Povremeno steknem dojam da živim u društvu prepunom tjeskobe. Ne, ne vidi se to odmah, ljudi se smiju i šale, no u nekom nepredvidivom momentu izbije njihova tjeskoba, nervoza i agresivno poricanje stvarnosti.
Nisam to ranije primjećivao, a kad jesam, to sam pripisivao godinama, poteškoćama socijalizacije u starijoj dobi, strahu od mirovine, bolesti i smrti.
Naravno da se mladi ljudi ne boje smrti, da ne misle kada i kako će umrijeti, ali je isto tako prirodno kad čovjek preživi infarkt, dobije strašnu dijagnozu, kad odjednom umiru vršnjaci i poznanici, da se odjednom prestraši smrti koja nije neka apstraktna stvar, već sasvim izvjesna sudbina.
Odjednom to nije nešto što se događa drugima već umru Boris, Marko, Bela ili tek godinu dana stariji lokalni štemer kojeg si poznavao. Erik Erikson to smatra najvećim izazovom socijalizaciji, tad stječeš osobine mudrosti ili očaja, pa nešto od tog prevagne.
Stari Grci imali su jednostavno objašnjenje. Djevojka Pandora, lijepa i bez make overa, bila je znatiželjna i drska, kako i priliči potomku bogova. Otvorila je škrinjicu iz koje su izletjela sva zla ovog svijeta: zavist, ljubomora, bijes, pohlepa, volja za moć, zloba, oholost. Brzo je zatvorila škrinjicu. U njoj je ostala samo nada.
Dobro se sjećam ilustracije te knjige. Ljudska zla i poroci bili su nacrtani poput komaraca, s dva para krila i zlokobnog izraza, a nada je ličila na vilu iz filmova o Petru Panu.
Ono što je ostalo nepoznato je sudbina nade u toj škrinjici. Je li nada samo onoga tko može zaviriti u škrinjicu? Što je nada ako je sputana i zatvorena? Kako Grci, dužni i poznati po tome što žive od nade, dijele tu zatočenicu? Je li gospođa Angela započela ovrhu nad nadom i škrinjicom? Imamo li i mi, baštinici drugih bajki i mitova, paganskih i krvavih, pravo na nadu?
Sada primjećujem da je kod nas nada zatočena, da vlada strah od budućnosti kod mladih ljudi. Zaposlenje je postalo nesigurno, od daleke mirovine ili povremenih poslova se ne da živjeti, a otići u Irsku, Njemačku ili Norvešku nije samo znak očaja, već i spoznaje da perspektive nema.
Bolje je već bilo. Neki se tome prilagode tako da postanu poslušni konformisti, upišu se u stranku na vlasti, šalju djecu u katolički vrtić ili se nakon pet godina braka i troje djece ponovo vjenčaju, ali u crkvi. Oni manje skloni konformizmu, a pomalo buntovni odlaze na Tajvan, u Irsku ili Australiju.
Ljudi misle da nema nade, da nikad neće biti bolje.
Čekali su mesije, čuda i spasenja, no vidjeli su da državna samostalnost ne rješava problem otkupa mlijeka, rada u bolničkim smjenama i samohranih majki.
Možeš se šetati u dresu na crvene i bijele kockice, ali to neće pomoći.
Ljudi bi htjeli živjeti u nekoj zajednici koja ih pomaže i štiti, spremni su na predaju takvoj ideji, ali mučno uče da takve zajednice nema, da neki Hrvati imaju vilu na Mihaljevcu ili Pantovčaku, a da drugi ne spavaju u strahu od deložacije. Nismo baš isti, država je nekom majka, nekom kasica, nekom ljubavnica, a nikom majka.
Ono što je u svemu bitno je da postoje kradljivci nade.
U svakom društvu moraju postojati uzori koji nisu za jedan dan, za trenutak zanosa sportske pobjede, ličnosti koje pamtiš. Ti ljudi su svjetionici i orijentiri.
Kod nas je oblik političkog nadmetanja izrugati se porijeklu, lošem školovanju, grijehovima predaka i roditelja. Uzorima se gleda u tanjur i postelju. Vremenom se prepozna da je teško djetinjstvo izmišljeno, diplome kupljene, članci plagirani, jutarnji rad i odricanje od odmora maska hedonističkog shvaćanja posla.
Lažnjaci. Pojave se kao zvijezde, no gore i gasnu kad postoji sloboda kritike i nezgodnih pitanja, padaju na ispitu skromnosti, ponavljaju testove inteligencije.
Škrinjica mora da je zakopana u vrtu blagajnice HDZ-a. Ne može je pronaći ni USKOK.
Tko daje nadu, obećava?
Obećanja su puki rituali. Kod nas uzori i vođe završavaju u remetinečkoj konjušnici, jer čovjeka veže riječ i obećanje, a konja se veže za ogradu. Nada podrazumijeva obećanja, a obećanja podrazumijevaju ozbiljan rad, predanost i znanje. Neodržavanje obećanja je krađa nade.
Stvaraju se surogati. Izmišljaju se mitovi, traže žrtve i krivci, čekaju izbavitelji. Odjednom Mika, lokalni pijanac i probisvijet, postaje krivac za naše brige, postaje neprijatelj jer je porijeklom iz Srba.
A Mika je priprosti ljubitelj Žuje, živi na sendvičima s parizerom i sardinama u biljnom ulju. Za problematične pobjede koje nisu imale nikakvu povijesnu važnost izmišljaju se slavlja i prigodno imenuju vitezovi.
Meni nije jasno kako slobodnom građaninu imponira postati vitez ili zmaj od neke ruševine.
Samosvijest se imitira zborovanjem nakon sportskih pobjeda. Ne slave se oni koji su tvrdoglavo trenirali, borili se protiv neznatno lošijih ili boljih, već se slavi masa koja skandira jednostavne pozdrave, neskladno pjeva. Ne slave se uspješni, već MI, iako nemamo nikakve zasluge. Narod se ne može identificirati s pobjednicima matematičkih olimpijada.
Trivijalan je zaključak da se okreću vjeri. To čine čista srca i opranog mozga. Zaborave da su nosili štafetu, obožavali Maršala, tvrdili da smo siromašni, ali sretni i ponosni. Sada pripadaju ”hrvatskoj” Katoličkoj crkvi, kozmopolitskog Papu baš ne razumiju.
Lako prihvaćaju nejasne fraze homilija, navijaju za svoje, ne mrze druge, ali uvijek tvrde smo mi izazvani i provocirani, pa onda moramo…
Ludo vjeruju u uniforme, maskirne, obične ili mitre, ne smeta ih raskoš zlata, razmetljivi onix. Na referendumu bi listom glasali za F16, iako vjera traži milosrđe prema migrantima, odjekuju i ideje o žicama, vojsci na granicama, zabrani azila.
Almond i Verba su prije pola stoljeća pisali o tome kako je jedna od funkcija političkog sustava davanje orijentacije ljudima, naročito u trenucima anomije, zbunjenosti i krize. To se u redovnom toku života ne očekuje od države, vlade i administracije, već od političkih stranaka, kulturne i akademske elite, inteligencije (ako taj pojam išta znači).
Očekuje se od medija, hrabrih novinara, civilnog društva No te sfere društva i institucije, da bi obavile svoj zadatak, trebaju potporu, a ne progon i kontrolu.
Strah i mučnina ne daju sretno društvo. U ovo ljetno vrijeme, kad se otkrivaju bosanske piramide i Troja kod Gabele, ja se pitam gdje je škrinjica s nadom.
Ma oprostit ću pljačke i deložacije, dugove i račune u Luksemburgu, krađe, bespravne vile i razmetljive satove. Ali dajte nam vratite tu škrinjicu s nadom!
Nisam to ranije primjećivao, a kad jesam, to sam pripisivao godinama, poteškoćama socijalizacije u starijoj dobi, strahu od mirovine, bolesti i smrti.
Naravno da se mladi ljudi ne boje smrti, da ne misle kada i kako će umrijeti, ali je isto tako prirodno kad čovjek preživi infarkt, dobije strašnu dijagnozu, kad odjednom umiru vršnjaci i poznanici, da se odjednom prestraši smrti koja nije neka apstraktna stvar, već sasvim izvjesna sudbina.
Odjednom to nije nešto što se događa drugima već umru Boris, Marko, Bela ili tek godinu dana stariji lokalni štemer kojeg si poznavao. Erik Erikson to smatra najvećim izazovom socijalizaciji, tad stječeš osobine mudrosti ili očaja, pa nešto od tog prevagne.
Stari Grci imali su jednostavno objašnjenje. Djevojka Pandora, lijepa i bez make overa, bila je znatiželjna i drska, kako i priliči potomku bogova. Otvorila je škrinjicu iz koje su izletjela sva zla ovog svijeta: zavist, ljubomora, bijes, pohlepa, volja za moć, zloba, oholost. Brzo je zatvorila škrinjicu. U njoj je ostala samo nada
Stari Grci imali su jednostavno objašnjenje. Djevojka Pandora, lijepa i bez make overa, bila je znatiželjna i drska, kako i priliči potomku bogova. Otvorila je škrinjicu iz koje su izletjela sva zla ovog svijeta: zavist, ljubomora, bijes, pohlepa, volja za moć, zloba, oholost. Brzo je zatvorila škrinjicu. U njoj je ostala samo nada.
Dobro se sjećam ilustracije te knjige. Ljudska zla i poroci bili su nacrtani poput komaraca, s dva para krila i zlokobnog izraza, a nada je ličila na vilu iz filmova o Petru Panu.
Ono što je ostalo nepoznato je sudbina nade u toj škrinjici. Je li nada samo onoga tko može zaviriti u škrinjicu? Što je nada ako je sputana i zatvorena? Kako Grci, dužni i poznati po tome što žive od nade, dijele tu zatočenicu? Je li gospođa Angela započela ovrhu nad nadom i škrinjicom? Imamo li i mi, baštinici drugih bajki i mitova, paganskih i krvavih, pravo na nadu?
Sada primjećujem da je kod nas nada zatočena, da vlada strah od budućnosti kod mladih ljudi. Zaposlenje je postalo nesigurno, od daleke mirovine ili povremenih poslova se ne da živjeti, a otići u Irsku, Njemačku ili Norvešku nije samo znak očaja, već i spoznaje da perspektive nema.
Bolje je već bilo. Neki se tome prilagode tako da postanu poslušni konformisti, upišu se u stranku na vlasti, šalju djecu u katolički vrtić ili se nakon pet godina braka i troje djece ponovo vjenčaju, ali u crkvi. Oni manje skloni konformizmu, a pomalo buntovni odlaze na Tajvan, u Irsku ili Australiju.
Ljudi misle da nema nade, da nikad neće biti bolje.
Čekali su mesije, čuda i spasenja, no vidjeli su da državna samostalnost ne rješava problem otkupa mlijeka, rada u bolničkim smjenama i samohranih majki.
Povremeno steknem dojam da živim u društvu prepunom tjeskobe. Ne, ne vidi se to odmah, ljudi se smiju i šale, no u nekom nepredvidivom momentu izbije njihova tjeskoba, nervoza i agresivno poricanje stvarnosti
Možeš se šetati u dresu na crvene i bijele kockice, ali to neće pomoći.
Ljudi bi htjeli živjeti u nekoj zajednici koja ih pomaže i štiti, spremni su na predaju takvoj ideji, ali mučno uče da takve zajednice nema, da neki Hrvati imaju vilu na Mihaljevcu ili Pantovčaku, a da drugi ne spavaju u strahu od deložacije. Nismo baš isti, država je nekom majka, nekom kasica, nekom ljubavnica, a nikom majka.
Ono što je u svemu bitno je da postoje kradljivci nade.
U svakom društvu moraju postojati uzori koji nisu za jedan dan, za trenutak zanosa sportske pobjede, ličnosti koje pamtiš. Ti ljudi su svjetionici i orijentiri.
Kod nas je oblik političkog nadmetanja izrugati se porijeklu, lošem školovanju, grijehovima predaka i roditelja. Uzorima se gleda u tanjur i postelju. Vremenom se prepozna da je teško djetinjstvo izmišljeno, diplome kupljene, članci plagirani, jutarnji rad i odricanje od odmora maska hedonističkog shvaćanja posla.
Lažnjaci. Pojave se kao zvijezde, no gore i gasnu kad postoji sloboda kritike i nezgodnih pitanja, padaju na ispitu skromnosti, ponavljaju testove inteligencije.
Škrinjica mora da je zakopana u vrtu blagajnice HDZ-a. Ne može je pronaći ni USKOK.
Tko daje nadu, obećava?
Obećanja su puki rituali. Kod nas uzori i vođe završavaju u remetinečkoj konjušnici, jer čovjeka veže riječ i obećanje, a konja se veže za ogradu. Nada podrazumijeva obećanja, a obećanja podrazumijevaju ozbiljan rad, predanost i znanje. Neodržavanje obećanja je krađa nade.
Što je nada ako je sputana i zatvorena? Kako Grci, dužni i poznati po tome što žive od nade, dijele tu zatočenicu? Je li gospođa Angela započela ovrhu nad nadom i škrinjicom? Imamo li i mi, baštinici drugih bajki i mitova, paganskih i krvavih, pravo na nadu?
Stvaraju se surogati. Izmišljaju se mitovi, traže žrtve i krivci, čekaju izbavitelji. Odjednom Mika, lokalni pijanac i probisvijet, postaje krivac za naše brige, postaje neprijatelj jer je porijeklom iz Srba.
A Mika je priprosti ljubitelj Žuje, živi na sendvičima s parizerom i sardinama u biljnom ulju. Za problematične pobjede koje nisu imale nikakvu povijesnu važnost izmišljaju se slavlja i prigodno imenuju vitezovi.
Meni nije jasno kako slobodnom građaninu imponira postati vitez ili zmaj od neke ruševine.
Samosvijest se imitira zborovanjem nakon sportskih pobjeda. Ne slave se oni koji su tvrdoglavo trenirali, borili se protiv neznatno lošijih ili boljih, već se slavi masa koja skandira jednostavne pozdrave, neskladno pjeva. Ne slave se uspješni, već MI, iako nemamo nikakve zasluge. Narod se ne može identificirati s pobjednicima matematičkih olimpijada.
Trivijalan je zaključak da se okreću vjeri. To čine čista srca i opranog mozga. Zaborave da su nosili štafetu, obožavali Maršala, tvrdili da smo siromašni, ali sretni i ponosni. Sada pripadaju ”hrvatskoj” Katoličkoj crkvi, kozmopolitskog Papu baš ne razumiju.
Lako prihvaćaju nejasne fraze homilija, navijaju za svoje, ne mrze druge, ali uvijek tvrde smo mi izazvani i provocirani, pa onda moramo…
Ludo vjeruju u uniforme, maskirne, obične ili mitre, ne smeta ih raskoš zlata, razmetljivi onix. Na referendumu bi listom glasali za F16, iako vjera traži milosrđe prema migrantima, odjekuju i ideje o žicama, vojsci na granicama, zabrani azila.
Čekali su mesije, čuda i spasenja, no vidjeli su da državna samostalnost ne rješava problem otkupa mlijeka, rada u bolničkim smjenama i samohranih majki
Almond i Verba su prije pola stoljeća pisali o tome kako je jedna od funkcija političkog sustava davanje orijentacije ljudima, naročito u trenucima anomije, zbunjenosti i krize. To se u redovnom toku života ne očekuje od države, vlade i administracije, već od političkih stranaka, kulturne i akademske elite, inteligencije (ako taj pojam išta znači).
Očekuje se od medija, hrabrih novinara, civilnog društva No te sfere društva i institucije, da bi obavile svoj zadatak, trebaju potporu, a ne progon i kontrolu.
Strah i mučnina ne daju sretno društvo. U ovo ljetno vrijeme, kad se otkrivaju bosanske piramide i Troja kod Gabele, ja se pitam gdje je škrinjica s nadom.
Ma oprostit ću pljačke i deložacije, dugove i račune u Luksemburgu, krađe, bespravne vile i razmetljive satove. Ali dajte nam vratite tu škrinjicu s nadom!
