračju 1968. Sve je to fikcija i iluzija kojoj nisu dijelom mogli odoljeti ni Deleuze i Guattari u Tisuću platoa kad su ostavili mogućnost nenadanosti i neodređenosti samoga kaosa u srcu globalnoga poretka kapitalizma, misleći u binarnim oprekama nomadskih strategija i rizomatskih strojeva moći. No, pred kraj života kad je namjeravao napisati knjigu Veličina Marx Deleuze se ohladio od mikroutopija i mikropolitika nekog uzvišenog "revolucionarnoga nomadizma“ Alternative ovom poretku nema. I upravo stoga u tome leži posljednja mogućnost obrata unutar stabilnosti kao nelinearnoga kaosa događanja. Što više kontrole, to više kreativnoga kaosa. Sve dok ne pronađemo rupe u brlogu Korporacije kao univerzalne forme društvenih odnosa u globalnome kapitalizmu, život će biti programirano ludilo racionalnosti.
Kakva je pri tome pozicija intelektualaca, koja je njegova uloga i mogućnosti?
U časopisu Europski glasnik prije nekoliko godina objavili smo temat o intelektualcima i krizi humanističkih znanosti. Jedan od iznimno zanimljivih prijevodnih tekstova bio je onaj britanskoga sociologa Franka Furedija. U njegovoj knjizi Politika straha: S onu stranu ljevice i desnice, koju sam objavio dok sam bio urednik izdavačke kuće Izdanja Antibarbarus 2008. godine, iznosi se postavka da je nakon kraja komunizma u Europi 1989. godine nestao tradicionalni sukob ideologija na čemu je počivao način organiziranja političkih stranaka u moderno doba parlamentarne demokracije. Ukratko, Furedi je poznatu postavku Daniela Bella o kraju ideologija samo smjestio u kontekst postpolitike globalnoga poretka. Paradoksi koje primjećujemo u djelovanju političkih stranaka danas često su na granici apsurda. Ljevica brani nacionalne interese, a desnica je na usluzi "kozmopolitskim“ idejama transnacionalnih korporacija.
Naravno da je obrat nastupio već 1970-ih godina. Prijelaz iz politike koja se zasnivala na radno-socijalnim pretpostavkama artikulacije ideologija u politiku koja u središte postavlja pitanja kulture kao vrijednosti odgovara ujedno nastanku najznačajnijega događaja u ekonomiji, politici i kulturi druge polovine 20. stoljeća. Sada je to svima jasno. Neoliberalizam s Ronaldom Reaganom i Margaret Thatcher bio je povijesni događaj neokonzervativne revolucije dalekosežnoga značaja. Time je kapitalizam ušao u fazu preustroja čitavoga sustava ekonomije, politike i kulture od sredine 19. stoljeća. Radikalna privatizacija javnoga sektora i procvat novih tehnologija promijenile su krajolik svijeta rada i svijeta života. Politika je postala upravo ono što je najavio vjerojatno najznačajniji teoretičar politike u 20. stoljeću, njemački pravnik Carl Schmitt: postala je tehnologijom moći u službi tehnoznanstvene logike napretka liberalizma, a ne izvornom djelatnošću slobode i odlučnosti promjene egzistencije. Drugim riječima, politika je izgubila smisao u samoj sebi. Od svrhe života zajednice postala je pukim sredstvom ekonomije globalnoga investiranja. To je pridonijelo najsramotnijem dobu umrežene korupcije svih subjekata/aktera globalnoga kapitalizma (države, stranke, sindikati, sveučilišta, crkve). Kraj ideologije kao kraj politike u smislu nestanka razlike između ljevice i desnice samo je još jedan način preobrazbe modernoga u postmoderni način legitimacije kapitalizma i liberalne demokracije. Umjesto rada i društvenih proturječnosti kapitala, na djelu se pojavljuje mnoštvo mikropolitika identiteta. Nije nestala razlika između ljevice i desnice, nego se ta razlika premjestila u prostor kulturalne hegemonije. Što smo dobili? Strahotne hibride i paradokse, nove čudovišne mutacije starih ideologijskih podjela. Kada binarna opreka rada i kapitala nestaje u korist homogenosti kapitala koji se globalizira i razara rad u smislu njegove fizičke nadomjestivosti novom tehnologijom u digitalno doba, nestaju otpori u radnome sektoru i slama se sindikalna borba. Sve drugo sada ima prizvuk "subverzije“ – zahtjevi za kulturalnim pravima imigranata, LGBT i multikulturalnim pravima. Rezultat je da živimo u društvima kontrole, kako to na tragu Deleuzea izvodim u već spomenutoj knjizi Posthumano stanje i posebno u Slobodi bez moći. Politički otpor neprestano širi svoja područja borbe. Ali sam se poredak kao mreža sužava i implodira na drugim čvorištima. Biopolitika zamjenjuje borbu za radnička prava zato što je rad postao nematerijalan. Veza između rada i neživoga, umjetne inteligencije i A-life pokazuje da je globalni kapitalizam tehnoznanstveni park kojemu su biopolitika i spektakl idealni partneri za "tihu revoluciju“ budućnosti. Scenarij je kao iz distopijskih filmova. S jedne strane futuristički napredak biotehnologije i biokapitalizma, a s druge umnoženi kulturalni ratovi oko "vrijednosti“ u onome što je još preostalo od društva. Svaka radikalna politika mora biti ona koja će proći između ovih ekstrema. Je li to moguće? Imamo stoga samo "alternativu“ u radikalnoj ljevici ili radikalnoj desnici. Kad kažem "alternativu“, onda je to ono "realno“ kao fantazmatsko. Ništa od toga ne funkcionira u praksi svakodnevice političkih borbi diljem svijeta. Postoji samo realno postojeći kapitalizam s mnoštvom svojih političko-kulturalnih dispozitiva moći od oblika državne vlasti do načina organiziranja društva.
Žarko Paić: "Suvremene tehnoznanosti nisu više u službi kapitala. Posve suprotno, sam kapital je idealni aksiomatski stroj neljudske prirode svijeta." (Foto: Tomislav Čuveljak)
Problem politike u doba društva kontrole jest u tome što je opreka rada i kapitala nadomještena oprekom kulture i kapitala, a to je uvijek znak da je spektakl u formi slike kao semiokapitalizma realizirano jedinstvo života u totalnome nihilizmu želje za profitom. Intelektualci su, dakle, priča o dvije strane iste kovanice: s jedne o raspadu javne sfere u doba globalnoga poretka demokracije, a s druge o njihovom nestanku u pogonu korporativnoga kapitalizma mreža. Imate samo nadomjestke. Kolektivne trustove mozgova u think-tank institutima vodi ideja makijavelizma za mase, a subverziju i otpor po uzoru na Foucaulta imamo u različitim verzijama disentologije. Ovaj sam pojam skovao u knjizi Moć nepokornosti: Intelektualac i biopolitika (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006). Bez napasti cinizma, radi se o "muzeju revolucije“ i o etičkim herojima današnjega kritičkoga diskursa.
Disentolozi su profesionalni opinion-makeri i aerodromski intelektualci. Oni su "nomadi“ i "revolucionari“ kao dioničari transnacionalnih korporacija zaduženih za pravljenje buke i za permanentne reforme sustava. U tom pogledu su dvije najvulgarnije riječi današnjice i ujedno najpoželjnije etičko-političke norme djelovanja u ovome perverznome svijetu intelektualac i manager. Oboje su gurui pseudo-utopija i oboje prodaju tajno znanje kompetentnih stručnjaka za nepostojeću zbilju u eri totalne specijalizacije visokoga obrazovanja. No, jedno je sigurno. Pojam javnoga intelektualca iščezao je 1989. godine s univerzalnim diskursom humanističke kulture. Sjajan ogled o pokopu pojma "intelektualac“ napisao je Lyotard. Nadomjesci su samo karikature, kako kolektivnoga intelektualca tako i partikularnoga zagovornika Mi-subjekta (od nacije do rase i kulture). Uloga je "intelektualaca“ u doba tehnosfere da očuvaju još ono što je preostalo od slobode i mišljenja bez rasprodaje vlastita dostojanstva za volju Nacije/Države/Kapitala. Ništa više i ništa manje od toga.
h-alter
