Kad ministar kaže kako poslodavci tvrde da Hrvatska proizvodi "kadar za kojim nema interesa na tržištu" on u maniri svojih prethodnika, nešto boljih spin majstora nego što je on sam, pokušava odgovornost za visoku nezaposlenost svaliti na sama sveučilišta. Smatra li ministar Mornar da su sveučilišta odgovorna za visoku nezaposlenost u Hrvatskoj? Ako je odgovor na ova pitanja pozitivan, te zaključimo da sveučilišta zbog toga što su "stari mastodonti" čiji proizvedeni kadar nije sposoban nositi se za zahtjevima neoliberalnog kapitalizma jesu odgovorna za visoku nezaposlenost i za stvaranje novih radnih mjesta, onda je pitanje zašto se u sveučilišta ne ulaže jednaka količina sredstava koja se ulaže u poduzetnike?



Da li je Ministar obrazovanja znanosti i sporta Vedran Mornar u prošlotjednom gostovanju u jednoj televizijskoj emisiji mišljenja davao kao ministar obrazovanja ili kao privatno lice? Jer, mišljenja koja je davao u toj emisiji nemaju temelje ni u znanstvenoj produkciji, ni u domaćoj društveno političkoj realnosti. Privatna mišljenja poduzetnika i bivšeg dekana zagrebačkog Fakulteta elektrotehnike i računarstva za širu javnost nisu ni na koji način relevantna. Međutim, za nas pak jesu relevantna mišljenja Ministra obrazovanja. Javne izjave ministara daju nam naslutiti u kojem će se smjeru dalje razvijati neka resorna politika. A naš se ministar nije potrudio konzultirati čak ni domaću znanstvenu produkciju vezanu za obrazovne teme o kojima javno govori iz pozicije autoriteta.



U čije ime govori? (FOTO: Vlada.hr)

Na primjer, na čemu je utemeljena Ministrova teza o besmislenosti toga da veliki broj studenata koji dobije potvrdu prvostupnika nastavlja studij na diplomskoj razini koja rezultira diplomom magistra ili magistre struke, a ne potvrdom? U Hrvatskoj se, za razliku od ostatka Europe, prvostupnička diploma ne zove diplomom već potvrdom, a "pravom" diplomom smatra se tek diploma magistra struke. Nije ovo nov problem, poznat je on od samog uvođenja bolonjske reforme. Dapače, problem je to kojeg su prvi osvijestili studenti biološkog odsjeka Prirodoslovno matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a koji je rezultirao izlaskom na ulice 5.000 studenata u svibnju 2008. godine. Tadašnji resorni ministar Dragan Primorac, planirao je problem nezapošljivosti oko devet tisuća prvostupnika koji su se tek trebali preliti na pretkrizno tržište radne snage riješiti tako da ih zaposli u državnoj upravi. Umjesto toga, zaključili su tada političari, jeftinije je omogućiti svim prvostupnicima da nastave dalje studirati uz potpuno javno financiran magistarski stupanj. A prema Zakonu o državnim službenicima i namještenicima, kvalifikacije za pojedina radna mjesta određuje posebni “pravilnik o unutarnjem redu” za svaku ustanovu, poduzeće ili ministarstvo ”koji su gotovo u pravilu tako oblikovani da ni sami ne prepoznaju prvostupnike, te se čak i za zapošljavanje u državnoj administraciji traži završen drugi bolonjski stupanj, magistarski. O iskustvu koje oglasi za radna mjesta zahtijevaju trebalo bi napisati poseban tekst.

Dok država nije poduzela ništa da olakša zapošljavanje po novoj obrazovnoj taksonomiji, te dok ovaj godinama neriješeni problem pravda usklađivanjem akademskih naziva na europskoj razini i Hrvatskim kvalifikacijskim okvirom tržište je lošu provedbu regulacije vezane uz bolonjske prvostupničke diplome iskoristilo na način da dodatno zaradi na visokoobrazovanoj radnoj snazi, čije diplome država sama ne smatra diplomama. Prvostupnici se tako mogu zaposliti na radnim mjestima srednje stručne spreme i po koeficijentima srednje stručne spreme, premda barataju i znanjima i vještinama visokoobrazovane radne snage.

Na kome leži odgovornost za visoku nezaposlenost?

Dosad su prvostupničku diplomu dobile tisuće i tisuće studenata koje u Hrvatskoj zbog opisanih strukturnih uvjeta ne mogu dobiti radno mjesto plaćeno u skladu sa svojim znanjem i vještinama. Čak i ako zanemarimo činjenicu da prema Eurostatovim podacima Hrvatska u trećem kvartalu 2014. godine ima nezaposlenost mladih 41,5 posto, dok EU-28 prosjek iznosi 21,6 posto, postaje nam jasno zašto većina studenata u Hrvatskoj nastavlja studij na diplomskoj razinu. Stoga kad ministar kaže kako poslodavci tvrde da Hrvatska proizvodi "kadar za kojim nema interesa na tržištu" on u maniri svojih prethodnika, nešto boljih spin majstora, nego što je on sam, pokušava odgovornost za visoku nezaposlenost svaliti na sama sveučilišta. Ako bismo njegovu argumentaciju razvili do kraja morali bismo postaviti pitanje: smatra li ministar Mornar da su sveučilišta odgovorna za visoku nezaposlenost u Hrvatskoj? Da li onda iz toga proizlazi i da su sveučilišta odgovorna za stvaranje novih radnih mjesta u društvu? Ako je odgovor da sveučilišta nisu odgovorna za visoku nezaposlenost i stvaranje novih radnih mjesta, onda je cijela problematika činjenice da sveučilišta sama određuju upisne kvote potpuno izlišna. Ako je odgovor na ova pitanja pozitivan, te donesemo zaključak da sveučilišta zbog toga što su "stari mastodonti" čiji proizvedeni kadar nije sposoban nositi se za zahtjevima neoliberalnog kapitalizma jesu odgovorna za visoku nezaposlenost i za stvaranje novih radnih mjesta, onda je pitanje zašto se u sveučilišta ne ulaže jednaka količina sredstava koja se ulaže u poduzetnike? Koji god odgovor ministar smatrao točnim, jasno je da su njegove izjave ne samo nepromišljene nego i zastarjele jer ponavljaju ih svi resorni ministri već minimum jedno desetljeće, a sve politike koje su iz ovakvih izjava proizišle niti sveučilištima niti društvu nisu donijele napredak i razvoj.



Tko je kriv za nezaposlenost mladih? (FOTO: Vlada.hr)

Ako uspijemo zanemariti kontradikciju i konotacije Ministrove izjave o "besmislenosti" velikog postotka visokoobrazovanog stanovništva, dok su nam istovremeno "zemlja znanja" i "informacijsko društvo" posljednjih desetljeća bili proklamirani političko društveni cilj, nemoguće je zapitati se u čije ime govori ministar Mornar? Koga kao ministar predstavlja i kakve će politike proizići iz njegovih izjava? Vjerojatno nikakve jer sredstava za znanost i obrazovanje nema (ne zato što je kriza i na djelu su mjere štednje, nego jer se znanost i obrazovanje ne nalaze u fokusu ni ove vlade). No, možda si upravo zato Ministar dopušta kamuflirati vlastite poduzetničke stavove u neutralnu formu izjavama poput: "Percepcija da je obrazovanje besplatno je štetno jer što je besplatno ne vrijedi". Time nam Ministar zapravo želi reći da je njegovo osobno mišljenje kako nije dobro da hrvatski studenti budu oslobođeni participacije u troškovima studiranja. Kako Ministar svugdje dosljedno ponavlja, u njegovom resoru nema više prostora za rezove, a on, kao pravi poduzetnik, prostor za zaradu sveučilištâ na tržištu vidi u studentima, a to je razina socijalne neosjetljivosti koju si ministar obrazovanja ne bi trebao dozvoliti.

Djeca neobrazovanih roditelja gotovo da nemaju šanse završit fakultet

Tim više ako se u obzir uzme koliko se sredstava troši na omogućavanje socijalno što pravednijeg pristupa visokom obrazovanju, te da je upravo u ovom segmentu, socijalne dimenzije obrazovanja Hrvatska povukla sredstva na više EU projekta (dijelovi Tempusa poput Eurostudenta i Accessa, zatim e-equality... ) čijim bi rezultatima ministar trebao biti sposoban politički raspolagati. Da je obrazovanje primarno socioekonomsko pitanje koje važnim dijelom ovisi o obrazovanju roditelja i socioekonomskom položaju obitelji, odavno već nije sporno pitanje, usprkos notornoj činjenici da se ono potpuno znanstveno neutemeljeno i empirijski neargumentirano oblikuje u obliku napada na tzv. lijene studente svaki put kad se u javnost trebaju plasirati novi valovi mjera štednje. Naspram toga, odavno je dokazano da duže studiraju studenti lošijeg socioekonomskog statusa koji su uz studij prisiljeni raditi kako bi popunili svoje budžetske rupe, te da je dužina studija izravno vezana za socioekonomski status obitelji.

Prema podacima do kojih su došli istraživači Teo Matković i Karin Doolan objavljenima u članku Koga nema?: "U devet od deset slučajeva, djeca fakultetski obrazovanih majki u dobi između 18 i 20 godina studiraju, dok je to slučaj tek sa trećinom onih čija majka nije završila više od trogodišnje srednje škole i tek svakim šestim potomkom majki sa samo osnovnim obrazovanjem". Čini se dakle, zaključuju Matković i Doolan da "djeca čiji roditelji imaju niže od četverogodišnjeg srednjeg obrazovanja imaju ispodprosječne šanse za participaciju u visokom obrazovanju - rizik da neće studirati bio je čak osam puta veći za djecu čija majka ima tek osnovnu školu u usporedbi s onima čija je majka fakultetski obrazovana!"

Također, naglašavaju Matković i Doolan, često se kao prepreka studiranju navodi "utjecaj materijalne deprivacije", što znači da djeca nižeg "socioekonomskog statusa uglavnom imaju manje šanse za studiranje jer je studiranje izuzetno skup proces. Naime, ne radi se samo o pokrivanju direktnih troškova studiranja kao što su školarine (oko 55 posto hrvatskih studenata trenutno plaća svoj studij ) i udžbenici, već i o indirektnim troškovima. Tu su na prvom mjestu troškovi stanovanja - tek 8 posto studenata boravi u subvencioniranim studentskim i učeničkim domovima , dok su ostali na teret svojim roditeljima u vlastitoj kući ili još veći teret u iznajmljenom stanu. Jednako tako nezanemariv je trošak hrane, putovanja i sl."

Ministar manipulira podacima o Finskoj

A da ministru Mornaru nije bitna socijalna dimenzija obrazovanja pokazuje i lakoća s kojom manipulira pozivajući se na obrazovne politike Finske, posebice u dijelu tzv. programskih ugovora. Ne koristi ministar Finsku slučajno, već znajući da je prema kvantitativnim istraživanjima pismenosti učenika Finska već godinama na prvom mjestu i da sa svojim potpuno javnim visokim obrazovanjem na svim stupnjevima od vrtića do doktorata visoko kotira među studentima. Stoga Ministar veseleći se uvođenju programskih ugovora na sveučilišta u Hrvatskoj, zavodi javnost na krivi trag. Programski ugovori u Finskoj i Hrvatskoj razlikuju se u nekoliko ključnih stvari: programski ugovori u Finskoj naime ne ugrožavaju potpuno javno financiranje finskih sveučilišta niti njihovu sadržajnu autonomiju, odnosno programski ugovori u Finskoj ne mogu dovesti znanstveno istraživačku autonomiju u pitanje niti je mogu podrediti samovolji vlade, što programski ugovori koje se pokušava uvesti na sveučilišta u Hrvatskoj upravo rade. U programske ugovore koji se uvode na hrvatska sveučilišta nisu ugrađeni osigurači koji bi zaštitili znanstveno istraživačku autonomiju niti osigurači koji bi onemogućili da pojedini fakultet izgubi većinu javnog financiranja ukoliko se oko toga što će u nekom periodu istraživati i podučavati ne usuglasi s vladom RH. Isto tako, programski ugovori u Finskoj nisu sastavljeni tako da ona sveučilišta koja više zarađuju na tržištu, dobivaju više sredstava od države, iz prostog razloga što u Finskoj sveučilišta nisu podložna tržišnoj logici.



Iznosi kredita kojima su opterećeni studenti u SAD-u, podaci iz 2012. godine (FOTO: Wikipedia)

U Finskoj je dakle obrazovanje potpuno javno financirano, profesori su visoko cijenjeni i jednako dobro plaćeni kao doktori i odvjetnici. To je temeljno načelo iz koje su proizašle različite sadržajne autonomije koje su njihovim sveučilištima omogućile sredstva za razvijanje različitih metoda prenošenja znanja čiji su rezultati najpismeniji učenici na svijetu. Izjave koje već godinama u domaćim medijima daju hrvatski ministri obrazovanja i dalje ne ulijevaju nikakvu nadu u to da će se uskoro i rezultati domaćih učenika približiti finskima. Suprotno tome, rezultati pismenosti učenika u Hrvatskoj sve su lošiji, što je rezultat identičan zemaljama koje obrazovni sustav tretiraju kao tržišnu nišu prepunu usluga na kojima se može ostvarivati profit. Zanemaruje se tako činjenica da je obrazovanje socioekonomsko pitanje čija kvaliteta i ishodi ovise o tome kako se država prema njemu postavlja. Tržište ne povećava kvalitetu obrazovanja. Dokazano je to na primjeru potpuno urušenog američkog obrazovnog sustava u kojem su dugovi studentskih kredita ovo ljeto premašili 7,4 trilijuna kuna (961,3 milijarde eura) pri čemu je čak sedam milijuna studenata u osobnom bankrotu radi studentskih dugova. Izjave ministra Mornara ne ulijevaju nadu u finski ishod, već strah od američkog scenarija.

lupiga