Prva subota u mjesecu nezamisliva je bez molitelja koje pogrdno nazivaju klečavcima. Riječ je o katoličkim muškarcima zagledanima – jasno, očima vjere – u ženska koljena, čednu odjeću, svetu domovinu i budućeg snažnog muškarca koji će, za razliku od Adama, oduvijek i zauvijek biti traumatiziran neprekrivenim ženskim tijelom.
Takav muškarac će, na koljenima izmoljenim autoritetom – i to na ulicama – biti čuvar ženske čednosti jer, čini se, ženama čednost treba doći izvana, baš kao i muškost muškim moliteljima.
Svaku prvu subotu u mjesecu osjetim tugu zbog toga što je rodna ideologija katoličkim muškarcima oduzela muškost, jer da nije, ne bi na koljenima molili nebesa da interveniraju, da ih, kako se to u kršćanskim krugovima kaže, napokon učini muževnima, a muževnost im treba kako bi uspostavili autoritet nad ženama.
Naši molitelji se, ipak razlikuju od Adama jer je prvostvoreni muškarac, sve do prvog grijeha, bio potpuno ravnodušan prema nepokrivenoj ženskoj koži. Njega, naime, sve do pobune protiv Boga nije sablažnjavala golotinja – ni vlastita a ni Evina.
Molitelji, pak, ne mole da budu ravnodušni prema ženskoj koži, nego, kao pravi baštinici protiv Boga pobunjenog Adama, zbunjuju, a i omalovažavaju Boga, tražeći da kapitulira pred iskonskim grijehom i da žene učini čednijima.
Njihova slika žene je takva da su potpuno uvjereni kako žene na tekstilnu čednost, zbog manjkave, nečedne naravi, neće same od sebe pristati, nego ih je potrebno prisiliti. Dosjetili su se da je tu izvanjsku prisilu, koja će rezultirati čednim posljedicama, odnosno odjećom prekrivenim ženskim koljenima, najlakše ostvariti preko muškog autoriteta. Problem je što je taj autoritet tragom nestao kada se Eva u Edenu, posve naga, igrala s jabukama i ponekom zmijom.
Nema potrebe da ponavljam svima znanu biblijsku priču, dovoljno je istaknuti da je Adam, sagriješivši, i to zahvaljujući Evi, spoznao nagost i toliko se traumatizirao da su svi muškarci do dana današnjeg, uključujući i biskupa Vladu Košića, baštinici tog erotskog traumatizma.
No treba biti iskren i reći kako je biskupu Košiću, za razliku od ostalih muškaraca, ipak puno lakše. On ima sreću da na području njegove biskupije živi saborska zastupnica Marijana Petir. Ona ga, zahvaljujući javno očitovanim kršćanskim stavovima i čednoj odjeći, detraumatizira, dajući mu iskustvo Adama bez istočnog grijeha.
Zato se Vlado Košić pridružio moliteljima – kako bi im pokazao da je on već sada ono što će oni možda biti, ali samo ako im Bog usliši molitve. Vlado Košić je, naime, muškarac s autoritetom nad ženom, ne i nad osuđenim ratnim zločincima. Oni nad njim imaju autoritet, zato ih i dovodi u vezu s Kristom.
Kristova nevinost i odgovornost za počinjene zločine u Ahmićima su, ako pitate ovog detraumatiziranog muškog autoriteta, tu negdje. Jasno je da će ova bogohulna kriminalizacija Isusa Krista biti praćena neuvjerljivim pričama o zemaljskim sudovima koji ne znaju što je pravda. Uvjerljivost bi bila puno veća kada bi Košić tražio od vjernika da izgrađuju duhovni život, jer sudovi i političke strukture ne mogu biti kršćanske.
Teokracija je izdaja Boga, to je travestija duhovnosti. No Košić je jedan od glasnijih biskupa koji se zalažu upravo za kontrolu nad zemaljskim sudovima i zemaljskim državama. On se, dakle, zalaže za pravdu koju ćemo pronaći u sudovima i državama nad kojima biskupi imaju kontrolu.
Kako to izgleda, vidimo i na primjeru Ahmića. Nema tu, ako pratite naše klerike, tuge i molitve za žrtve, prisutno je samo zalaganje da se osuđenog ratnog zločinca, riječ je, naravno, o Dariju Kordiću, prikaže kao uzornog kršćanina koji je zbog nasljedovanja Isusa Krista nevin propatio. Nisu patile žrtve ubijene u Ahmićima! Ne! Patio je Dario Kordić! Ako ovo nije kriminalizacija Boga, ne znam što jest.
Religijska zajednica, koja nekog osuđenog ratnog zločinca smatra uzorom vjere, nije ništa drugo nego nehumana kriminalna organizacija. Bog takve zajednice nije Bog, on je kriminalac na nebesima.
Kada biskup u ratnom zločincu ne vidi ratnog zločinca koji je, uostalom, i iskazao žaljenje zbog odgovornosti za počinjene zločine, jer da nije, ne bi izašao na uvjetnu slobodu, nego u njemu vidi mučenika za vjeru, onda uistinu postoji potreba da molitelji izađu na ulice i da mole za dušu takvog biskupa. Ne da s njime mole, nego da Boga mole za njega.
Da je Kordić, kojim slučajem, nevin osuđen, odslužio bi kaznu do kraja, ne bi se molio pred onima koji su ga osudili. Da su hrvatski biskupi prihvatili makar nešto od kršćanstva, gledali bismo njihova uplakana lica u Jasenovcu ili Ahmićima.
Ovako ih, uz neke iznimke, među koje se svakako ubraja Košiću i ekipi toliko omraženi Mate Uzinić, gledamo kako neprestano, toliko nesmiljeno i bestijalno nasrću na sekularnu državu potičući vjernike da se mole za žensku čednost.
Ovo nije iskaz licemjerja i javni prikaz jedne od mnogih epizoda iz bogate crkvene ženomrzačke tradicije, ovo izaziva egzistencijalno gađenje. Košiću je Bog stvorio koljena da kleči i moli u Ahmićima, a ne da kleči pred Kordićem i moli se za muški autoritet nad čednim ženama u domovini koja zakonom zabranjuje pravo na prekid trudnoće.
Svaki čovjek, uključujući Vladu Košića, Marijanu Petir i molitelje specijalizirane za žensku tekstilnu čednost, ima pravo, ako je vjernik, na slobodu vjeroispovijesti, ali to pravo ne uključuje negiranje ostalih ljudskih prava.
Svjesni su i molitelji i Košić da država djeluje efikasnije od bogova, njezina moć je vidljiva i dolazi izvana, bogovi, uglavnom, mijenjaju čovjeka iznutra, njihovo djelovanje je plaho.
Zato molitelji i politički angažirani klerici, baš kao i mnogobrojni laici, zagovornici političkog katoličanstva, instrumentaliziraju vjeru kako bi se dokopali političke moći i, kada sam već spomenuo Košića i Kordića, zemaljskih sudova.
Njih ne zadovoljava Božja diskrecija ili, kako se to teološki kaže, ”Božja prisutnost u odsutnosti”, oni žele biti prisutni baš svima, oni se žele dokopati političke moći kako bi uspostavili izvanjsku vlast nad drugima, oni žele slomiti sekularnu državu i ljudska prava.
Ništa od toga nema veze s Isusom Kristom i njegovim odnosom prema ženama. Isus nije Mariju Magdalenu odjenuo, on ju je gledao kao ljudsko biće, bez tjelesne požude i fokusiranosti na nagosti. To čine vjernici čija vjera ostaje u granicama sublimirane seksualnosti.
Marija Magdalena je, kako to ističe teolog Eugen Drewermann, pred Isusom spoznala da ”ima tubitak”, odnosno da je osoba čije je ljudsko dostojanstvo sadržano upravo na mjestu na kojem se nalazi i u vremenu u kojem se nalazi. To nije vrijeme Isusa Krista, to je vrijeme Marije Magdalene koja, zahvaljujući snazi nutarnjeg ”ja” komunicira s drugim ljudima – ili, zašto ne, s bogovima – koji joj ne naređuju što mora biti, što mora činiti ili kako se mora odjenuti.
Onaj tko kršćanstvo promatra kroz odjeću, negira tubitak drugoga, bilo da se kao suprug nameće bilo da, ako se nađe u vojnoj uniformi, druge ubija, bilo da, ako nosi biskupsko ruho, ljubi ratne zločince koji se nalaze na uvjetnoj slobodi jer su iskazali kajanje zbog zločina kojega su učinili ili, pak, nisu ništa napravili da ga spriječe.
Molitelji na ulicama mi ne smetaju, smeta mi instrumentalizacija vjere svedene na banalnost tekstilne čednosti koja, Drewermannovim riječima rečeno, negira tubitak drugog ljudskog bića.
