Kako je moguće da nitko, od Slobodne Dalmacije preko portala i društvenih mreža do RTL-a, nigdje niti sitnim slovima nije naveo da je priča o velikoj betonskoj katoličkoj crkvi u šljiviku Stevana Slijepčevića zapravo iz srpskih Novosti?
Jedna od najvećih misterija informacijske ere jest ona o priči koja dospije u medije. Površni kakvi već jeste, i kakav čovjek u informacijskoj eri biti mora, uzimate tu stvar zdravo za gotovo, čujete na televiziji kako je cijela neka uistinu nevjerojatna priča dospjela u medije, i dalje obješenih čeljusti slušate tu uistinu nevjerojatnu priču, a da se nikad ne pitate – kako? Kako je priča dospjela u medije? Kako je našla put? Kako je u medije dospjela ta priča, a ne neka druga? Koliko se priča putem izgubi, ili ih u nemilosrdnoj borbi za goli opstanak požderu predatori s više stepenice lanca, i nikad ne dospiju u medije?
Nitko nikad nije pitao, pa nitko nikad nije ni istraživao. Zagonetni put priča koje dospiju u medije ostao je tako misterij poput, recimo, mriještenja jegulja u Sargaškom moru. Kako europska jegulja dospije u Sargaško more, znanost do danas ne zna točno. Stoljećima su se tako umjesto toga Europljani pitali kako to da nitko nikad nije vidio jajašce ili barem mladu jegulju, dok su se u isto vrijeme Amerikanci pitali koja je to neobična mala, prozirna ribica koje je puno Sargaško more. Sve dok danski biolog i istraživač Johannes Schmidt prije točno stotinu godina nije povezao stvari, zaključivši kako jegulje iz Europe u doba mriještenja migriraju preko Atlantika u Sargaško more, odakle njihova mala, prozirna mladunčad ide onda natrag u Europu, na ognjišta svojih očeva.
Kako, međutim, naša jegulja iz Neretve, kad joj dođe vrijeme, zna gdje treba ići, pa umjesto u neretvanskom brudetu kod tete Olge u Rogotinu završi na drugom kraju zemaljske kugle, u Sargaškom moru? Kako pamti onaj godinu dana dugačak put preko cijelog Sredozemnog mora i Atlantskog oceana od prije više od petnaest godina? Kako je, na koncu, u ono vrijeme – kao jedva malo veća larva – bez greške znala sedam hiljada kilometara dugačak put od Sargaškog mora do Opuzena? Nitko ne zna. Tek, svake godine u ovo vrijeme zapute se one polako na Zapad, pa se uskoro dočuje kako su, eto, jegulje dospjele u Sargaško more. Kako se pak uopće dozna da su dospjele u Sargaško more? Pišu o tome, jasno, sve novine. O tome vam i govorim: posve nevjerojatna priča o mriještenju jegulja dospjela na koncu u medije. Pa nije više izazov za znanost kako jegulja dospije u Sargaško more, već kako priča o tome dospije u medije.
Na primjer. Nekidan na RTL-u gledam jednu takvu, dakle nevjerojatnu priču o mriještenju Srba i Hrvata na Baniji: ova je iz Donje Bačuge kraj Petrinje, gdje je neki Stevan Slijepčević – vrativši se 1999. iz četiri stotine kilometara udaljene Srbije u rodno selo – na svojoj privatnoj zemlji zatekao pravu pravcatu, veliku betonsku katoličku crkvu svetog Ivana Glavosjeka, koju su u njegovu šljiviku sagradili Hrvati doseljeni iz dvjesto kilometara udaljene Dervente.
Godinama se tako Srbi iz Donje Bačuge pitali otkud sad crkva u njihovu šljiviku, dok su se Hrvati iz Donje Bačuge u isto vrijeme pitali otkud sad Srbi u šljiviku pod njihovom crkvom. I sve otada traje uzaludno natezanje nesretnog Stevana sa Zagrebačkom nadbiskupijom i Sisačkom biskupijom: iselili se u međuvremenu i bosanski Hrvati, pomrli lokalni Srbi, otišao na kraju, šta će, i sveti Ivan Glavosjek, i ostalo u selu svega nekoliko obitelji, Stevan Slijepčević sa ženom i napuštena crkva u njegovu šljiviku, obrasla u korov i draču.
‘Dogovora nema već dvadeset godina’, kaže na koncu RTL-ova reporterka, ‘pa je priča iz Donje Bačuge dospjela u medije.’
‘Priča iz Donje Bačuge dospjela u medije’! Ne pita se ni reporterka, ne pitaju se ni gledatelji: blenula ona u kameru, blenuli oni u televizor, u kameri privatno imanje, a na televizoru velika betonska crkva, pa nikoga tako zblenutog da se zapita otkud ta nevjerojatna priča? Svi, eto, pričaju samo o crkvi što je dospjela na privatno imanje, a nitko – osim, eto, mene – da se zapita kako je uopće ta priča dospjela u medije.
Zaista, kako takve priče dospijevaju u medije? Kako jedna posve nevjerojatna priča o crkvi svetog Ivana Glavosjeka u šljiviku Stevana Slijepčevića točno zna kojim će putem banijskim pustopoljinama – preko Starog gaja i rijeke Kupe, kroz kompleks sisačke rafinerije nafte, niz Odransko polje i Turopoljski lug preko jezera Čiče, Velike Gorice i piste aerodroma Franjo Tuđman, pa uzvodno Savom – da bi nakon punih dvadeset godina glavinjanja konačno stigla u sedamdeset kilometara udaljeni Zagreb i tamo na koncu dospjela u medije?
Našoj jegulji za sedam hiljada kilometara od Sargaškog mora do lonca tete Olge u Rogotinu treba samo godinu dana, a priči o katoličkoj crkvi u srpskom šljiviku za jedva sedamdeset kilometara od Donje Bačuge do Zagreba trebaju puna dva desetljeća!
Krenuo sam onda poput Johannesa Schmidta tragom te priče. Otkad je dospjela u medije, ima je svugdje, svi je pričaju i prepričavaju, od televizije i novina do portala i društvenih mreža. S RTL-a je prenijele novine, iz novina portali, s portala društvene mreže. Otkud, međutim, na RTL televiziji? Pogledam malo bolje, kad tamo sitnim slovima piše da je prenesena iz Slobodne Dalmacije. Uzmem Slobodnu Dalmaciju, i stvarno – reporter u Donjoj Bačugi kraj Petrinje vidno uzbuđen priča kako je Stevan Slijepčević, vrativši se 1999. iz četiri stotine kilometara udaljene Srbije u rodno selo, na svojoj privatnoj zemlji zatekao pravu pravcatu, veliku betonsku katoličku crkvu svetog Ivana Glavosjeka, koju su u njegovu šljiviku sagradili Hrvati doseljeni iz dvjesto kilometara udaljene Dervente. To je dakle ta priča, nema nikakve sumnje.
Otkud, međutim, ona u Slobodnoj Dalmaciji, kako je tamo došla, kako je ‘dospjela’ u splitske novine? Nitko ne zna. Reporter valjda došao u Donju Bačugu izvještavati o pregovorima za predsjednika Europske komisije po briselskim kuloarima, pa u pauzi pregovora prošetao po selu i naletio na starinu Stevana, ‘dobar dan’, ‘pomoz Bog’, ‘lijep vam ovaj obor’, ‘nije sinko to obor’, i tako, riječ na riječ, priča o neobičnom oboru starine Stevana, što bi se u narodu reklo, dospjela u medije. Nije, međutim, bilo tako: ne budi lenj, provjerio sam, i otkrio kako se briselski pregovori uopće nisu vodili u Donjoj Bačugi, ne znaju ljudi tamo o tome ništa. Raspitam se onda malo po Slobodnoj Dalmaciji, a oni kažu kako su za neobični slučaj iz Donje Bačuge čuli zapravo iz srpskih Novosti, pa poslali reportera da ga prepriča svojim riječima.
Priča je zapravo iz srpskih Novosti? Pa naravno da je iz srpskih Novosti, to znam i sam, radim i pišem u Novostima, znam da se priča o starini Stevanu i crkvi svetog Ivana Glavosjeka u njegovu šljiviku ispilila u Novostima još prije pet-šest godina, otkrio je Vladimir Jurišić, pa o njoj opet – konstatirajući kako se ništa u pet-šest godina promijenilo nije – pisao još prije četrnaest dana, u pretprošlom broju: kako je, međutim, ista ta mala, usputna priča, jedna od bezbroj sličnih manjinskih srpskih provincijskih pričica, u samo dva-tri dana ‘dospjela u medije’ i izrasla u spolno zrelu nacionalnu priču što iz nekog razloga jebe Hrvate? Kako je moguće – to me zanimalo – da nitko, od Slobodne Dalmacije preko portala i društvenih mreža do RTL-a, nigdje niti sitnim slovima nije naveo da je to priča iz srpskih Novosti? Eh, kako je moguće. Nitko ne zna. Kad bi se to znalo, znalo bi se valjda i kako je bilo moguće da u šljiviku Stevana Slijepčevića u Donjoj Bačugi kraj Petrinje sitnim slovima nikne prava pravcata, velika betonska katolička crkva svetog Ivana Glavosjeka. Znalo bi se onda i gdje je, recimo, nestao partizanski spomenik koji je nekad bio tu, blizu mjesta gdje je sada napuštena crkva. I gdje su nestali Srbi, i gdje su nestali Hrvati, gdje su nestali ljudi – u koje Sargaško more su se uputili iz Donje Bačuge kraj Petrinje.
I kako će to, kojim tajanstvenim putevima, za pet-šest ili dvadeset godina iz srpskih Novosti dospjeti u medije.
portalnovosti
Jedna od najvećih misterija informacijske ere jest ona o priči koja dospije u medije. Površni kakvi već jeste, i kakav čovjek u informacijskoj eri biti mora, uzimate tu stvar zdravo za gotovo, čujete na televiziji kako je cijela neka uistinu nevjerojatna priča dospjela u medije, i dalje obješenih čeljusti slušate tu uistinu nevjerojatnu priču, a da se nikad ne pitate – kako? Kako je priča dospjela u medije? Kako je našla put? Kako je u medije dospjela ta priča, a ne neka druga? Koliko se priča putem izgubi, ili ih u nemilosrdnoj borbi za goli opstanak požderu predatori s više stepenice lanca, i nikad ne dospiju u medije?
Nitko nikad nije pitao, pa nitko nikad nije ni istraživao. Zagonetni put priča koje dospiju u medije ostao je tako misterij poput, recimo, mriještenja jegulja u Sargaškom moru. Kako europska jegulja dospije u Sargaško more, znanost do danas ne zna točno. Stoljećima su se tako umjesto toga Europljani pitali kako to da nitko nikad nije vidio jajašce ili barem mladu jegulju, dok su se u isto vrijeme Amerikanci pitali koja je to neobična mala, prozirna ribica koje je puno Sargaško more. Sve dok danski biolog i istraživač Johannes Schmidt prije točno stotinu godina nije povezao stvari, zaključivši kako jegulje iz Europe u doba mriještenja migriraju preko Atlantika u Sargaško more, odakle njihova mala, prozirna mladunčad ide onda natrag u Europu, na ognjišta svojih očeva.
Kako, međutim, naša jegulja iz Neretve, kad joj dođe vrijeme, zna gdje treba ići, pa umjesto u neretvanskom brudetu kod tete Olge u Rogotinu završi na drugom kraju zemaljske kugle, u Sargaškom moru? Kako pamti onaj godinu dana dugačak put preko cijelog Sredozemnog mora i Atlantskog oceana od prije više od petnaest godina? Kako je, na koncu, u ono vrijeme – kao jedva malo veća larva – bez greške znala sedam hiljada kilometara dugačak put od Sargaškog mora do Opuzena? Nitko ne zna. Tek, svake godine u ovo vrijeme zapute se one polako na Zapad, pa se uskoro dočuje kako su, eto, jegulje dospjele u Sargaško more. Kako se pak uopće dozna da su dospjele u Sargaško more? Pišu o tome, jasno, sve novine. O tome vam i govorim: posve nevjerojatna priča o mriještenju jegulja dospjela na koncu u medije. Pa nije više izazov za znanost kako jegulja dospije u Sargaško more, već kako priča o tome dospije u medije.
Na primjer. Nekidan na RTL-u gledam jednu takvu, dakle nevjerojatnu priču o mriještenju Srba i Hrvata na Baniji: ova je iz Donje Bačuge kraj Petrinje, gdje je neki Stevan Slijepčević – vrativši se 1999. iz četiri stotine kilometara udaljene Srbije u rodno selo – na svojoj privatnoj zemlji zatekao pravu pravcatu, veliku betonsku katoličku crkvu svetog Ivana Glavosjeka, koju su u njegovu šljiviku sagradili Hrvati doseljeni iz dvjesto kilometara udaljene Dervente.
Godinama se tako Srbi iz Donje Bačuge pitali otkud sad crkva u njihovu šljiviku, dok su se Hrvati iz Donje Bačuge u isto vrijeme pitali otkud sad Srbi u šljiviku pod njihovom crkvom. I sve otada traje uzaludno natezanje nesretnog Stevana sa Zagrebačkom nadbiskupijom i Sisačkom biskupijom: iselili se u međuvremenu i bosanski Hrvati, pomrli lokalni Srbi, otišao na kraju, šta će, i sveti Ivan Glavosjek, i ostalo u selu svega nekoliko obitelji, Stevan Slijepčević sa ženom i napuštena crkva u njegovu šljiviku, obrasla u korov i draču.
‘Dogovora nema već dvadeset godina’, kaže na koncu RTL-ova reporterka, ‘pa je priča iz Donje Bačuge dospjela u medije.’
‘Priča iz Donje Bačuge dospjela u medije’! Ne pita se ni reporterka, ne pitaju se ni gledatelji: blenula ona u kameru, blenuli oni u televizor, u kameri privatno imanje, a na televizoru velika betonska crkva, pa nikoga tako zblenutog da se zapita otkud ta nevjerojatna priča? Svi, eto, pričaju samo o crkvi što je dospjela na privatno imanje, a nitko – osim, eto, mene – da se zapita kako je uopće ta priča dospjela u medije.
Zaista, kako takve priče dospijevaju u medije? Kako jedna posve nevjerojatna priča o crkvi svetog Ivana Glavosjeka u šljiviku Stevana Slijepčevića točno zna kojim će putem banijskim pustopoljinama – preko Starog gaja i rijeke Kupe, kroz kompleks sisačke rafinerije nafte, niz Odransko polje i Turopoljski lug preko jezera Čiče, Velike Gorice i piste aerodroma Franjo Tuđman, pa uzvodno Savom – da bi nakon punih dvadeset godina glavinjanja konačno stigla u sedamdeset kilometara udaljeni Zagreb i tamo na koncu dospjela u medije?
Našoj jegulji za sedam hiljada kilometara od Sargaškog mora do lonca tete Olge u Rogotinu treba samo godinu dana, a priči o katoličkoj crkvi u srpskom šljiviku za jedva sedamdeset kilometara od Donje Bačuge do Zagreba trebaju puna dva desetljeća!
Krenuo sam onda poput Johannesa Schmidta tragom te priče. Otkad je dospjela u medije, ima je svugdje, svi je pričaju i prepričavaju, od televizije i novina do portala i društvenih mreža. S RTL-a je prenijele novine, iz novina portali, s portala društvene mreže. Otkud, međutim, na RTL televiziji? Pogledam malo bolje, kad tamo sitnim slovima piše da je prenesena iz Slobodne Dalmacije. Uzmem Slobodnu Dalmaciju, i stvarno – reporter u Donjoj Bačugi kraj Petrinje vidno uzbuđen priča kako je Stevan Slijepčević, vrativši se 1999. iz četiri stotine kilometara udaljene Srbije u rodno selo, na svojoj privatnoj zemlji zatekao pravu pravcatu, veliku betonsku katoličku crkvu svetog Ivana Glavosjeka, koju su u njegovu šljiviku sagradili Hrvati doseljeni iz dvjesto kilometara udaljene Dervente. To je dakle ta priča, nema nikakve sumnje.
Otkud, međutim, ona u Slobodnoj Dalmaciji, kako je tamo došla, kako je ‘dospjela’ u splitske novine? Nitko ne zna. Reporter valjda došao u Donju Bačugu izvještavati o pregovorima za predsjednika Europske komisije po briselskim kuloarima, pa u pauzi pregovora prošetao po selu i naletio na starinu Stevana, ‘dobar dan’, ‘pomoz Bog’, ‘lijep vam ovaj obor’, ‘nije sinko to obor’, i tako, riječ na riječ, priča o neobičnom oboru starine Stevana, što bi se u narodu reklo, dospjela u medije. Nije, međutim, bilo tako: ne budi lenj, provjerio sam, i otkrio kako se briselski pregovori uopće nisu vodili u Donjoj Bačugi, ne znaju ljudi tamo o tome ništa. Raspitam se onda malo po Slobodnoj Dalmaciji, a oni kažu kako su za neobični slučaj iz Donje Bačuge čuli zapravo iz srpskih Novosti, pa poslali reportera da ga prepriča svojim riječima.
Priča je zapravo iz srpskih Novosti? Pa naravno da je iz srpskih Novosti, to znam i sam, radim i pišem u Novostima, znam da se priča o starini Stevanu i crkvi svetog Ivana Glavosjeka u njegovu šljiviku ispilila u Novostima još prije pet-šest godina, otkrio je Vladimir Jurišić, pa o njoj opet – konstatirajući kako se ništa u pet-šest godina promijenilo nije – pisao još prije četrnaest dana, u pretprošlom broju: kako je, međutim, ista ta mala, usputna priča, jedna od bezbroj sličnih manjinskih srpskih provincijskih pričica, u samo dva-tri dana ‘dospjela u medije’ i izrasla u spolno zrelu nacionalnu priču što iz nekog razloga jebe Hrvate? Kako je moguće – to me zanimalo – da nitko, od Slobodne Dalmacije preko portala i društvenih mreža do RTL-a, nigdje niti sitnim slovima nije naveo da je to priča iz srpskih Novosti? Eh, kako je moguće. Nitko ne zna. Kad bi se to znalo, znalo bi se valjda i kako je bilo moguće da u šljiviku Stevana Slijepčevića u Donjoj Bačugi kraj Petrinje sitnim slovima nikne prava pravcata, velika betonska katolička crkva svetog Ivana Glavosjeka. Znalo bi se onda i gdje je, recimo, nestao partizanski spomenik koji je nekad bio tu, blizu mjesta gdje je sada napuštena crkva. I gdje su nestali Srbi, i gdje su nestali Hrvati, gdje su nestali ljudi – u koje Sargaško more su se uputili iz Donje Bačuge kraj Petrinje.
I kako će to, kojim tajanstvenim putevima, za pet-šest ili dvadeset godina iz srpskih Novosti dospjeti u medije.
portalnovosti
