Dugoočekivani izvještaj o stanju klimatskih promjena napokon je objavljen prošloga mjeseca. Premda nosi cijeli dijapazon loših vijesti, preciznost podataka, paradoksalno nudi određeni tip nade i optimizma. Znanost koja stoji iza ovog izvještaja toliko je čvrsta da može tvoriti političku osnovu za promjenu sustava koju ni najveći negatori ne bi uspjeli poreći. Ništa se kritično nije promijenilo u procjenama, osim stupnja sigurnosti podataka, što to nipošto ne znači da ima prostora za opuštanje.
Klimatske promjene više nisu nešto apstraktno što postoji samo u statističkim pokazateljima i umovima znanstvenika, već nešto prisutno ovdje i sada. U Hrvatskoj smo ljetos pošteđeni razornih požara kakvi su palili ostatak Mediterana, ali je dugotrajna suša dovela do značajnog pada poljoprivrednih prinosa. Krumpir je dao tek polovicu prošlogodišnjeg uroda, slabo stojimo s mahunama i graškom, ali izvrsno s paprikom. Činjenica da se ova zemlja, usprkos dostatnim prirodnim resursima, ne može sama prehranjivati, napokon je zazvonila stručnjacima u poljoprivredi, pa smo tako u središnjem dnevniku HRT-a od 2. septembra imali prilike čuti njihove apele da Hrvatska razmisli o tome treba li uopće izvoziti žitarice, budući da ih nemamo dovoljno ni za sebe. Nakon što se prije kojeg mjeseca povela rasprava o cijeni i uvozu kruha, ideja o zabrani izvoza žitarica, mora se priznati ne zvuči loše. Stručnjake nije uzrujao samo manjak jednog resursa, već mnogo njih. Apostrofirana je tako činjenica da Hrvatska ne proizvodi dovoljne količine mesa za vlastitu potrošnju. U svemu čudi nekritičko prenošenje statistika o povećanom izvozu ribe iz Hrvatske za 17 posto. Jer da ribe nema znamo (Europska unija odavno već plaća ljudima da ne love ribu) a to znači da ćemo sami konzumirati manje, jer riba u izvozu postiže veću neto cijenu nego na lokalnoj razini. No, i to je moguće samo zbog toga što se prilikom izvoza ne računa bruto cijena koja uključuje ekološku cijenu.
Dok smo po prvi puta na gotovo svakodnevnoj razini osjećali klimatske promjene, uključujući i globalnu zdravstvenu pandemiju, izašao je željno čekani izvještaj Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama. Šesta procjena o stanju klime Međuvladinog panela o klimatskim promjenama (IPCC) dokument je na gotovo 4000 stranica na kojem je volonterski radilo 700 autora diljem svijeta. Tisuće stranica zapravo čine tek prvi od tri sveobuhvatna izvještaja, a znanstvenici su mu dali ime “znanstveni temelji klimatskih promjena” (The physical science basis). Ovaj gigantski izvještaj rađen je uz pomoć najsuvremenije tehnologije klimatskog modeliranja i poziva se na 14.000 znanstvenih radova iz ovog polja. Čitatelji koje zanimaju samo socioekonomski aspekti klimatskih promjena, više informacija mogu dobiti ovdje.
Drugi dio izvještaja očekuje se iduće godine a bavit će se posljedicama, adaptacijom i ranjivošću eko i društvenih sustava na klimatske promjene. Treći i posljednji dio Šeste procjene najavljen je za april 2022. godine a trebao bi biti najzanimljiviji, i prvi koji će ponuditi neka sistemska rješenja za sanaciju klimatskih promjena. Bit će to ujedno i znak da smo analizirali sve što smo mogli i da je tvrdnja da su klimatske promjene posljedica ljudske djelatnosti dokazana. Treći dio izvještaja, nadamo se, trebao bi donijeti i dozu optimizma jer dekadama samo pričamo o uništenju planeta, podižući pritom nenamjerno paniku kako bi ozbiljnost situacije postala široko prihvaćena. No, dok je takvo nešto bilo teško ranijih godina, jer ljudi nisu osjećali promjene “na vlastitoj koži”, od pojave korona virusa, sve je, pa i kolaps civilizacije, postalo opipljivijim konceptom.
“Izvan svake sumnje”
Što se analiza i dokazivanja tvrdnji tiče, ovaj izvještaj razlikuje se od prethodnih upravo u snazi fizikalnih dokaza. Najvažniji doprinos ovog izvještaja nije stoga u obilju novih informacija, već u činjenici da su sve znanstvene pretpostavke iznesene u ranijim Procjenama, u najnovijem dokumentu potvrđene s izrazito visokom kredibilnošću. To znači da su prognoze još i pogoršane, jer je manja razina sigurnosti u podatke u ranijim izvještajima makar stvarala prostor za spekulaciju o ispravnosti interpretacije podataka, no sada te sumnje više nema. U pravnom idiolektu, reklo bi se da se radi o dokazu izvan svake sumnje. Šesta procjena donosi niz regionalnih pokazatelja preciznijih nego ikada ranije. U biti, svaka teza u izvještaju dokazana je s većim stupnjem sigurnosti nego ranije, a na temelju podataka prikupljanih proteklih desetak godina. Ako se u prethodnim izvještajima govorilo o “vjerojatnoj” dezertifikaciji južnog Balkana i mediteranske regije općenito, onda se u ovom izvještaju kaže da je taj model najvjerojatniji ishod, i da se tome može vjerovati s “vrlo visokom” ili “pouzdanom” vjerojatnošću. Podatke za svoju regiju svatko može provjeriti u interaktivnom atlasu koji sadrži kompendij globalnih i lokalnih informacija ali nudi i projekcijske modele kako će klimatske promjene pogoditi vašu regiju.
Kakvo nas vrijeme čeka na Balkanu već znamo, već imamo iskustva: obilne poplave u prijelaznim periodima, produljeni periodi suša u toplim dijelovima godine (koji će dakako biti još topliji od ove godine, ako nešto ne poduzmemo). Za sto godina, ili koju godinu više, nova linija Sahare tako bi se protezala preko cijele Grčke, granicom planina do Velebita, preko južne Francuske, gotovo cijele Španjolske i preko Apenina u Italiji. U Bugarskoj i pogotovo Rumunjskoj, na obalama Crnog mora, dezertifikacija je već vidljiva golom oku, a ni Grčka ne bi tako gorila da je bilo dovoljno kiša. Problem s ovim klimatskim ekstremima je baš promjena poljoprivrednih kultura i manjak prinosa, odnosno mogućnost manjka hrane. Ideja koja je u Europi toliko nezamisliva, s obzirom na količine bačene hrane, da je rijetko tko uzima ozbiljno. Ako su prethodni izvještaji govorili npr. o tome da su znanstvenici 95 posto sigurni kako klimatske promjene uzrokuje ljudska djelatnost, sada je ta procjena podignuta na: “bez ikakve sumnje ljudi su uzrok zagrijavanja atmosfere, oceana i kopna”. Za znanstvenike, podaci su jednoznačni, te je antropogeni uzrok klimatskih promjena sada zaista nepobitna činjenica s kojom se slažu i predstavnici većine od 120 zemalja koje su nazočile dvotjednim panel raspravama o rezultatima. Friziranje jezika koji bi ublažio te tvrdnje tražili su Saudijska Arabija, Kina i Indija, dok su zemlje Europske unije u pravilu prihvatile svoju odgovornost.
Novosti u Šestoj procjeni (AR6) su i preciznije ograničenje prosječnih porasta temperatura. Dok se 2012.-2013. godine kada je bio objavljen prethodni izvještaj (AR5) globalno zatopljenje procjenjivalo na raspon od 1,5 stupnjeva do 4,5 stupnjeva, sada znamo da se radi o rasponu od 2,5 do 4 stupnja. Ne treba se ovdje zavesti time što je gornja granica niža nego u prethodnom izvješću, već fokus treba staviti na činjenicu da je donja granica podignuta na 2.5 stupnjeva, što je dovoljno za katastrofu. Takav prosječni porast, kao što naglašavaju autori izvještaja “u sebi krije ekstreme”, no ako su ove suše, ovi požari i cjeloljetni toplinski udari posljedica trenutnog zagrijavanja koje je tek prešlo jedan stupanj Celzijusa prosječno, zamislite život na zemlji za sto ili sto pedeset godina, kada bi u slučaju da ništa ne poduzmemo ljetne temperature rasle na iznad 50 stupnjeva Celzijusa, ili čak 60 pa i više. Ako vas i nije briga što će biti za stoljeće ili dva, onda samo zapamtite da je u novom normalnom i uz “business as usual” politiku ovo vjerojatno bilo najhladnije od svih ljeta koja su pred nama. A ako je već ova razina toplotnih udara dovela do značajnih smanjenja prinosa hrane, zapitajte se kako će biti za deset godina, a ne sto pedeset.
Događaji male vjerojatnosti i ogromnih posljedica
Nevjerojatno je još nekoliko informacija koje se vide iz Izvještaja AR6. Kao prvo, usprkos tome što se ideja pomaka Sjevernoatlantskih toplih morskih struja koje nose kiše i toplo vrijeme Europi godinama nazivala teorijom urote i nadriznanošću, Procjena pokazuje da je takvo nešto ne samo moguće nego i vjerojatno u idućih sto dvadeset godina. O ovome je u posljednja dva tjedna objavljeno dovoljno članaka u mejnstrim medijima, pa se nećemo detaljnije baviti time, osim što ćemo naglasiti da je slabljenje tih struja najavljeno kao vjerojatno, dok se njihov totalni kolaps smatra “događajem ogromnog utjecaja ali male vjerojatnosti” te kao takav spada u jednu od 9 prekretnica koje bi dovele do kolapsa zemaljskog ekosustava. O drugim prekretnicama Bilten je opširno pisao, a tekstove možete pronaći u rubrici klima, pa ćemo ih ovdje samo navesti: otapanje leda s Antarktike – dovoljno za povećati razine mora za 3,3 metra. Otapanje leda na Grenlandu i permafrosta u Sibiru podiglo bi razinu mora još otprilike toliko, te tako dolazimo do očekivanog rasta razina mora od otprilike 7 metara (nitko ne govori o otapanju ledenjaka koji su u moru, govori se isključivo o otapanju leda s kopna). Problem s otapanjem leda je količina slatkih voda koje utječu u oceane i mijenjaju mu pH vrijednost zbog čega morski život počinje umirati u opeklinama nalik onima koje mi zadobivamo od kiselina. To se već događa dupinima i kitovima koji posjećuju Meksički zaljev. Također, dotok slatkih voda može u potpunosti blokirati tok morskih struja, što tek ima katastrofalne posljedice, poput zastoja u kolanju vjetrova i padalina. Ostale prekretnice su vulkanske erupcije, izbjeljivanje i kolaps koralja, pomicanje monsuna sa Zapadne Afrike i Indije, kolaps borealnih šuma, itd. Prekretnice “male vjerojatnosti ali velikog utjecaja” su takvi događaji koji se mogu dogoditi u jako kratko vrijeme i izazvati kolosalne posljedice.
Znanstvenici upozoravaju da bi promjene u strujanju i slabljenju atlantskih struja dovele do nezamislivih posljedica po poljoprivredu, energetsku mrežu i potrebe, prirodni životinjski i biljni svijet, transport, i drugo, a sve bi rezultiralo ogromnim socioekonomskim posljedicama (npr. smanjenje produktivnosti pašnjaka). Totalna blokada morskih struja predviđa se samo u modelu business as usual i globalnom zatopljenju od 3-4 stupnja Celzijusa godišnje. Prema Carbon Briefu i Climate Action Trackeru, mi smo na putu zagrijavanja do 3 stupnja godišnje, no očekuje se da bi do 2050. ta brojka mogla pasti na podnošljiva 2 stupnja (što je i dalje 0,9 – 0,7 stupnjeva prosječno godišnje više od ovoga što imamo trenutno), no samo ako sada odmah počnemo primjenjivati zelene tehnologije i ako odmah prestanemo upumpavati nove količine stakleničkih plinova u atmosferu.
Prosjeci skrivaju ekstremne vrijednosti
Osim čitanja samog izvještaja prepunog podataka svih mogućih profila, zanimljivo je pogledati kako su Procjenu komentirali autori i znanstvenici. Profesor Govindasamy Bala iz Bangalorea objasnio je da je “klima po definiciji prosjek vremenskih prognoza, a prosjeci uvijek skrivaju ekstremne vrijednosti” dodavši da se “svijet već sto godinu zagrijava za jedan stupanj Celzijusa, a nas u idućih sto godina, ako odmah nešto ne poduzmemo čeka zagrijavanje za 4-5 stupnjeva”. Profesorica Jessica Tierney sa Sveučilišta u Arizoni koja je pisala 8. poglavlje izvještaja kaže kako nema sumnje da se razmjeri poplava i suša u Sjevernoj Americi, na Mediteranu i u Južnoj Africi mogu pripisati nama i našem djelovanju. Profesor Richard Allan sa Sveučilišta u Readingu naglašava da poremećaji u padalinama, koji uzrokuju produžene periode suše i intenzivne kiše u vlažnijim dobima godine, već sada pogađaju sve dijelove svijeta. No, također ističe da bi promptno djelovanje i zaustavljanje emisija stakleničkih plinova tokom ove dekade vjerojatno zaustavilo i stabiliziralo globalno zatopljenje za 1,5 stupnjeva Celzijusa, ali da se promjene poput otapanja ledenjaka i povećanja razine mora ne mogu nikako zaustaviti stoljećima i tisućljećima koja su pred nama.
Na kraju ostaje adresirati pitanje koje svih zanima: ako su podaci toliko precizni, kad će onda Zemlja preći zagrijavanje od 1.5 stupnjeva Celzijusa? Dok je prethodni izvještaj (AR5) predviđao da će se ta točka bez povratka dogoditi oko 2050. godine, novi Izvještaj (AR6) sa većom sigurnošću predviđa (po različitim modelima) taj prelazak između 2027. i 2033. godine. Ako se ništa pozitivno politički ne dogodi u ovoj dekadi, onda se prelazak praga od 2 stupnja zatopljenja očekuje već 2041.-2046. Sad kad smo u epidemiji svi naučili što je eksponencijalna funkcija, dovoljno je reći da se planet na ovaj stupanj zagrijavanja dizao cijelo stoljeće, da bi cijeli drugi stupanj mogli ostvariti već u nekoliko dekada, ako ništa ne poduzmemo. A taj prosjek krije još veće ekstreme od ovih koje vidimo danas. Najoptimističnija procjena sprečavanja klimatskih promjena dakle kaže da promptnim zaustavljanjem emisija možemo očekivati stabilizaciju na 1,5 stupnjeva (trenutni ili još malo gori dnevni ekstremi) tokom 2030-ih godina.
Ponovimo dakle koje glavne klimatske činjenice vrijede 2021. godine: naše djelovanje kontinuirano dovodi do vremenskih ekstrema. Oni su posljedica klimatskih promjena koje ćemo doživljavati kao prolongirane toplinske udare, ogromne pljuskove i poplave te s druge strane dugotrajne i sve veće suše koje će se kontinuirano povećavati s našim nedjelovanjem. No, iako je kasno da održimo klimu na koju smo navikli, još nije kasno da očuvamo klimu punu (umjerenih) ekstrema, jer najcrnji scenarij pokazuje da će za koju generaciju, kad vremenski ekstremi postanu normalni, Zemlja postati nenastanjiva. Vrijeme za djelovanje također nije nešto što se tiče budućih generacija, već nešto što se mora dogoditi u ovoj dekadi. Nije ovo nova informacija, no je li vrijeme da je napokon čujemo?
