Uskoro će se napuniti dvije godine otkad je nogometna reprezentacija Hrvatske osvojila srebro na Svjetskom prvenstvo u Rusiji i dočeka u Zagrebu na kojem je naše reprezentativce pozdravilo i slavilo pola milijuna ljudi. Podsjetimo, ukratko, na atmosferu u državi neposredno uoči i tijekom prvenstva. U nezanemarivom dijelu populacije, pogotovo u Dalmaciji, i dalje je vladao prijezir prema Hrvatskom nogometnom savezu (HNS) i posljedični bojkot reprezentacije. Međutim, kako je “repka” napredovala na turniru i kako se veliki rezultat činio sve izglednijim, tako je kopnio i prijezir prema HNS-u jer “dečki na terenu s tim ionako nemaju veze”. Drugim riječima, samo su “najtvrđi” bili ustrajni do kraja.
No, pored tih unutarnjih navijačkih razmirica, rasplet turnira mobilizirao je još jednu društvenu skupinu koja inače zazire od nacionalne reprezentacije, a nerijetko i od sporta općenitije. Riječ je o urbanoj srednjoj klasi snažnih liberalnih uvjerenja, skeptičnoj prema nacionalnim zanosima. Već nakon osmine finala moglo se primijetiti kako su se i oni “navukli”. I nije bilo previše zahtjevno: na tribinama u Rusiji nije bilo ustaških pokliča, a i teško je pronaći meritokratskije područje od sporta. Svi su zapratili naše nogometne zvijezde na Instagramu, dijelili njihove “storije” i empatizirali s njihovim nezavidnim socijalnim porijeklom i teškim radom koji ih je doveo do svjetskog vrhunca. I sve je bilo lijepo i krasno do slijetanja na zagrebački aerodrom. Tada je, na zahtjev samih nogometaša, u njihov autobus ušao Marko Perković Thompson. I na kraju zapjevao na samom Trgu.
Društvene mreže su bile preplavljene izrazima razočaranja pripadnika spomenute društvene skupine. Njihovi privremeni heroji su na kraju ipak ispali “ustašofili” ili obični nacionalisti. Iluzija je, dakle, kratko trajala i sve se vratilo na početak. Premda se analogija ne može do kraja precizno izvući, dostatno je elemenata tu da bude legitimna. Naime, sličnom smo procesu svjedočili ovoga proljeća. Kao i većina stanovništva i liberali su dijelili svojevrsno oduševljenje famoznim Stožerom koji nas je vodio kroz epidemiju i svojevrsno svjetsko prvenstvo u broju oboljelih i preminulih. Doduše, s izuzetkom briselskog pendreka, ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića. Napokon je prevladala struka i ustuknuli su standardni nacional-populistički elementi. No, ubrzo se i ta iluzija počela rasplinjavati. Saznalo se da su, gle čuda, čelnici zdravstvenih institucija članovi HDZ-a. Također, u svakoj se mjeri popuštanja, nekad s pravom nekad ne, uočavala sklonost određenim institucijama i društvenim navikama na desnom kraju političkog spektra.
Unatoč nestanku ishodišnih iluzija ipak je ostala nada da se ne radi o “običnim” HDZ-ovcima. Tu nadu je pak ugasila predizborna kampanja. Krajem prošlog tjedna svoj je “Thompson u autobusu” moment imao ministar zdravstva Vili Beroš. Slavni Vili kojeg su svi hvalili zbog staloženosti, odmjerenosti, stručnosti i komunikacijskih vještina naprosto je “izašao iz ormara”. I poručio javnosti u debati s Arsenom Baukom da bi djeci bez roditelja bilo bolje u domovima nego u homoseksualnim obiteljima koje ih žele udomiti. Navodno je, kažu komentatori, iz njega progovorio pravi HDZ-ovac, a ne stručnjak. Točnije, na kraju dana, HDZ-ovac u njemu je pobijedio stručnjaka u njemu. Međutim, problem s tom perspektivom je sljedeći: odmjereni i staloženi stručnjaci mogu biti homofobi isto kao i zajapureni nekvalificirani radnici. Kao i što najbolji vezni igrač na svijetu može obožavati Thompsona.
Pristojnost i stručnost nisu jamstvo naprednih političkih stavova. A u Hrvatskoj smo naprosto predugo taoci takve predodžbe politike koja jasno oslikava i klasne predrasude. Zato, koliko god Beroševi stavovi mogli biti kobni za djecu, ipak djeluju kao dobro došlo otrežnjenje.
bilten
